Đurđa Knežević: Ukidanje mjere roditelj-odgojitelj ili o retrogradnosti

206713998_4437086446357565_6040623351042864188_n

Grad Zagreb upravo je odlučio postupno ukinuti mjeru roditelj-odgojitelj. Pogledajmo zašto je to  dobra odluka.

Da je Bandić na sve moguće načine, ali isključivo novcem poreznih obveznika, dakle, našim parama, kupovao ljude/biračke glasove, to nije vijest. U tom smislu jedna od sjajnijih ideja mu je bila mjera potpore roditelj-odgojitelj. Nominalni cilj je, dakako, bio populacijski, jednostavno za jednostavne mozgove; majka rađa djecu, netko (uglavnom i opet majka, u jednostavnim mozgovima je to svakako “prirodnije”, najlogičnije) sjedi doma i čuva tu djecu i eto ti rasta stanovništva. Time se, rekoše, osobito štitilo siromašnije obitelji (valjda računajući da se siromašniji radije plode i množe, jer i to je blisko jednostavnom mozgu).

Međutim, moguće je da takvi ciljevi Bandiću i njegovim veleumovima i nisu bili na pameti, osim onog do kojeg im je jedino stalo – kupiti ljude/glasače i ostati na vlasti zauvijek. No kako to zvuči suho, nedomoljubno i pomalo sebično, lijepo se cijelu stvar objasnilo kao mjeru protiv pada nataliteta, a to bi valjda bila najveća muka Hrvatske, jer ne dao bog da izumremo, pa će ova domoljubna investicija to spriječiti.

Osim spomenutog kupovanja glasova umotanog u nacionalnu zastavu i pod znakom borbe za podizanje nataliteta, radi se, po društvo uopće a žene osobito, o dugoročno i dubinski puno gorim zahvatima i mogućim konzekvencama. Stara je to već raspra (i) unutar feminizma o plaćenom kućanskom radu. Kako smo, naime, svikli da kućanski posao uglavnom obavljaju žene, a pritom muškarci ionako više zarađuju, ispada bolje da u kuću dolazi njihova plaća. No posljedica je da žene nestaju, da ih se tom mjerom uklanja iz javnog prostora, a osobito iz konkurencije za radna mjesta. Na taj ih se način još više i drugačijim formalnim vezama, osim bračnog odnosa, veže za obitelj u kojoj i za koju radi.  Poslodavac joj je, naravno, suprug, pa mu nekako rastu, formaliziraju se ovlasti nad radnom snagom u vlastitom kućanstvu.

Nije teško zamisliti što sve to znači i može značiti, kad npr. tako zaposlena žena odluči, recimo, dati otkaz. Iako je teško zamisliti da će nakon godina rada u obitelji doći do nekog radnog mjesta. A što će tek reći poslodavac…, i da sada ovdje ne ulazimo u staru raspru, u kojoj je konzervativni feminizam (bilo je i s te strane zagovaranja te ludosti) dobio potporu crkve i sličnih institucija, pogledajmo u kakvoj je vezi ovo i Bandićeva demografska mjera roditelj-odgojitelj. Ona zasigurno ne određuje da će taj roditelj-odgojitelj biti žena, ali su šanse da upravo ona to bude vidljive iz maločas opisanoga. To jest, tradicionalna uloga žene i njezino mjesto u obitelji kao i tradicionalna uloga muškaraca i njegovo mjesto u javnom prostoru i na tržištu rada, na čemu se ionako inzistira. Sad bi ta opozicija samo još dodatno  zacementirala ionako neravnopravne odnose spolova i dodatno “osigurala”, to jest osudila žene na prostor privatnog, izvan tržišta rada, bez mogućnosti razvoja karijere isl.

U tako postavljenom odnosu, plaćati roditelja/icu-odgojitelja/icu, znači pumpati privatnu sferu, sa svim navedenim posljedicama, a time i manje novca za javne usluge, vrtiće recimo, dakle na račun socijalne sfere. U Zagrebu tako imamo circulus vitiosus, to jest, premali je broj vrtića pa nema mjesta za bebe/predškolsku djecu. Kako stoga u njima nema dovoljno mjesta za svu djecu, k tome su i skupi, onda se gesta potpore za roditelja-odgojitelja čini kao spas, no ona samo perpetuira loše stanje, dapače, pogoršava ga. Umjesto toga, da bi se doista roditeljima lošijeg imovinskog stanja pomoglo, neusporedivo je i dalekosežno važnije za taj novac izgraditi dovoljno vrtića, a onima slabije imućnima omogućiti da njihova djeca dobiju mjesto u vrtiću besplatno. Također, dio tog novca bi se mogao preusmjeriti u socijalne potpore i otvaranje novih radnih mjesta. Na taj način, oba roditelja bit će rasterećena brige oko novca za dijete (vrtićki smještaj, prehrana), a imat će mogućnost i sami potražiti neki posao umjesto da budu vezani za kuću.

Naravno da su se u cijeloj ovoj priči našli i protivnici promjena koje je najavio Grad Zagreb; tako će demograf Šterc ustvrditi da se natalitet u Zagreb u podigao (no nije ponudio podatke koliki je taj rast, je li on baš posljedica programa roditelj-odgojitelj i u kojem je odnosu s ogromnim uloženim sredstvima, a kao stručna osoba bi to lako mogao). Odmah, u istoj rečenici zagrmio je još da je ta mjera ideološka. Po čemu, nije  rekao. A prešutio je i ideologiju koja je lako mogla imati nekog udjela u smišljanju i promociji programa roditelj-odgojitelj. Kao da je ikoja mjera lišena ideologije i kao da s druge, oponentske strane izostaje svaka ideologija. Ili Selak Raspudić, koja će zavapiti da se ukidanjem te mjere onemogućava ženama da budu s djecom. Ako ovo posljednje nije ideologija, ne znam što je, samo joj je predznak, ljepše rečeno, konzervativan, u stvari duboko retrogradan.

Stvar je jednostavna: kad se već bavimo ideologijama, s jedne je strane zastupanje osiromašenja javnog prostora, napuštanje brige i zaštite djece, a time posredno i guranje žena iz javnog polja u zatvorenu, privatnu sferu, što zastupaju Šterc, Selak Raspudić i drugi hrvatski konzervativci, u hrvatskom značenju desna politička opcija. I to je ideologija, desna ideologija. Nasuprot je nastojanje da se učini suprotno, javna briga za djecu, a time i za roditelje, za njihovu – oba spola – prezentnost u javnom prostoru i prostoru rada, mogućnosti promocije itsl. To bi hrvatska desnica nazvala lijevom opcijom. Sama ne bih žurila u takvu kvalifikaciju, recimo samo da je između njih jaz od barem dvjesto godina društvenog napretka. Naravno, u korist nove zagrebačke garniture na vlasti.