Zorica Radaković: Dalibor Cvitan, roman – „Ervin i luđaci”; iz 1992.

28017618._UY640_SS640_

LJETNA  DEŽURNA ČITATELJSKA AMBULANTA U KOJOJ „PREGLEDAVAM” (čitam) STARA TIJELA, ups! – DJELA: Dalibor Cvitan, roman – „Ervin i luđaci”; iz 1992.

Nije bez greške i bez mane, ali je vrlo dobro!

           Greške: nešto tipfelera, desetak nepažljivih (brzih) prijelaza iz iskaza lika u iskaz pripovjedača koji su stilsko jezički različiti pa se nekoliko puta omaknulo da pripovjedač nastavlja jezikom lika koji koristi lokalne zagrebačke izraze.

           Osim rutinskih, tu je jedna grublja, materijalna greška. Naime, vrijeme radnje nije precizno naznačeno ali je nedvojbeno da se radi o kasnoj ali stabilnoj fazi socijalizma, no u jednom solilokviju gdje pripovjedač kao metaforu odijeljenosti spominje kao opće mjesto razne zidove – pa tako i Berlinski zid (koji je pao 1989. i označio kraj hladnog rata) te u istom nizu/rečenici spominje Bedem (zid) ljubavi, (što je kao pokret nastao 1991., i označava početak ratnih zbivanja u Hrvatskoj); dakle – to su povijesne greške usječene u tkivo ovog teksta koje su šaka u oko.

           Nameće mi se da je autor bio davno prije napisao roman, a onda u sklopu završne ruke nadopisao te pojmove, a uredniku Branku Čegecu to promaklo. Jer, da je roman pisan početkom 90-ih – autor sigurno ne bi mimoišao kolektivno ludilo nacionalizma (i rata) koje se u pojedincima (čak i javnih, kulturnih osoba) reflektiralo kroz psihopatološke i psihotične vizije kojima su kao u kakvom paklenom stroju preko medija i javnih tribina stimulirali nekritički, destruktivni potencijal narodnih masa.

           Ne mogu se oteti dojmu da je glavnina romana napisana sredinom 80-ih, ili čak ranije pa – pa nakon što je odležao u ladici do prilike za objavljivanje – da je autor imao teškoća povratiti koncentraciju i uživjeti se u postavljenu koncepciju te je završnicu zbrzio u horor žanru za što nije bilo stilske naznake u 90 % prethodećeg materijala pa se kraj doima sklepan, a čitalac (kao ja) razočaran što nisu dani odgovori na problemske odnose među likovima i što je izostala suvislija poanta osim općih mjesta o mržnji kao sjemenu ludila.

           Što se tiče mana, također se ne može prešutjeti da nedostaje, to jest da je krajnje manjkava „osobna iskaznica” junaka – pa mi znamo kako se on zove, koliko ima godina, postoje podaci o njegovoj tjelesnoj težini (puno puta se spominje da je stokilaš kojem se teško iz položaja čučnja vratiti u uspravni položaj), navode se njegove razne dijagnoze (problemi sa srcem, dijabetesom)  – ali se ne navodi njegovo socio-kulturno odn. obiteljsko porijeklo (ne znamo jesu li mu roditelji živi, ima li brata ili sestru, nekog od rodbine ili barem prijatelja (iz djetinjstva, mladosti), nekog bliskog kolegu iz struke… ništa! Tek – imamo naznaku i pretpostavku da je rođeni Zagrepčanin – pa je čudno da takav – još uz status dr. znanosti – živi u „sobičku”.

           Intrigantnije od toga zašto nema podataka iz „osobne karte” koje bi dali faktografsko utemeljenje junaka – jest da nedostaje ključni događaj – zašto je Ervin kao cijenjeni znanstvenik i član akademske zajednice svršio na margini – kao zaposlenik u nekom nevažnom uredu? Koji je bio taj prijelomni, (dramatični)  događaj, a koji je možda uvjetovao stanje psihe iz koje kreće priča?

