Sonja Krivokapić: Čežnja

images (38)
Plašim se svoje čežnje jer se ona javlja kad bježim od sebe, a to radim često. Idući ljudima da bih pobjegao od sebe, ne nalazim se u njihovim licima, kretnjama ni onom o čemu govore, pa opet čeznem za tim da se u njima vidim da ne budem sam, a kad ne bih bio sam, čeznuo bih za tim da čeznem. Pri svakom kontaktu osjećam nemir, a pri prijaznom kontaktu osjećam još veći. Ako im pružim ljestve da preskoče moj zid, nemam gdje pobjeći.
Kad ih ne puštam, osjetim potrebu da ih udarim svojim zidom i tako učinim očiglednijim njihove duhovne i mentalne kraste. Ali neću dozvoliti da moj zid ne bude intaktan.
Ne želim da ga oni dotiču, pa čak i kad ih on ranjava. U tom momentu više ne osjećam čežnju nego jednu hladnu prazninu, čisti prezir, racionalnu indigniranost. Tada je moj put završen, tada sam pobjegao od sebe. Ali to je krnji kraj, jer je prezir samo potisnuo moju čežnju, a nije je ugasio. On je ne može ugasiti. Prezir nema snagu da ugasi taj nemir u stalnoj napetoj i bolnoj spremnosti na skok, na napad, na kidanje. On se nalazi na jednom mjestu a ona napada sa svih strana jer se nalazi sa svih strana. Prezir je u tom kratkom času pobijedio kad ju je potisnuo samo zato jer se ona povukla kujući novo oružje.

Ona je okupirala cijelo moje biće. Zato bježim od sebe. Onaj dio mene koji bježi od mene samog jedan je jedini preostali plivač koji se pokušava uhvatiti za zrak da se ne udavi. Čežnja je stalno prisutna, ali njeno prisustvo osjećam jače kada bježim. Tada ona zabija svoje nokte u moje tjeme i vuče me nazad u vodu.

Sve je ustvari počelo rođenjem. Iz mraka majčine utrobe izronio sam sa jednom slabašnom težinom. Tada još neidentificiranom. Ubrzo poslije, s nekih 5 godina, osjetio sam prvu čežnju. Čeznuo sam za tim sigurnim i nježnim mrakom maminog trbuha, za tim mirnim i utješnim ništavilom bez emocionalne raznobojnosti.
Sa nešto više godina, ova čežnja bila je jasnija i konkretnija. Žudeći za svojim životom u majci čiji je kraj simbolički inauguriralo rezanje pupčane vrpce, žudio sam za svojim praživotom kojeg je prekinulo moje začeće. Prekidom iskonskog, univerzalnog, u plodove kozmosa do kraja uronjenog praživota kojeg nisam poznavao, ali čije sam tragove jasno osjećao, čežnja je u mene upisana kao boja očiju u genetski kod. Da li je Crowleyevo komuniciranje sa silama onoga svijeta bio trzaj ka vraćanju tog praživota, da li su svjetske religije posezale svojim naporima za istim, da li je pokušaj kontaktiranja mrtvih također težilo ka tome? Nisam znao i ne znam. Ako je to i moguće doseći, pretpostavljam da bi ovaj život tome praživotu gurao prste u oči. Kada bih se odvažio na to da uplovim u te napore i pokušavao dotaknuti to davno izgubljeno, krenuo bih na put ka pobjeđivanju čežnje. Time bih pobijedio samog sebe i uništio svoj ovostrani oblik. Bio bih mrtva životinja, plutajuće govno, leš ostavljen bez instrumenta čije mi žice šalju impulse života. Živio bih bez kompasa, bez kormila, bez smisla. Ne usuđujem se poći tim putem. Kad mi je već nemoguće doseći svoj iskon, onda ga barem želi osjetiti čežnjom. Ona je jedino živo nasljeđe tog iskona i suzdržavanjem od pokušaja da se svom praživotu približim zapravo mu se najsirovije približavam.

Moja gospodarica zvana čežnja tu i tamo bi me pustila s lanca na uobičajena učestvovanja u životu. Tako je bilo kad sam upoznao nju. Ona me ljubila i milovala ali nije me voljela. Vidio sam u njenim očima i grčevima na licu da je htjela, ali nije u tome uspijevala. Pokazala mi je svoju sliku iz mladosti i ne sluteći šta mi je time uradila. Nisam gledao odsustvo bora na njenom licu koje mi se smješkalo sa slike, vidio sam jasno odsustvo naslage iskustva i boli koje su je sada sprečavale da me voli. Vidio sam živost, spremnost na emocionalno uranjanje, na predavanje, na skok u bezdan bez konopaca koji bi je povukli nazad ako bi joj ruke nepoznatog jače stegnule kožu. Kao dijete uplašeno od neke velike i strašne životinje podigao sam pogled sa slike i zagledao joj se u lice; toga svega više nije bilo. Ostao je samo trag ugasnuća. Ona nikada nije čeznula, samo je upijala u sebe stvari i zato se sada istrošila. Između nje i tih stvari nije stajala čežnja koja bi je sačuvala od preuranjenosti životnog umora. Izgubivši čežnju izgubila je sebe, uranjanjem u stvari koje je voljela postala je sama te stvari i njima zamijenila svoj identitet. Ali one nisu identitet, one su ono vanjsko, strano, nešto što se nikada neće moći u nama smiriti i prilagoditi. To jedino može čežnja i jedino ona to može zajedno sa nemirom, jer nas nemir tjera da se kotrljamo po blatu i nikad ne stanemo. Čeznuo sam za njom i čeznuo sam za vremenom kada je čeznula koje se nikad nije desilo.
To je bila prava ljubav, to je bio moment u kojem je sve bilo kako je trebalo biti. Pa opet osjećao sam prazninu zbog neostvarenog, jer čežnja nikad ne ostvaruje, ona samo
mami. Uvjerila me da je taj mamac ono pravo, ali ipak čeznuo sam i za tim da ne čeznem.

Za čim ja točno i konkretno čeznem, ja to ne znam. Čežnja uzima iz stvarnosti i pravi od nje slagalicu stvarnosti vlastite. Svi ti ljudi, svi ti doživljaji, osjećaji, mjesta, vremena,
sve je to možda ružnije nego kako izgleda u stvarnosti koju oslikava čežnja. Ili je možda i ljepše. Razliku neću nikad saznati. Malo je prozora koje mi ona dozvoljava da kroz njih provirim.

Svi smo mi, ili barem ja, dio ovog materijalnog sveta. Mi ljudi, ili samo ja, sastavni dijelovi ove mašine. Ali iako smo u svijet uronjeni jer smo njegov dio i on bez nas ne može postojati, tu je stalan otpor, težnja da pokidamo sve lance. To je čežnja. Ali ako ih pokidamo, gdje ćemo ići? Ne možemo nazad u praživot, on je prošao. Moramo postojati ovdje ali i ne možemo to podnijeti. S tim smo kidanjem rođeni, ili sam samo ja.
Plutamo na ivici stvarnosti materijalne i obojene, letimo u međuprostoru sreće i nesreće. Čežnja je početak i kraj. Vječna utjeha i nemir, patnja i ljepota, očaj i blaženstvo. Ta nerazrješiva suprotnost je naša suština. I nema bježanja.