Ivana Šojat: MRAK

54256605_1211196812379125_5188768566031155200_n
Mogu čak i do neke mjere shvatiti nacionalne porive za mitologijom kojom se gradi nadnaravni identitet, vezivno tkivo pojedinaca koji se kao jedinke osjećaju slabo, pa životinjski teže ujediniti se u nešto homogeno, zajedničko, opće. Do neke mjere. Ono što nikako ne mogu shvatiti jest poriv da se zločinci uzdižu u nebesa kao junaci, da se zločincima polu-svetački dopušta da u slavi žive među nama. Naime, netko tko je u stanju iz bilo kojih pobuda ubiti dijete, ženu, starca, nenaoružanog, nekog tko se predao priznajući poraz, nekog tko preklinje, plače ne može biti normalan, jednostavno mora biti pogođen nekom psihičkom (psihijatrijskom) grdom devijacijom.
Taj netko takav je bomba koja uvijek može iznova početi klati. Samo prebaciti fokus na nešto drugo, i baciti se u akciju. Netko tko je jednom silovao, jamačno će to ponovno učiniti. Nije zapravo užas u opetovanju zločina, užas je zločin sam po sebi. Užas je kolektivna naracija koja je u stanju zločin preobraziti u neku kozmičku pravdu. To je užasno. Baš kao i nagnuće mnogih da se klanjaju nasilnicima i dive im se. “Naš je i nitko mu ne može ništa!” Valjda si to vele kukavni, amoralni. I prisvajaju si opačinu. “Naš je!” Koliko užasa u nakazno okljaštrenoj izjavi. Koliko užasa posvuda oko nas. Koliko malo utjehe.
Pa ipak, danas smo dočekali barem mrvicu pravde kojom nećemo vratiti mrtve, kojom nećemo utišati tugu. Ali ćemo barem znati da prema nemilosrdnima možemo nemilosrdno. Mladić. Kolika čuda čine kratki i dugi uzlazni naglasci.