Božica Jelušić: INTUICIJA, FIKCIJA, POZICIJA

1073127_10201139541026846_1387910570_o

Fotografija: Ognjen Karabegović

Zlovoljna sam. što zbog vrućine, što zbog stalnih opterećenja, društvene atmosfere, nepoticajnih vanjskih okolnosti, tehničkih i materijalnih briga, nepoštovanja rokova, neizvjesnih jesenskih ishoda, preopterećene satnice, lošeg i prekratkog spavanja, neinventivnih sadržaja u tisku i na mrežama, zbrzane i pogrešne ishrane, sporosti svoje i tuđe, nedostatka volje za pobunom i promjenom, a što zbog činjenice da sam u svemu tome sama samcata, kao drvo na ledini, hrapave kore i nepravilne krošnje.
Naravno, postoje prijatelji koji se diče intuicijom, te često tvrde kako nas “osjećaju”, te da im dolazimo u san, šaljemo im telepatske i ine signale , pa nas posredno i neposredno ispomažu svojom energijom, nudeći rame, vrijeme i razumijevanje, kad nam zaista biva preteško. Moram reći da to uglavnom nije istina. Bilo da je u pitanju hedonizam ili njegov kontrapunkt- tjeskoba i briga- prijateljima sklonim zaklinjanju ipak nismo u fokusu. Kad je dobro, puštaju se “niz vodu”, idu svojim brzim tempom, računaju da je s nama “sve u redu” i puštaju nas da se batrgamo kako znamo i umijemo. Kad su u nevoljama i ogorčenjima, također gledaju kako da se iskopaju, računajući na naše razumijevanje: shvatit ćemo da nisu mogli, da je tako jedino moguće i da naprosto “nije naš trenutak”.
Zlovoljna sam, dakle, jer sve je to vjetar, sve ništa. Jedan iskren, konkretan razgovor, premda s osobom koja nam nije među “prvih deset”, mnogo više vrijedi i okrepljuje. Jedna korisna inicijativa, zajednički mali projekt, netko tko uhvati metlu i pomete terasu i zalije cvijeće, opere šalice od kave i gleda te veseli crnim okom, meni vrijedi dva puta koliko filozofi općeg smjera, koji bi mi pričali o metempsihozi i inkarnaciji. Volim kad me izvedu van u prirodu i protiv moje volje (poslije uvijek ispadne dobro), kad sa mnom odgledaju film u gotovo praznoj dvorani, kad mi vlastoručno porube suknju i prišiju dugme, i kad ultimativno za mene IMAJU VREMENA, ma u kojoj se životnoj fazi nalazili.
Dakle, radije čitam staru konverzaciju u inboksu s ljudima koji su realni, iskreni, utemeljeni, bliski mi po dobi i životnom iskustvu, nego li da razglabam imaginarne probleme oko kojekakve “kreativne blokade” i slušam k tome objede i sumnje na račun družbe ambicioznih amatera, koja se gloži oko vlastite i tuđe genijalnosti. Volim razumijevanje “na pola rečenice”, volim spremnost na akciju, kritičko promišljanje strukovnih i dnevnih tema, volim kad ljudi pobude moju energiju i domišljatost nekim suvislim prijedlogom ili ostvarenjem kojemu treba dodati samo mali “glanc” ,da bi doista blistalo.
Samo ti i takvi ljudi predstavljaju moj placebo, lijek protiv mrzovolje, razlog da sutra ponovo ustanem i usprkos tome što je život težak. zapleten i nerijetko isprazan, ponovo krenem u smjeru svojih vjetrenjača. A što se tiče ovih izuzetnih i po vlastitoj ocjeni “nestandardnih” i obdarenim ovim i onim i još k tome nečim neizrecivim, uputit ću im dragi zapamćeni stih drugoga pjesnika, kojega sam u međuvremenu posvojila: “Ako te zovem, ti nemoj doći”. Molim te, nemoj me iznenađivati, ne volim to osobito. I poštuj načelo pozicije, koje vrijedi u šahu: Tko ima bijele figure, povlači prvi potez. Pusti me, brate, na miru, dok se ja ne odlučim hoću li…iako i u ovim okolnostima, s ovim iskustvom i saznanjima.

15. srpnja 2021. Flora Green