Marijan Grakalić: Vječno vraćanje nezasitnosti

9789532603521

Stanislaw Ignacy Witkiewicz: Nezasitnost, Disput i Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2019.

Mnogo godina prekasno, a tako je i s drugim dobrim stvarima, mislima i literaturom, i kod nas se konačno pojavio kultni roman poljske avangardne književnosti Stanislawa Ignacyija Witzkiewicza ”Nezasitnost” objavljen još davne 1930. godine, a u prijevodu renomiranog witkaciloga, poloniste, Dalibora Blažine, koji je još 1985. pri tadašnjem Cekadeu (ur. Slobodan Šnajder) objavio ”izbor iz djela” ovog važnog poljskog pisca. ”Nezasitnost” je Witkacy počeo pisati još 1912. godine pod nazivom ”Ludilo”, jednoj od središnjih tema tadašnjeg europskog simbolizma, a nastavio ga je pisati tek 1927. godine. U međuvremenu se mnogo toga promijenilo i dogodilo (Prvi svjetski rat, oktobarska revolucija, Sovjetska Rusija, Staljin), no konceptualna srž romana u kojoj se miješaju autorova životna iskustva i zamišljena stvarnost ostaje osnovom u kojem se i samo prvo ludilo konceptualizira u čuvene Murtibingove pilule kojima se pučanstvu usađuje nova vjera i ideologija.
Ova pilula koju kasnije u knjizi ”Zarobljeni um” tematizira Czeslav Milosz, u Poljsku donose kineski i mongolski osvajači nakon što su prešli preko Rusije, i ima za cilj nadomjestiti u Europi izgubljenu filozofiju i religiju. Naime, pilula se uzima kao lijek za neovisnu misao i u početku stvara zadovoljstvo i slijepu poslušnost, ali u konačnici navode one koji ih uzimaju da razviju dvojne osobnosti. Poljski vođa predaje se bez borbe jer je mislio da će murtibingove pilule (nazvane tako po mudracu Murtibingu koji ih je stvorio) doprinijeti poljskoj kulturi, ali mu Kinezi (ipak) odrube glavu jer se nije uklapao u njihov stil života.

Sam Witkacy koji je napisao nekoliko veoma zapaženih i važnih eseja o teoriji čiste umjetnosti, slikarstvu, čistoj formi i drugome, smatra kako je roman ”opis trajanja određenog odlomka stvarnosti – izmišljenog ili stvarnog, svejedno je. Stvarnosti u smislu da stvar u njemu nije sadržaj već forma“. Moguće je kako takva koncepcija ima veze s njegovim stalnim htijenjem za prekoračenjem stvarnosti, o čemu govori i njegov esej iz iste 1930. godine u kojem Witkacy raspravlja o eksperimentima s drogama: pejotlom, eterom, nikotinom, kokainom i morfijem gdje on prethodi kasnijim (i čuvenijim) tekstovima poput Huxlleyevih ‘The ‘Doors of Percepcion” izašlim tek 1954. godine. Zanimljivo je da iskustva s alkoholom i narkoticima baštini još iz Petrograda 1918. godine i predrevolucionarne dekadencije i atmosfere modernističke umjetnosti, gdje je završio nakon ranjavanja. Poslije se vraća u Zakopane i pridružuje umjetničkoj grupi Formista opčinjenoj smislom i značenjem umjetničkih formi.

Witkiewicza su književni kritičari, naime, još prije, kada je objavio svoj prvi roman ”Oproštaj s jeseni”, optužili ni manje ni više nego za ”slobodu izražavanja”. Za ”Nezasitnost” pale su iste kritike. Ono što fascinira u tom romanu uistinu i jest konstrukcija stvarnosti predočena kroz glavni lik, osamnaestogodišnjeg Genezip Kapena koji od djetinjstva ne podnosi nikakve ograde ili ropstvo i ima samosvojan stav o životu, ljubavi, seksu i svemu drugome, pa je i njegova stvarnost posve drugačija od neke konvencionalne konstrukcije. Nakon prvog seksa dolazi kući gdje ga sluga Joe na ulazu obavještava da mu je umro otac riječima: ”Presvijetli, stari gospodin je danas u šest otegao papke.”

Za razliku od kasnijih čuvenih antiutopijskih i distopijskih romana koji tematiziraju totalitarističku budućnost i društvo (Orwell, Huxlley), Witkacyijev narativ je ipak nešto drugačiji. Poželjna slika svijeta usađuje se u pojedinca, likove romana, organski, pilulom. Šizofreno stanje očituje se u nemogućnosti da se sasvim odbace dotadašnji stavovi, ali ni da se u potpunosti usvoje novi. Tek novi naraštaji, neopterećeni iskustvima starog svijeta, tradicije i povijesti, mogu izgubiti osjećaj krivnje i osjećaj da rade nešto loše. U tom smislu Witkacy jedinstveno za svoje doba detektira problem svake masovne (mase naziva marvom) društvene promijene, smjene kulturnih i političkih elita, generacija koje mlade i nadobudne opet iznova u svakodnevnom životu započinju povijest. Sve do idućeg Murtibinga, posve nezasitno.