Ninoslav Žagar: BITI NA VODI

110302906_10213566245350369_1193990933417755699_n

S vremenom mi je samo to postalo važno. Tu se najbolje osjećam. Počeo sam se bojati za sebe. Bježim li to od nečeg? Jesam li asocijalno biće? Ne! Ali… Sâm ili s nekim od dragih ribičkih suputnika. Svejedno. Biti na vodi. Još je starogrčki filozof Tales iz Mileta tvrdio da je voda izvor svih stvari. Pratvar. Da sav život počinje u vodi i da se sve po smrti vraća u vodu. To je u redu. Ali kakve to veze ima sa mnom? Što me to toliko privlači? Tajanstvenost? Dubina? Prastari instinkti lovca? Sve to zajedno. I još mnogo toga. Do same ribe mi nikad nije stalo. Rijetko je uzmem. Još rjeđe jedem. Iščekivanje? Nadigravanje? Svakako. Sama priroda? Da. Sve to. Prvi put me je na vodu kao petogodišnjeg dječaka poveo otac, strastveni ribič. Štupseraš. Ono čudno uzbuđenje i drhtanje koje sam tada osjetio prati me i danas. Kao da je prvi put. Ni poslije toliko godina ja noć pred polazak na ribolov ne mogu normalno spavati. San mi je istrzan. Budim se svakih pola sata. Bojim se da neću čuti sat, da ću zakasniti. A u crkvu, na posao i na ribolov se nikad ne kasni. Da ne bih kasnio u crkvu – u crkvu ne idem. Na posao i ribolov ne kasnim. Nikad. Mada mene moja riba uvijek čeka. Ali važnije je da me čeka Ona. Voda. Ta praskozorja. Izmaglica. Mir. Dolazak na samo ribolovno mjesto. Dobro znano. Ili novo, koje uvijek kad se s njim naposljetku opraštam izgleda kao da ga od pamtivijeka znam. Kao da sam čitav život ovdje proveo. Pa po dolasku na mjesto – promatranje vode. Da li se riba negdje javlja? Gdje li bi mogla biti? Gdje prihraniti, gdje zabaciti? Uvijek isponova ta tajanstvenost kojom je obavijena svaka voda. Što li krije? Kakvo je dno? Kakve sve ribe ima unutra? Pa vađenje pribora. Slaganje sistema. Pripremanje prihrane. Treba joj se prilagoditi. Vodi. Svaka je drugačija. Kao i žena. Svaku staru dobro znaš, poznaješ joj svaki pregib, ulegnuće… Znaš kako će se ponašati u datom trenutku. Ili bar misliš da znaš. Sigurniji si s njom. Ali svaka nova je izazov. Ako i nije ljepša od one stare, nepoznata je. Prema tome, po definiciji, zanimljivija. Ali važno je samo biti na njoj. Na vodi. Pa mjerenje dubine. Uvijek najosjetljivije pitanje. Dubina. Određivanje mjesta lova. Precizno zabacivanje prihrane i sistema. Čekanje prvog griza. Ta magična riječ – griz! Tišina. Iščekivanje. Pa lagano titranje plovka. Pik. Ili vožnja. Potonuće. Ili drhtanje vrha štapa. Naglo savijanje. I kontra! Prastaro pitanje – je li gore? Gore je! Dril. Možda je to ono najljepše. Možda. To je samo dio svega toga. Kočnica na roli fino proklizava. Dobro je podešena. Štap savinut do krajnjih granica. Odlično radi svoj posao. Pribor je pouzdan i vjerujem mu. Ali nemir i uzbuđenje koje osjećam gotovo da se ne mijenja od onih davnih dana. Naravno, sigurnost je tu. Došla je s iskustvom. Ali uzbuđenje je identično onom koje osjeća boksač prije svakog meča. Bez obzira na njihov broj. I evo dobivam ribu blizu obale. Vidim je. Znao sam već i po načinu griza što je, ali sad sam siguran. Izmorena je. Lijevom rukom prihvaćam podmetač i koso ga uranjam u vodu. Štapom polako uvodim ribu u njega. Glavom. Podižem podmetač s obje ruke i privlačim ga na obalu. Vadim ribu i skidam je s udice. Spuštam u čuvaricu. Ili vraćam u vodu. U slobodu. Svejedno. Prije toga obavezno fotografiranje za album. Za sjećanje na ovaj dan, ovu ribu, ovu vodu. Da li je to ono što mi treba? Pomalo. Između ostalog. Ali ne. Treba samo biti na vodi. Gledati je. Milovati pogledom. Udisati njen miris. Slušati kako diše. Poslije cjelodnevnog ribolova ispratiti na počinak. Ogrnutu u suton. Ostaviti je kakvu smo je i našli ujutro. Da bi nas opet čekala. Ista. Odnosno drugačija. Jer nikad ne možeš dva puta zagaziti u istu rijeku. Sve teče, Heraklite. Treba samo biti na vodi.