Edit Glavurtić: A ljudima su zatvarali radnje zbog 10 kuna…

JOVICA DROBNJAK_9131[908]

Fotografija: Jovica Drobnjak

Gledam jučer uhićenja koja su zaredala i ne mislim da će se bogzna što dogoditi, i prije je toga bilo, pa ništa. Ali jedna stvar mi nikako ne izlazi iz glave. Sve su to ugledni, bogati i jako moćni ljudi, koji posjeduju imetak koji je prosječnom građaninu nezamisliv, na položajima su s kojih mogu raditi i zarađivati bez sukoba s zakonom i živjeti kao mali bogovi, da za dvije generacije unaprijed dotekne to što su stekli (suzdržat ću se od nagađanja kako). Umjesto toga, njih hapsi policija kao kriminalce, a titule muljatora i lopina ostat će im odsad pa nadalje. Bez obzira na položaje i nekretnine, taj pečat i tu sramotu ništa neće izbrisati. Sramotu, da. To je jedna nepopularna, zastarjela, pa i smiješna riječ, koja se danas rijetko čuje i rijetko koristi, ali u vremenu mog odrastanja bila je česta. Roditelji su kao mantru ponavljali:”Samo nas nemoj osramotiti, da te se moramo stidjeti!” Pitam se, jesu li to govorili i roditelji ovih koje trenutno privode, i kako se osjećaju dok gledaju svoju djecu u pratnji policije?

Može biti da su debelokošci pa im je svejedno, ali nisam sigurna da čovjek može biti baš tako ravnodušan. Nitko ne živi sam i izoliran. Kako je djetetu čiji je otac stekao etiketu lopova, kako je unuku čiji je djed muljator? Kako je ujutro izaći iz kuće a susjedi ti se podsmjehuju podsmjehom na koji imaju puno pravo. I da živiš još sto godina, podsmjeh će ostati. I falabogu da je tako, to je minimalno poravnanje za lakrdiju države u kojoj su ljudima zatvarali cvjećarnice ili obrte zbog deset pišljivih kuna manje ili više u fiskalnoj.
Strašan me bijes hvata na sve to, i ogorčenje, i jad, i muka mi je od načina na koji su veliki i mali kokošari zloupotrijebili i pljačkali sve što se moglo , a i dalje to nekažnjeno čine. Vremena su takva da dobar odvjetnik može sve urediti i zagladiti, pa kriminal ode u zastaru i nikom ništa. Srećom da na opće ljudskom nivou zastara ne postoji. Jer kao što ima muljatora, ima i poštenih ljudi, a ima ih posvuda, među susjedima, rodbinom, prijateljima, poznanicima, kolegama i u njihovim očima lopova ništa neće ni oprati ni rehabilitirati. Nikad. I uz ono formalno “gospodin” taj i taj , svatko će misliti svoje. Kakav gospodin kad je krimos i probisvjet, brat te tvoje mušterije, tvoj zet, susjed, sin. I pošto će se dotični, odlično umreženi, kao i uvijek izvući i provući, nezgodna etiketa jedino je što će im ostati. I neka! Jer koliko god banalno i petparački zvučalo: čast nema cijenu. Ni ime nema cijenu.