Ivanka Blažević Kiš: Nepodobna

144406916_10220432019444385_831877637663961397_n

Nepodobna

Mitovi je bude.
Odvija se neko bescjenje u prostranstvu.
Sva je kulumusna, odmetnuta, pročišćene suštine,
odana vlastitoj (sumnjivoj) ideji,
sva je nepodobna.

Taloži pepeo svog imena u ehu.
Junaci je bude, zazivaju, navaljuju glasovima.
Ona oblizuje prozivku i pomno je sprema
u duhanski papir i pomno čuva glavu i stražnjicu.
(Da je ne usmrte i ne pojedu.)

A onda škaklja svoje debelo srce i nasmijava
empatiju, razum, nasmijava ulicu, predrasude.
Udiše duboko, duboko udiše vječni miris zemlje,
ne bi li otkrila put do luckaste platforme
odakle je došla.
(Sigurna je da smo bili grleni divovi!)
Zeleni bat za začine na bijelom stolu.
Uzima ga, proučava.
Straši se pogleda znanstvenih junaka,
koji skeniraju sramežljivi um.

Nepodobna uzla činjenice,
klanja se brzim čigrama u bubnjarevim očima,
nosi sto wati u sebi.
Ulaže se u novčanik neba i svijetli i malo sanjari i
priziva zeppeline i dobacuje ih do ljeta,
do žarkih usta koja piju rijeke.

Drži bat i poželi ga baciti u izlog civilizacije.
Poželi se razotkriti, useliti u njega i pridružiti se
znatiželjnicima koji procjenjuju izloženu osobnost.
Silueta vlasti je uporno zove.

Ne odaziva se, nego se lijeno protegne i skriva u
iskustvo, u razliku, u estetsku materiju,
u pepeo svog imena u raštimanu ehu,
u Anka, ka, ka, ka,
a onda,
poput tigrice kritički zagrebe prostor i
znatiželjno proviri s druge strane senzacije,
gdje može slobodno kriknuti,
isplažena, divovska jezika,
sasvim budna,
svjesna kontrole ispod prozora, nadolazeće kiše,
svjesna moći glabalnog bumeranga.
Vrijeme je za gnječenje-nje-nje začina-na-na-na
da konačno upozna svoj miris.