           Već kad cjepidlačim – bez obzira kad je roman zapravo napisan – čudno je da lik intelektualca (bilo 80-ih ili čak krajem 70-ih) koji barata raznim znanjima i informacijama i na njima temelji samosvijest – uopće nije percipirao postojanje pop i rock kulture koja u to doba nije više bila supkultura nego mainstream. Po intelektualnim referencama koje na mahove sipa – kao da se radi o liku između dva svjetska rata ili možda poraća, a moglo bi se nategnuti da lik Ervina (mentalno) obitava 50-ih ili 60-ih godina; i to zbog upotrebe lokalnog zagrebačkog govora, koji je vrlo arhaičan. Pripadnik sam daleko mlađe generacije od Cvitanove, pa lokalni govor koji Cvitan rabi pamtim od govornika koji su zamrznuli upotrebni govorni jezik svoje mladosti i koristili se njime i kad je došla nova generacija zagrebačkog žargona. Ukratko, osim što Ervin kao intelektualac ne barata aktualnošću svog vremena, duhom grada u kojem živi, tako ne barata ni njegovim jezikom – u smislu smještenosti u vrijeme.

           Ovo naglašavam jer je roman opisan kao „zagrebački”… Ne želim biti gruba, ali „zagrebačko” nije ono kad spomeneš Trg republike i Jurišićevu!

           Na ovo sam osjetljiva jer mnogi u književnosti baš kao i u filmu rado zbog realističnosti koriste lokalne idiome, pa meni npr. zgadi cijeli film kad u njemu mlada Zagrepčanka u vremenu radnje 2010. izgovara „puca” i sl.! A na špici stoji da su imali lektora i savjetnika za govor; platio HAVC!

           Ali eto – ni urednik romana nije Zagrepčanin kao vjerojatno ni većina u komisiji DKH koji su romanu dodijelili nagradu Ksaver Šandor Đalski 1992. Da li je to bila gesta iz sevapa (kako bi rekli Bosanci), jer je autor tad svježe preminuo ili te godine nije bilo jače konkurencije?

           Kad već navodim, sitnije greške su one – amaterskog tipa – kad veli da je Ervin kupio staru Mazdu koja je godinama stajala parkirana u dvorištu te služila kao kokošinjac, a koji je on po kupnji dao samo na pranje i u takvoj krntiji kojoj je curilo ulje zaputio se u Opatiju, a cijelo vrijeme strahujući da auto ne zakaže na cesti, da bi – stigavši o u Opatiju ti tehnički problemi bili ko rukom odneseni, Ervin će se u tom istom autu voziti po cestama Istre – ko od šale! 

           Toliko o greškama i zamjerkama, nema smisla da ispisujem cijeli spisak za džepni roman od 237 stranica.

           Kako bilo, roman je izdavački uspjeh malog izdavača koji je niknuo u vihoru rata – maštovitog naziva „Naklada MD (d.o.o.)”! 

           Urednik je pjesnik i poduzetnik Branko Čegec a autor likovnog rješenja danas slavni i traženi PR stručnjak Boris Malešević.  

           „Ervin i luđaci” unekoliko podsjeća na kontroverznu „Lolitu” slavnog V. Nabokova gdje se tematizira tabu odnos između starog pisca i maloljetne nimfice, s tim što slični oblik veze Cvitan stavlja u drugi plan, odnosno kao sredstvo za priču o ludilu. Ta priča o ludilu nema studioznu podlogu, zahvaća tek psihotični odjeljak i zapostavlja (široko rasprostranjen) neurotički a depresiju kao najrasprostranjeniju pojavu ni ne dotiče. Netko bi mogao reći da je depresija zbog postotka stanovništva koji su njome zahvaćeni – postala normalna, no to nije tako, depresija je itekako mračna a kreativno ju je veličanstveno izrazila čuvena Sylvia Plath – kako u poeziji tako i u romanu „Stakleno zvono” (koji, ako uživljeno čitaš – osjećaš kako ti umire duša i bude ti jasno da je suicid koja je Plath na koncu počinila logičan izlaz iz tog mraka).        

