Ivana Šojat: Gdje je ljubav

JOVICA DROBNJAK_0156[1194]

Fotografija: Jovica Drobnjak

 
Dok smo maleni, sasvim maleni, ljubav je posvuda. Uvjereni smo da nas vole ako smo slatki, poslušni, lijepi, dobri, pristojni, pametni, vrijedni. Sve što nam posluže kao ljubav nama je ljubav – predložak prema kojemu ćemo se poslije ravnati. Čak i ako nas tuku, vjerujemo da je to iz ljubavi. Uvjereni smo da nas roditelji vole zato što su nam roditelji. Tako je u slikovnicama. Vele i kako je roditeljima dužnost voljeti djecu… Vjerujemo poslije da nas partner koji nas tuče voli, da nas voli onaj koji je bolesno ljubomoran, koji se napije zato što je “lud” za nama. Dugo vjerujemo u karikaturu, u sve ono što nipošto nije ljubav. Neki do kraja života vjeruju na nakazu kojoj su na čelu napisali “ljubav”. Ponekad shvatimo, sudarimo se sa zidom spoznaje da je zapravo tragično malo onih koji nas istinski vole i da će ona najdublja, ljudska čežnja u nama da budemo voljeni zauvijek ostati nezadovoljena. Neki shvate da ih njihovi roditelji zapravo nikad nisu voljeli, da njihova djeca prema njima ne gaje ni mrvicu ljubavi, da im prijatelji nisu bliski iz ljubavi, nego iz nekog straha od samoće, da su u dugim vezama iz istog tog straha, da su u braku iz dužnosti prema zavjetu što su ga dali, prema publici, rodbini, djeci koju su u braku začeli. Strašna je to spoznaja, beskrajno bolna – ta brojčana šačica ljudi koji u ljubavi umiru od straha da bi mogli bez vas ostati, straha od praznine svijeta bez vas… Ljubav nije dužnost, obaveza, ne svodi se ni na taj strah. Ona je duboki poriv da osobu koja uz vas hodi vidite sretnom u vlastitoj sreći. Ona je najdublja, prštava tišina u krošnji u kojoj su se okupili svi razdragani vrapci susjedstva.