Luciano Rossa: POLJUBAC ZA DRUGA MUSSOLINIJA

186508511_145794330866084_5285253483770056675_n

Nečujno poput tata, skrivajući se u svakoj sjeni i izbjegavajući poglede, hrvatskim se medijskim prostorom šulja tema životno značajna za stotine tisuća ljudi, politički otrovnija od iperita.

Europska direktiva za preventivno restrukturiranje i pružanje druge prilike se bavi prezaduženima, kako poduzetnicima koji su upali u teškoće u poslovanju iz raznoraznih razloga tako i građanima, poznatima u našim krajevima pod zajedničkim nazivom blokirani. Cilj direktive je usklađivanje europske prakse u kontekstu problematičnog poslovanja, a odabrano vrijeme djelovanja se podudarilo sa pandemijom koja je ostavila svoj trag.

Ministarstvo pravosuđa je najavilo promjene u stečajnom zakonu kao i zakonske promjene u slučaju stačaja potrošača, ne bi li hrvatske zakone uskladili sa direktivom.

Poznatiji slučajevi stečaja u svijetu su četiri bankrota bivšeg američkog predsjednika Trumpa, no iz zrakoplova je vidljivo da je tu bila riječ o manipulaciji, bankrotirale su neke sportske zvijezde koje možemo svesti pod zajednički nazivnik: puno mišića, malo mozga, zanimljiv bankrot Borisa Beckera pogonjen pohotom i bitnim medicinskim doprinosom (nije mi poznato je li taj slučaj obrađen u stručnoj medicinskoj literaturi, ali svakako je to zaslužio, kao i pokoji doktorat). Ima onih koji bankrotiraju i među estradnim zvijezdama: slučaj sličan sportašima samo bez mišića. Kod prosječnih građana bankrot nije čest slučaj, ima ga u najnižim slojevima i tu se priča zaustavlja.

Mehanizmi kojima države kontroliraju bankrot su pokazatelj političke zrelosti neke države u inžinjeringu društva ali u vlastitom samopoštovanju.

Pa kako stoje stvari u Hrvatskoj po tom pitanju?

Prvo malo brojki: broj blokiranih poduzetnika je šesnaest tisuća sa dugom od šest milijardi. Svjedočili smo svakakvim situacijama, od problema sa institucionalnim reketom, vaninstitucionalnim reketom (tu bi se institucionalni brzo rješavao konkurencije) do pogodovanja nekim ljubimcima političkog vrha (nikada nije dokazano da je ta ljubav doprinijela i punjenju džepova tih političara, ali dojam je bio upravo taj), no dojmovi ponekad varaju kako nas uvjeravaju politički čelnici ali ponekad ne kako sam osobno uvjeren.

Kod građana je stvar puno problematičnija: ima ih oko 240 tisuća, a taj je broj dosezao do preko tristo, a glavnica duga iznosi 17milijardi kuna (prisjetimo se da je prije desetak godina, po izjavi predsjednice udruge blokiranih glavnica iznosila 6 milijardi, transferirana imovina temeljem te glavnice 36 milijardi, a kratkoročno se tada očekivalo da će se dostići 42 milijarde, u nešto duljem periodu preko sto. Država mokrih snova nižih bankovnih činovnika i njima odgovarajuće političke elite. Naravno i prilagođene zakonske infrastrukture, te u tu svrhu ustrojenog poduzetništva. Ako je netko raspoložen za računanje ukamaćene vrijednosti slobodan mu X-cell.

Kada je dopredsjednik blokiranih pokušao saznati ukupnu sumu transferiranu temeljem ovršnog zakona odbili su mu ju  priopćiti, a sam se prihvatio procjene iste i procijenio da je iznos toliki da bi se autoput Zagreb-Split mogao za procijenjeni iznos tapecirati slojem od 25 cm (u oba pravca) kada bi taj iznos bio u kovanicama od jedne kune, odnosno u istim kovanicama mogao bi se napraviti četverostruki lanac od Hrvatske do Mjeseca (odnosi se na 2018, danas je situacija dodatno pogoršana).