           Najsažetije, „Ervin i luđaci” je roman o socijalističkom intelektualcu, nasilniku i (prikrivenom) luđaku, doktoru humanističkih znanosti Ervinu Lakošti, neženji zarobljenom u sputavajućoj zbilji i jakim libidom zbog kojeg vođen unutarnjim glasom Donžuana dobiva pristup ženama, odnosno njihovom mesu. Ervin je osebujan lik zbog čega je i dobio svoje mjesto u nedavo objavljenom „Leksikonu likova iz hrvatske književnosti” dr. Krešimira Nemeca.          

E, sad…

           Glede aktualnog medijskog gotovo pa ratnog stanja oko pitanja muško-ženskih odnosa pokrenutog inicijativom „spasi me” kojom je na površinu izbačeno priličan broj ženskih svjedočanstava o seksualnom zlostavljanju koje provode muškarci na poziciji moći (u umjetničkim institucijama i na fakultetima, akademijama) doveli su do nove senzibilnosti oko ovog problema te se u usijanju diskusija – javnih, mrežnih i privatnih dogodilo ratničko pojednostavljenje, podjela na „mi” i „oni” kako dešavanja u stvarnom životu, tako i u području fikcije gdje se književnost koja se bavi seksualnim relacijama baš kao i pornografija tretira kao nešto to ponižava ženu.

           U pravednjačkom ideološkom feminističkom žaru tako se na udaru našla i umjetnost, točnije ona koju su kreirali muškarci pa im se bez puno vaganja što je u njihovim uradcima estetsko a što rasističko – pripisuje mizoginija. Baš kao što su „Lolitu” onomad konzervativci stavljali na listu pornografije, tako se u našoj eri  rigidnog svrstavanja stvari u fahidiotske pretince događa pretjerano podozrenje prema svemu što izlazi iz kalupa dosadne pristojnosti.

           Dakako, nema dvojbe, naša književnost je puna onog što sa današnjom sviješću prepoznajemo kao (političku) nekorektnost pa čak i rasizam – puno je kukolja kojeg, kad bi se vadilo – trebalo bi napisati novu povijest književnosti. Ipak, kada je u pitanju ova knjiga – bez detaljiziranja kao u standardnom ogledu – mogu odmah ustvrditi da je to djelo FEMINISTA kojeg feministice (ako budu imale vremena) tek trebaju otkriti kada budu hladnije glave za shvatiti paradigmu iz koje autor Cvitan piše.

           Sudeći prema ovoj knjizi – bez obzira na pobrojane greške – Cvitan je pisac prodornog uma, intelektualne i kreativne dubine – kakav danas postoji na našem jezičnom području tek u tragovima. A da mu se od pisaca (naknadnim čitanjem) tko iskreno zadivi – i za to bi trebalo imati književni kapacitet jači od ega. Riječ je o tome da je naša književnost u zadnja tri desetljeća rapidno nazadovala da bi dosegnula sadašnji stupanj retardiranosti koju mogu prepoznati i prepoznaju tek profesori s Kroatistike, ali oni samo mekim, kulturnim rječnikom konstatiraju to stanje bez alarmiranja, jer napokon – oni nisu književni aktivisti niti nositelji kulturne politike.

           Ovo s profesorima je nužna digresija – nakon što sam u razmjeni komentara s Damirom Radićem oko ove knjige i spomenula jedan njen plagijat (kojeg sam prepoznala). Kolega je htio da imenujem plagijatora – nakon čega sam ustvrdila da su plagijat trebali prepoznati kritičari (koji inače ne čitaju knjige o kojima pišu već prepričavaju urednički (marketinški) opis – pa se i samsložio da se kritičari „ne sjećaju” nečeg što nije svježe (a k tome ne čitaju kritike drugih kritičara da bar budu informirani o tekućoj proizvodnji, pa tako – bez ikakvog uvida, u potpunom kaosu pukog fraziranja – ni ne mogu uspostaviti relacije ni sikronijski ni dijakronijski pa naravno – nema šanse da bi uočili neki plagijat.

