Darija Žilić: O grudima (mliječne asocijacije)

drapeau-france-eugene-delacroix-liberte-egalite-fraterniteUz pad Bastille na današnji dan 1789.

Moja ženska genealogija – baka, mama i ja imamo velike grudi. Sjećam se bakinih smežuranih grudi. Vidjela sam ih slučajno, kada se spremala kupati. Ona se prepala I brzo ih je prekrila rukama. Mama je uvijek govorila – ja sam te dugo dojila. Zato imaš odličan imunitet. Nikad nemaš gripu, prehladu. Hvala ti mama. Satovi tjelesnog odgoja – zamorna trčanja. Dečki gledaju kako naše velike grudi lete na sve strane. I smiju se. Kao djevojčica, osjećala sam sram. Sakrivam ih očevom košuljom, tamnom dolčevitom… Nosim grudnjake boje bijele kave. Samo da sve bude ravno. Imati grudi značilo je biti krava muzara. Značilo je biti plodna, rumena seljanka. A koja djevojčica je to željela.
Cure bježe od riječi jedra, brišu sa sebe sve izbočine, brišu oznake svoje spolnosti. Da bi se gledalo lice, vidjela cerebralnost, režnjevi prevažnog mozga. A muškarci puštaju da pričamo, budemo umne, a zapravo gledaju njih. Gledaju kroz majicu. Ja se više ne sramim. Napisala sam pjesmu o psima Anoreksima. Njih šalju neke žene koje kažu da su aristotelijanke. One kažu da je entelehija čista forma, da se materija mora odstraniti i pretvoriti u misao. Šalju pse svim ženama s velikim grudima. Ali grudi ponovno narastu. I ja svaki dan uspijem prosuti mlijeko po Trgu s kojeg bježe lokalni političari. Čije su grudi, pita se Marylin Yalom. Pripadaju li muškarcu, djetetu, umjetnosti, industriji, pornografiji, medicini, plastičnoj kirurgiji… ili ženi jer ipak su dio njenog tijela.
Sjećam se devedeset i prve godine. Moj dečko i ja u šetnji gradom, pričamo o knjigama, lovimo bablje ljeto, smijemo se. Onda se na Štrosu spuštamo na jednu sakrivenu klupu. On svlači moju majicu. Moje velike grudi ispadaju van, u tamu. On u trenu zaboravlja moje lice. Priča s mojim sisama. A ja kao da u njima nemam osjetila. Bila sam kao majka, Velika majka. Htjela sam da ljubi moje lice, moje čelo, da mi ne dira kosu. Moj dečko miluje mi grudi na polderima Gornjeg grada. One su bile njegove. Ja gledam u granje, pa slušam zvukove. Lišće već pada, čuju se pjesme, ratni pokliči i miriše na rat. Slušam političare, a on se još jače privija uz mene. Moje grudi, njegova sigurnost. Nije li sve to nestalo jer dugo, predugo je opisivao moje grudi… Nismo mogli šetati, rat je i moramo biti u podrumima…Čitam pjesme Ivana Bunića Vučića, dubrovačkog pjesnika. Za njega, grudi su retorički ornamenti. Figure u kojima se spajaju agape i eros. Prelijepo, barokno. Razuzdanost, tako lijepo naslućena još u vrijeme renesanse. Tada grudi uzvišenih madona postaju erotične. Tko još razmišlja o grijehu, o sličnosti jabuke iz raja i grudi. Blijede i biblijske slike prekrivenih grudi i mlijeka koje hrani malog Isusa. I sve kršćane i sve Židove.
Treba li dojiti dijete? Aristokratkinje su davale djecu nekim drugim ženama. Jer hraniti gospodsku djecu bilo je isplativo. Toliko se brašna moglo kupiti! Ali koliko je djece zgnječeno tada pod kotačima nosačevih kolica! A onda Rousseau i moda dojenja. Vraćanje prirodi. Muškarci neka misle, žene neka doje. Jer žene su “prirodno” topla bića koja se žrtvuju. Nije važno znati da je Rousseau rano izgubio majku. Tko još tumači seksualni život na taj način? Gledam slike posudica u Versaillesu, na dvoru kralja Luja XVI. Porculanske, savršeno oblikovane, imaju oblik grudi. Sve žene ponosno tada uzvikuju – ja sam majka i dojilja. To je revolucija! Francuska revolucija i žene s golim rukama. Republika kao majka s grudima za sve. Ta slika okamenjuje, postaje simbol. Sloboda vodi ljude, do pobjede, Delacroix. Majčino mlijeko za djecu, zapravo za zdravu naciju. Dojenje je instinkt, piše Linneus. To je onaj koji je smislio smiješan izraz mammalia, za sisavce, djecu sisavce, djecu koja sišu mlijeko. Koliko je tada samo nastalo slika na kojima su u središtu grudi i djeca koja se, kao mali vuci, bore za kapljicu bijele tekućine. A žene su obučene kao da odlaze na najraskošniji bal. Država, taj hladni Leviathan koji nikad nije ni primio ni dao toplinu, odlučuje – majke moraju dojiti djecu, ako ne žele, neće dobiti novac, pomoć. To je učinila francuska vlada – jednim dekretom 1793. godine. Jesu li unajmljene dojilje bile samo rojalistički hir? Mora li nova vlast dokazivati različitost slaveći “materinsko mlijeko”? Dojenje kao građanska dužnost. Majke koje ne doje su sebične. Majke moraju biti kod kuće. Majka Rusija…Ana Karenjina nije dojila, Kitty je. Zato je Ana tako završila… I Tolstojeva Sonja morala je dojiti. A u dnevnicima je zapisala da ju je jako boljelo…Ima li Tolstoj milosti ?
