Božica Jelušić: ZASLUŽNOST

214297626_10220295336601635_2045499252276354027_n
Pomozite mi da ovo kažem posve kratko, jasno i odrješito, premda bi tema zahtijevala poveliko raspredanje i argumentiranje. Povod je ideja “zaslužnosti” koju emanira i reciklira aktualni Z. M. , točnije njegov osjećaj, da u demokratskim otvaranjima javnosti njegov udio vrijedi više od “pokojnog” Ferala, što je kao teza neodrživo i potpuno iskrivljeno. Ispričavam se ako sam nešto krivo shvatila, no razina iritacije, po ovoj vrućini, postaje neizdrživom. Stotinu puta sam konstatirala i argumentirala, kako ovdje i danas mi NEMAMO velikih političara, nemamo ljudi koji bi zaorali duboku brazdu za sjeme demokracije, te dočekali žetvu, kao dosljedni, besprijekorni i neokaljani u svojim mandatima i funkcijama. Mi imamo karikaturalne Barbike i ofucane pornografe, koji su njihovi mentori. Imamo pijane klaunove, kunktatore, sakristane i brbljivce, narodnjake i ojkače s čačkalicom među zubima, i ulaštene birokrate, koji se rugaju “podanicima” s visine svoje buduće, zaštićene sinekure, kad ovdje izgube vlast.
To je veoma mučna činjenica. Mahom proizlazi iz neprihvaćanja vlastite mjere i formata, točnije, osjećaja da si bogomdan, genijalan, svemoćan, nedodirljiv, nekažnjiv, pa per analogiam besmrtan, ako te neko slabo obaviješteno i prilično zatucano “biračko tijelo” stavilo na čelo države. Ljudi od karijere, ili kako se to govori, “ljudi na položaju”, jednostavno ne žele čuti o svojoj prosječnosti. Podastiru dokaze: namaljane portrete na zidovima ureda i institucija, počasna članstva akademskog karaktera, naručene ankete u petparačkim tiskovinama, iznuđene stipendije američkih fondacija, cirkusarije u povijesno prežvakanim, retrogradnim “bratstvima” i “družbama”, lokalne nagrade za blablabla zasluge, čak i odanost svojih “klijenata”, koji za njih u pojedinim zgodama skupljaju potpise na peticije, ili se uslikavaju s tvrdnjom da se radi o izvanrednom primjerku, kojega su baš oni prepoznali u političkoj žabokrečini. Ustvari, ja vam to tvrdim, oni su sivi miši duga repa, jednoobrazni i prosječni, slabi govornici, mali demagozi, kulturološki neosviješteni tipovi, lukrativno okrenuti zajednici, a jedino što je iznimno, jest ambicija, želja da se održe na mjestu gdje su se ukopali: na državnim jaslama i privilegijama koje idu uz to.
Što je i u čemu njihova zaslužnost? Zadužili su zavičaj, rodno mjesto, kulturnjake, mladež? Povisili su razinu socijale, povezali prometno svoj kraj sa središtima moći? Otvorili su društvenu atmosferu, omogućili protok ideja, dali ljudima razlog da ostanu tu gdje imaju dom? Jesu li sačuvali koji kilometar čiste prirode, obrazovali ljude za okoliš, za građansko sudjelovanje u odlučivanju, za poimanje i prihvaćanje različitosti? Razvili seoski i pokrajinski turizam, dali identitetski pečat mjestu gdje stoluju? Smanjili razinu rodbinske i klanske protekcije u poslovima i zaposlenjima? Predložili nešto korisno na razini države, prema vlastitom zavičajnom primjeru?
Stvarno ne znam što je sa mnom, no ta me zaslužnost užasava. Ležernost kojom neki predsjednik Vijeća potpisuje odluku da mu to isto vijeće dodjeljuje nagradu. Bezobrazluk kojim neki župan uzima nagradu za životno djelo koje ne postoji, ali veli da je njegova zasluga što je “imao dobre suradnike”. Vesela prpošnost kojom doktorica M. prima na sebe titulu “žene godine”, pored toliko žena bez prihoda, bez priznanja, bez podrške, a koje se bore održati goli život i život svoje djece u kovidurskoj drami? I napokon, stavljati se uopće uz bok tim “Feralovcima”, njihovoj ludoj smionosti, promptnoj reakciji na svaku nakaznost društva, njihovoj očišćujućoj ironiji, moći skeniranja i prodora u svaku poru “tamne pozadine” gdje se skrivala istina o ljudima, pojavama i vremenu. Feral je bio baš onaj “crveni mak” zadjenut za puntarski škrlak, kojega su nam oteli perverznim lukavstvima birokrata i polit-komesara, spremnih čuvati samo vlastitu ideološku istinu.
Meni osobno, oni neviđeno fale. Kad sretnem stanovite likove s javne krme, pitam se što bi feralovci o tome-i-tome rekli, kako bi reagirali? Nadograđujem ponešto na njihovu supstratu, no teško je njih stići i dostići. Ne želim niti misliti da takvu garnituru više nećemo imati tu, među mladima, koji su otvorene svijesti i znaju što je otpor, malograđanštini, sebeljublju, pokvarenosti, kočopernost, sluganskom mentalitetu i huliganskoj lajavosti, umjesto razborite političke inicijative i trezvenog balansa.
Nekako se nadam, ako me koviduri ne dokrajče, da ću uskoro vidjeti neki upaljen Feral u ovoj magluštini i pomrčini “balkanske krčme”.Sreća da sam diplomirala na Krleži, pa ponešto o tome znam i ne trebaju mi instrukcije kod Z. M., kao ni stručna objašnjenja njegovog sindroma grandomanije, a koji po Fritzu uglavnom ide iz “crte inferiornosti i manje vrijednosti”, pervertirane u svoju golu suprotnost.