           Ali na stranu plagijat Cvitana, iako – kao što rekoh u jednom komentaru – mogla bih nacrtati usporednu strukturu izvornika i plagijata, ali tko bi se s tim baktao i ulazio u neugodnosti, jer – plagijator(i) su časne osobe naše kulture pa bi prokazivanje i dokazivanje značilo zadiranje u cijelu mrežu isprepletenih odnosa, stog… bilo pa prošlo – ujeo vuk magare, što se kaže.

           Uglavnom, retardiranost književnosti je ono kad više nema fikcije, imaginacije – kad je umjetnost svedena na umijeće baratanja interpunkcijom i odvajanja odlomaka. Korektnije rečeno – književnost s posebnim potrebama je ono kad se ispisuju doživljaji u nekom ideološkom ključu ili bez njega. Pa tako imamo – zadrma potres – piše se o potresu, kak je pisca čopio strah; imamo koronu – piše se o toj bolesti – kako je neugodna, fizički i psihički. A bogme, čovjek može i umrijeti; ma nemoj mi reći?, umrijeti?, stvarno?

           Retardiranost je u tome da, eto, postoji književnost bez umjetnosti.

           Književnost kao zbir zapisa o doživljajima i traumama – je ono gdje se pisci obraćaju čitaocu kao psihijatru, no kako čitalac koji je kupio knjigu u knjižari osobno nema veze s autorom – nema povratne terapeutske veze i nema od njega pomoći. Mali odušak piscu može dati lijek u obliku novca – dotacije, stipendije i nagrade, pa je donekle Ministarstvo kulture jedna apoteka. 

           Ali  novac i čast su kao lijek dok se ne potroši, a korijen bolesti je ostao i simptomi se natrag vraćaju i pisac – sve ako je ispisao sve svoje strahove i patnje – u vezi korone, potresa, ljubavnih problema i razočaranja, prijeći će na ispisivanje transgeneracijske traume, onog što su prošli njihovi roditelji, djedovi i bake, pradjedovi i prabake – jer još od Kulina bana – svakakve je traume bilo – pradjed pričao djedu, djed ocu, otac sinu, pa sin nosi teret korone i novog svjetskog poretka, domovinskog rata, socijalizma i Golog otoka i masovnih grobnica, 2. svjetskog rata, 1. svjetskog rata, Austrougarske itd… Najtužnije oko te retardiranosti je da pisci koji su studirali književnost a kojima ne bi trebao biti stran pojam imaginacije, mašte i konstrukcije – kad objave kakav deblji prozni uradak o obiteljskim traumama – kada govore o svom „povijesnom” romanu izgovaraju:

           „Kada je ujak mog djeda… Kada je posvojena kćer moje prabake… „ 

           Stvarnosno! E, kolega dragi, kako bi bilo da ti uzmeš kakvu terapiju pa da se  malo središ i pokušaš razmisliti što je to stvarnost da bi bilo stvarnosno i što je to povijest da bi bilo povijesno? Da to izgovorim glasno, uf, to bi bila uvreda, jer je on (zaboga!) dobio kritičarske pohvale!

           Od kojih kritičara?

           Onih koji ne znaju gdje im je glava – koliko jurcaju s jedne komisije na drugu gdje donose delikatne odluke pa jure na neodgodiva putovanja, inozemne i domaće sajmove, smotre, festivale i u potpunom su rastrojstvu jer uz sve uvijek vreba strah od možebitnog javnog prigovora toj njihovoj prezauzetosti?          

           No, da se vratim naslovu: „Ervin i luđaci”. Zašto je to djelo ipak moćno?