Onda čitam Rosanne Wasserman i njenu mjesečevo – mliječnu sestinu u kojoj piše – djeca s majčinim mlijekom upijaju i jezik. Čitam predivne pjesme u kojima se miješaju dojenje i seksulanost. Neke pjesnikinje opisuju svoje uzbuđenje kada doje. Zašto se stidjeti? Mora li to biti nespojivo?
Pokret bra-burning, jedan, dva, tri – spalimo grudnjake. I maknimo umjetne trepavice, zašto se sviđati! Treba otići na nogometnu utakmicu s golim poprsjem. Zašto muškarci mogu skinuti svoje potkošulje? Nas će uhapsiti. Jer ih uznemiravamo. Smijem se – policajci su šezdesetih godina dobivali upute kako postupati sa ženom koja ima gola prsa. Djevojke vas provociraju, ali morate ostati hladni. A kada ih izlažu pornografi, onda je dozvoljeno. Our breasts are for the newborn, not for men’s porn. Ipak možemo dojiti u parku. Samo diskretno, jednu dojku obavezno sakriti. Kako milostivo! Ipak studentice plešu golih prsa pred velikim njemačkim filozofom. Neki kažu da je to bio Habermas. Uvijek se upliće ta država. Politizacije grudi. Prvi svjetski rat – Marianna na posterima, s oružjem. Treba jačati snagu francuske nacije. Nijemci se rugaju francuskoj fiksaciji. Amerikanci se izruguju njemačkom ratnom čudovištu. Na posteru – gorila u ruci drži djevojku golih prsa. Kako će mladi Ameri krenuti u rat! Da oslobode djevu! U ratu zabavljat će ih pin up ljepotice. Uspavat će ih svojim umilnim pjevom i uvjeriti ih da će ratna mora prestati. Grudi su na avionu, moć i destrukcija. No Ruskinje nisu samo tješiteljice, one nose oružje. Muškarci ismijavaju njihove borbene moći. Na posteru oficir pregledava grudi umornih ratnica.
Ciccolina – neki je zovu spolnim otpadnikom. Bujne grudi, idealni oblici gumene lutke, transestetsko…Neki kažu i transpolitičko. Ipak ona je nešto postigla…Seksualna edukacija u školama, zaštita okoline, protiv zlostavljanja životinja. Slika Fride Kahlo – njeno tijelo djeteta, lice muškarca i halapljivo gutanje mlijeka. Dojilja je Indijanka, ima masku i velike grudi iz kojih istječe mlijeko. Kako je neobično – umjesto dosadne slike neke bjelopute kraljice! Prizivanje rituala prije dolaska Osvajača. Dozivanje starih boginja koje imaju tisuće sisa. Ipak slute se neka buduća žrtvovanja. Mislim na žene koje boluju od raka. Fotografije na kojima je bolna asimetrija. Pjesma Adrienne Rich o praznini koja ostaje. Poziva nas da je ispunimo prstima. Jedna žena na ožiljku ima tetovirano sunce. A ruke je podigla prema nebu. Prema Suncu. Bolesne grudi – mjesto na kojem se dodiruju republikanci i demokrati. Odlazim na izložbu poljske umjetnice. Gledam opuštena tijela u kupalištu, izmučeno tijelo žene – Olimpije. Bez grudi. Još traju rasprave.
Opipavam svoje grudi. Nema promjene, milujem ih. Ne želim ih mijenjati. Marianine grudi su zavodničke, kod nordijskih heroina prekrivene su nečim groznim, čeličnim. Neke su grudi grejpfruti, limuni, jaja, jabuke. Moje su, recimo, naranče. Onda se sjetim drame: veliko drvo naranče i Shilla koja ne smije jesti naranču. Narančasta je svjetiljka. Idem spavati jer tko zna kuda nose grane tog drveta-teksta. U koje sve asocijacije…
Zato gasim svjetiljku…Čeka me mir mliječne galaksije. I snovi da napokon mogu pisati mlijekom, oslobođena lanaca uzročno-posljedičnih…