”S rubova ekrana” Darije Žilić ili nasuprot poetskom shematizmu

198319702_4234101939967096_5286760707170724271_n

Darija Žilić, ”S rubova ekrana”, Stajer graf 2021.

Poetski zapisi Darije Žilić sakupljeni u zbirci s naizgled enigmatskim nazivom ”S rubova ekrana” upućuju nas u prostore poetike ispunjene nenadomjestivim senzibilitetom unutarnje gravitacije potrebne zbog doživljaja i osjećanja vremena i sebe sama. Lepršavo ispisane i napisane stranice ponajviše pjesama u prozi svjedoče o snažnoj upućenosti prema vlastitom diskursu svijeta i života, pokazujući onu jedinstvenu biti zbog koje je poezija ne samo još moguća već i potrebna. Nema tu nikakvih dosjetki ili ponavljanja. Poetski rukopis u funkciji je svjedočenja svakodnevice (njezinih fragmenata), koja time postaje isto tako artificijelna kao i sam tekst. Naravno, to ne znači kako se radi o bilo kakvom bježanju od stvarnosti već je riječ o njezinom drugačijem određenju i proširenju umjetničkom spoznajom. U tom pogledu posebno poglavlje naslovljeno ”Prijenosi značenja” apostrofira poetiku kao svojevrsnu ”zarazu” (iako ima tu i drugih određenja), moć riječi kao nešto konačno, moguće i smrtonosno, pa se u pjesmi ”Glog, srce i tuga” kaže: Gloginje se kotrljaju po ekranu, uzdišu gledatelji nad ljepotom. I život teče kao da nikad nitko otrovan riječima ili djelom, bio nije…”

Inače osim u spomenutom zapisu i naslovu zbirke ”ekran” je još prisutan još i u pjesmi ”Na rubovima ekrana”. U tom naizgled jednostavnom ali višeznačnom i kompletnom štivu kakvog je napisala Darija Žilić to nije nimalo slučajno. Naime, ekran se ističe kao sveprisutna paradigma stvarnosti i moguće, taj redukcionizam, možda želi pokazati kako srljamo u doba kada ono što nije na ekranu možda više i neće biti stvarno i pravo. Pitanje je što će nam tada, a i danas, značiti stvari s rubova ekrana. Ovaj poetski rukopis tako često sebe određuje jutrom, danom, sutonom, večeri, naizgled običnim pojavama o kojima ekrani sami po sebi ne znaju ništa, a koji i nama samima postaju, zbog ekranske stvarnosti, sve više utopijski, distopijski, melankolični ili nostalgični. U pjesmi ”Suton” kaže se: ”Pa sastavi ti sad zbirku, posloži rime. I kad se čini da je sve u skladu, nemir ponovo donosi mračne slike i mir, ir. Svemir ponovo gubi oblik. Na raskrižju.”

Ta distinkcija između dva vida, ekranskog i unutarnjeg. prožima cijelu knjigu čije su poruke ustvari dalekosežne. Buntovne ponajprije u mjeri i nakani da se želi izbjeći bilo kakav shematizam, podjednako ekranski, gravitacijski i reciklirajući, a da bi se dosegla makar neka marginalna sloboda nevezana nametnutom percepcijom svijeta. Pa tako i zadnja rečenica u ovoj uistinu nesvakidašnjoj knjizi glasi: ”Vrijeme je da kupim kruh, rekao je i zaklopio bilježnicu, ostali su fragmenti straha i sitne udubine po kojima klize njezine riječi i porađaju trpku i slanu rečenicu.”

Marijan Grakalić