           Prije svega, ima nultu točku uzemljenja u umjetnosti; vlada građom, jezikom, stilom… (Velim, unutar postavljenog konstrukta; bez obzira na zamjerke.) U djelu su pomno razdvojeni – pripovjedač, junak i svaki lik, sve je podređeno funkciji priče a koja je – premda se odvija u Zagrebu i unekoliko (unutar konstrukta) dočarava duh i mentalitet ovog grada – istodobno univerzalna i općeljudska.

           Pa sam se na polovici romana zatekla kako zamišljam da bi i u Hollywoodu mogli po scenariju na osnovi romana snimiti film u kojem bi za naslovnu ulogu bio izvrstan Anthony Hopkins (da je mlađi, tj. u godinama kad je snimao „Kad jaganjci utihnu” i da je malo deblji).  Dakako, palo mi je na pamet – da je ovaj roman kojim slučajem djelo srpskog autora – da bi njihova kinematografija od tog predloška napravila spektakularni film, kao crnu komediju/ dramu jer je nadasve inteligentno (svima shvatljivo) pokazao elemente frustracije i nasilja u živim situacijama gdje se dramatično i tjeskobno izmjenjuje s brzim kontrastima ružnog i bizarnog – da je efekt komičan. 

           Nadalje…  

          Ovo djelo je društveno diverzivno na više razina.

  1.    Prokazuje kult intelektualca.
  2. Ruši sliku dominantnog muškarca (u kontekstu patrijarhata i osviještenog modernog muškarca).
  3. Nudi feministički pogled na muško-ženske odnose, ali tako napredan da ga feministice (koliko imam informacija) još nisu prepoznale, te indirektno daje placet feministički orijentiranim književnicama da iz očišta žene napišu roman o ženskoj manipulativnosti i nasilnosti nad muškim spolom.
  4. prokazuje agresiju manjinskih, društveno slabijih skupina koje svojom svjesnom ili nesvjesnom nadmoći što proizlazi iz konsenzusa o njihovoj nemoći (u ovom slučaju luđaka različitih tipova) zlostavljaju one koji su drugačiji od njih, uvjetno rečeno – normalnih.
  5. pokazuje da nitko nije normalan te da je (napregnuta) racionalnost najopasnije ludilo, jer racionalnim uvidom u probleme i odnose, odnosno u samu istinu – neminovno dolazi do pobune, kidanja društvenih veza i(li) negiranja stvarnosti.

           Ukratko, junak Ervin Lakošta je autor „Psihosocijalnih konteksta urbane kulture” (i drugih deset knjiga), riječ je o mrzovoljnom intelektualcu pedesetgodišnjaku koji je znao i za bolje znanstvene i jeb*** dane ( u jeku karijere je ševio mlade znanstvenice po stručnim skupovima i kongresima pa i šire), dok slijedom okolnosti i vlastitog spoznajnog rasta nije postao zgađen na sve, osim na mogućnost seksa bez obveza, a koji nikad u svijetu koristi (konformizma iliti socijalne umreženosti – ovisno koji ćemo termin upotrijebiti) nije bez obveza pa se seks mora platiti prije ili kasnije nekom (obećanom) uslugom što je za Ervina naporno – naročito s obzirom na to da priča počinje u trenutku kad je on – krupan i gojazan – ujedno i bolestan od raznih fizičkih boljetica zbog čega radi pola radnog vremena te je neprivlačan i odbojan i samom sebi te izbjegava društvo i komunikacijske banalnosti koje se u društvu moraju (pre)trpjeti. Dakle – u jednom takvom stanju čamotinje i besperspektivnosti – javljaju mu se bivše ljubavnice da im odradi usluge… A što ga dovodi u situacije da susreće same luđake ili osobe koje dijele život s luđacima uslijed čega nabasa na 30 godina mlađu djevojku, studenticu, koju kao predator – po uputama svog unutarnjeg glasa Donžuana kani na brzinu poševiti kao lak plijen budući da je jadnica skrhana obiteljskom nesrećom, no – stvari izmiču kontroli…

           Savršeni intelektualac, koji reflektira sebe i svijet, nakupina znanja – racionalan i elokventan, pritajeni podlac kada je u pitanju zadobivanje seksualne prilike slijedom okolnosti razotkriva se kao brutalni pokvarenjak i zao čovjek bez empatije! Štoviše – on je onaj koji uživa u mučenju žrtve/ žrtava koje su – žene.