Matematički je to sve igra, politički baš i ne. Današnje države takve igre ne podržavaju, ali neke davnašnje jesu.

I ne trebamo previdjeti dva neuspjela pokušaja rješavanja problema blokiranih, gdje naročito pamtimo ministra Linića u ulozi pravdoljubivog Zorroa kako svojim mačem i siječe kancerogeno tkivo dugova i liječi hrvatsko društvo. Konačno ozdravljenje je dočekalo nekoliko prijatelja iz ekipe a alibi je bio očuvanje radnih mjesta. Oni koji su ostali raditi temeljem Linićeva pregnuća a bili su blokirani  su zadržali svoje blokade. Dakle, rješavalo se dvaput, ali tako da se ne riješi.

Prisjetiti ćemo se nekojih država na koje podsjeća današnja Hrvatska (po kriteriju socijalne pravednosti, što je vrlo povezano sa situacijom oko blokiranih).

Prva asocijacija sadašnje situacije u Hrvatskoj sa rukovođenjem sa problemom blokiranih je Kraljevina Jugoslavija.

Samo rođenje Jugoslavije (ne pod tim imenom) je dalo naslutiti da će najmilija razbibriga vladajuće vrhuške biti trka za novcem i pronalaženje načina da se novac iz svih mogućih novčanika transferira na njihove račune. Tako je na pariškim pregovorima vrlo rado odbijen prijedlog Kraljevine Italije da se središnja Istra (tada slavensko područje) pripoji Jugoslaviji a obala Istre (tada romansko područje) Italiji. Uz sve uzvišene lamentacije o trojednom narodu i istoj krvi, ministar Vesić je prepustio siromašno slavensko područje Italiji a za uzvrat je tražio i dobio bogato germansko područje.

Sljedeći znakovit korak je bio slavenski oružani upad u Rijeku, iako je ona trebala referendumom odrediti kome će biti pripojena. Na taj čin je odgovor bila danuncijada sa svim ludorijama koje su tamošnji stanovnici morali podnositi nešto preko godinu dana (uključujući i višednevni oružani sukob u kojem je palo pedesetak glava – što ardita, što talijanskih vojnika, što civila). Kada je napokon proveden referendum odluka većine glasača je bila vlastita grad-država, a Jugoslavija je dobila dio luke ne bi li joj to bila prometnica kojom je mogla izvoziti.

Uslijedila je poznata nepoštena konverzija.

Uz svu nabrojanu i nenavedenu pirateriju vladajuće vrhuške uslijedila je pljačka stanovništva putem zaduživanja, koja je bacila na koljena seljaštvo i to je bio problem koji je izbacio Stjepana Radića u fokus hrvatske politike. Radić je taj problem pokušavao riješiti na razne načine (internacionalizacijom, separatizmom, dogovorom sa kraljem i ulaskom u vladu i nije uspio a kada je postao opasan jer je počeo koalirati sa Srbima na fonu rješavanja politički organizirane pljačke stanovništva sustav ga se elegantno riješio) i nije uspio a problem je naslijedio Maček, dovoljno koncilijantan za ukus vladajuće vrhuške kojoj se taj oteti novac slijevao na račune. Naravno da ni Maček nije napravio nešto naročito (najveći uspjeh mu je bio da je uspio dogovoriti da se dugovi odgode na pola godine).

Krajevi koji su pripali Italiji su prolazili sličan put, utemeljen na pohlepi nove vlasti ali aranžiran talijanskim lakom. Primarna talijanizacija se odnosila na preuzimanje imovine od Austrijanaca  na sve moguće načine, a da opet sve to ima neku prihvatljivu formu. Kada su uzimali primjerice Brijune, organizirali su komplot protiv vlasnika uz dogovor sa bankom, sve naizgled legalno ali naštimano da se otočje dobije u bescjenje. Slična je strategija provedena i kada su preuzimali istarske ugljenokope (spretno su iskoristili štrajk), ponegdje su koristili žute sindikate, a znali su i naprosto oteti imovinu (u Vodnjanu društveni dom – danas se poginuli u obrani doma smatraju prvim žrtvama fašizma u Istri iako se cijeli događaj dogodio znatno prije marša na Rim, ali temeljne organizacija fašista su već bile konstituirane po istarskim gradovima).

