Kruno Levačić: O muzici za elitu

160767437_117238173721700_97664329852682847_n

Postoji muzika za elitu. Elita je ono što pliva na vrhu, poput govna na površini suncem okupanog jezera. Takvom muzikom bave se stručnjaci koji razumiju strukture. Svirači premeću intervale, dinamike, harmonije i ritmove, vođeni mentalnim nemirom koji zovu kreativnošću. Slušači su zadovoljni jer su interijeri čisti i lijepi, oko njih su novinari, kritičari, analitičari, konoseri, žad brokat i alabaster. Kritičari su sretni jer ih se smatra stručnjacima, jednako važnim, ako ne i važnijim od muzičara samih. Svatko može nakon koncerta popričati s muzičarima, jer oni su fino odgojeni, pristojni ljudi od stila, pa nema bojazni da će i na najgori dan života nekog krajnje napornog ili dosadnog seronju glasnim uzvikom potjerati u pičku materinu i reći mu kakvu-takvu istinu. Svima je zajedničko da pate od grižnje savjesti ako pojedu meso, strašno su zabrinuti oko ekologije i politike, ne pojavljuju se tamo gdje nema medija poput komercijalne televizije, koja u svojem programu nudi i nešto što je isključivo za konosere.

Muzičari koji se bave ovakvom vrstom stvaralaštva daleko su od profane, prizemne, primitivne muzike za narod, one koja izaziva emocije, a često je zagađena lirikom. Njih ne zanima pričanje priča o životnom iskustvima, ljubavima, mirisima raslinja uz šetnjice pored mora. Njihovi motivi su iznad patnji ovoga svijeta, čisti su, oslobođeni i najmanjeg tereta egzistencije ljudskog bića. Njima ne trebaju pohvale ako nisu došle iz pera stručnjaka. Najneugodnije im je pretrpjeti zagrljaj oduševljenog muzičara na pozornici, nakon koncerta. Nije im jasno čemu ti nekontrolirani izljevi emocija, kad je racio ono što nam govori istinu. Oni znaju kojim se parametrima mjeri kvaliteta izvedenog djela i preziru kad netko gubi kontrolu, kad ga muzika ponese u svijet osjećaja. Sjećam se kako sam, jutro nakon nastupa na jednom od najvećih Jazz festivala, doručkovao s prijateljem iz benda. Pridružio nam se jedan od direktora festivala, s pripadajućem lulom, naočalama teških okvira i glavom punom misli, uglavnom pogrešnih, o muzičarima i muzici. On je jako dobro znao koliko tko vrijedi i neprestano je pričao o slavnim, najslavnijim muzičarima. Nikada nije svirao. Rođen je u dvorcu, pa je uvijek imao puno novca. U takvim okolnostima, jedino što ga je zanimalo je svijet ekstremnih muzičara, virtuoza koji dolaze iz sredina poput njegove, koji se bave muzikom isključivo kao poligonom za inovacije. Bio je toliko daleko od svijeta kojem pripadam i toliko daleko od razumijevanja muzike, da sam u jednom trenutku naglo ustao i glasno rekao da ne želim to trpjeti i stoga moram otići.
I otišao sam. Daleko. Ne postoji ništa hladnije od tog svijeta ljudi koji misle da su bolji od drugih.