            Uvjerljivost (kauzalnost) njegovih odluka i postupaka, i ono gdje on kao junak sam sebe tretira kao moralnu nakazu i (mušku) svinju  je to što ga čini feministom. Jer, ni sama žena – da je htjela pisati o izopačenom muškarcu – ne bi uspjela ući u taj pakleni stroj muške pohote i posesivnosti.

           S obzirom na komunikaciju koju sam imala sa Snježanom Pavić – važno bi bilo postaviti vrlo jednostavno pitanje: je li takva knjiga nekorektna ako pokazuje i razobličuje zlo? Je li muški autor negativac ako razobličuje tamnu mušku stranu? Ili je upravo suprotno?

           I još jedno važno pitanje: je li ženska književnost ono kad prezentira ženu kao žrtvu muškaraca?

           Uzgred, s obzirom da se radi o romanu o luđacima – samo da spomenem našu feministicu veteranku Slavenku Drakulić koja je svojim više žurnalističkim nego literarnim stilom napisala roman „Dora i Minotaur” o umjetnici našeg porijekla Dori Maar koja je (tobože) poludjela ZBOG Picassa!

           Drakulić je bila toliko obuzeta težnjom da ovu umjetnicu prikaže jadnicom da je posthumno zapravo uvrijedila Doru Marr a kako je pokušala ocrniti Picassa kao „zlostavljača” a bez ama jednog argumenta u cijeloj toj knjizi od od 224 stranice – sve se svodi na to da je Dora patila jer je bila u položaju njegove suradnice u ateljeu te povremene ljubavnice, i ništa više. To što je Dora Maar očekivala da će se ovaj rastati i bila mu podložna preko granice ljudskog (i ženskog) dostojanstva, govori loše o njoj koja nije poštivala sebe – barem tako stoji u tekstu Slavenke Drakulić, a koja je zacijelo uvjerena da je napravila pravu stvar za feminizam a koji se u ovom slučaju stopio s hrvatskim nacionalnim osjećajem! Tendenciozno i pretenciozno! Jer Maar čak nije bila potpuna Hrvatica, nego pola – po ocu, s Hrvatskom nije imala veze, ali – Drakulić će to nategnuti u tekstualni multitasking – jednim udarcem spojiti feminizam i hrvatstvo! Ne”š ti ponosa – mi Hrvati smo imali umjetnicu koja se jeb*** s Picassom!          

           Možda bi se nekom moglo učiniti čudnim što čitam i spominjem „stare knjige” , a ne novitete. Noviteti su nekim prešutnim pravilom zaštićeni (od bilo kakve kritke osim – razumije se – pozitivne), pa poštujem tu konvenciju u „godini čitanja”; nek se čita sve, jer sve je super dok se – s odmakom – ne pokaže suprotno.          

           I još jedna važna stvar!

           Ovaj vrijedan roman koji je objavljen prije gotovo tri desetljeća ne postoji u digitalnom izdanju! (Što čudi – budući da su urednik B. Čegec  te M. Mićanović koji su bili agilni kada je bila u pitanju digitalizacija časopisa „Quorom” – nisu ništa poduzeli da ovaj roman bude dostupan u PDF-u, što je žalosno ako uzmemo u obzir da besplatnih elektroničkih publikacija, konkretno Besplatne elektroničke knjige” (BEK) što ih uređuje Krešimir Pintarić ima u izobilju, te je teško naći razlog zašto nema prostora i za ovaj Cvitanov roman.

           Jer, primjerak koji sam ja posudila u knjižnici je u raspadajućem stanju, a kako vjerujem da je slično s ostalim primjercima u ostalim knjižnicama i da će knjiga nužno se naći u otpisu – ako se ne učini digitalno izdanje – ovaj roman će biti uskoro nedostupan.