U toj su otimačini sudjelovali svi koji su mogli, a zanimljivo je da su središnje talijanske vlasti poslale okružnicu na novopripojena područja u kojoj upozoravaju sudionike o potrebi blažeg postupka (to jugoslavenske vlasti nisu učinile,  a ta razlika može i objašnjavati na čije se račune prelijevala oteta imovina).

Tadašnja Kraljevina Italija je bila zemlja u ekonomskim problemima  i iako pobjednica u Velikom ratu zaostajala je za  Engleskom i Francuskom koje su bile vodeće zemlje. Između ostalog talijansko je društvo bilo okovano rigidnim kreditnim sustavom koji je ekonomski i socijalno imobilizirao veliki broj stanovnika, a uzrokovao je i veliku depopulaciju (oko milion stanovnika godišnje se iseljavalo).

U tim uvjetima Mussolini krajem dvadesetih godina zakonom ukida dugove i daje Italiji novi zamah.

Početkom ww2 Mussolini je na prijedlog svoga savjetnika za pitanje Slavena Itala Saura (sina puno poznatijeg Nazaria) vratio pljačkaška pravila kreditiranja, ali ih je u dogovoru sa financijskim institucijama primjenjivao samo a Slavene, budući ih je smatrao neprijateljima, dok je Talijane, koje je smatrao svojima poštedio pljačke. Cilj takve političke prakse je bio etničko čišćenje Slavena a da se Vlasi ne dosjete.

Takav potez je ostao civilizacijski svjetionik ne samo za vladu  Kraljevine Jugoslavije, već i za mnoge druge, pa i za suvremene vlasti. U tom smislu i današnje hrvatske vlasti povlače poteze koji  sliče Kraljevini Jugoslaviji što nosi i neke malo očekivane rizike.

Primjerice, broj blokiranih u Istri iznosi po podacima vodstva blokiranih oko dvadeset tisuća. Dodajmo na taj broj one izravno zainteresirane i to će već porasti na nekih šezdeset tisuća duša.

Za one koji poznaju Pulu to je dovoljno svijeta da zauzme prostor u trokutu  Slavoluk Sergijevaca, riva, arena i da skandira Mussoliniju. Apsurd, tako nešto nije moguće u tradicionalno ljevičarskom kraju?

Dakako da je moguće! Jer ono što je danas samo mentalni pokus, sutra uz malo organizacije može biti stvarnost jer za nju postoji racionalni temelj u životnim okolnostima blokiranih.

Stoga guranje problema ovršenih i blokiranih pod tepih, medijski mrak i namještanje zakonskih izmjena u period nogometnog prvenstva i ljetnih raspoloženja ovoj vlasti može donijeti umjesto tihog ispunjenja europskih obaveza politički bumerang koji će rezultirati takvom čvorugom na glavi koju neće moći prikriti niti baš povelika količina pudera.

Da rezimiramo, poboljšanje položaja blokiranih nije vjerojatno; baš nasuprot tomu očigledno se pokušava minirati pritisak Europe u tom smjeru u cilju očuvanja povlaštene plutokratske skupine koja iz sjene diktira okolnosti života svima nama. Ipak, ako koji čitalac ima poznanstvo sa nekim istaknutijim političarem i ako mu se isti smiluje, mogao bi ga nagovoriti na angažman u cilju nekakvog poboljšanja socijalne pravednosti u ovoj zemlji. Ne treba puno, samo do razine pravednosti Musssolinijeve Italije. Možda bi moglo do toga, a više očekivati od Hrvatske stvarno nije realno.