Božica Jelušić: OKUS NEČEGA

146483992_107628698015981_9158192192235876150_n

Kad sam bila u pubertetskom razdoblju, majka mi je kupovala odjeću, obično tri puta godišnje, prema velikim blagdanima. To je značilo kompletnu “opremu”, od rublja do cipela, proljetnih kaputa, haljina, balonera, svega što djevojčici /djevojci pristaje. Tek na početku srednje škole, ako se dobro sjećam, mogla sam ponešto i sama izabrati. tako je jednom za Uskrs došao moj daljnji šibenski rođak (bratić) Željko B., jako nadobudan, načitan, urban klinjo, koji je o svemu imao mišljenje, i uvijek bi nam ga “stresao” pravo u glavu, zabavljajući se beskrajno. Odmjerio je moju suknju, bluzu od žoržeta, drap vestu, najlonke i antilop “papke” i rekao relativno nepristrano:
-Sve je na tebi NELOŠE, osim cipela!
Tako sam to dobro i temeljito upamtila, da i danas, u mojoj kasnijoj dobi, najviše love ( i sukladno, moje ukupne pameti) odlazi na obuću. Nikada više nisam imala loše cipele, niti ću ih imati. Nešto intenzivno mislim na tu zgodu ovih dana, proživljavajući rastanke i gubitke, odustajući od nekih zamisli i povlačeći se na poziciju koju tehnički mogu održati. Vrućina dodatno komplicira moj opstanak. Prošla je godina bila teška, dok ovu vidim kao jedva izdrživu. Ne bih voljela biti krivo shvaćena: nije da se žalim na život u cjelini, na svoje suvremenike ili onaj mali, odani prijateljski krug. Ima lijepih dana, ima dobrih knjiga, priroda je darežljiva, uspije mi ponekad koji kadar ili crtež, obraduju me kakvim darom ili najavom istoga, čitaju mi se rubrike, sugrađani su pristojni, unuci mi rastu, natječući se s drvećem u barnagorskom parku. Zaletim se u knjižnicu s novom bojom kose, Martina me uslika i to ispadne dobro, pijem kavu i jedem vafle u Poslovnom centru, ili u Klubu žena vučem linije po papiru, u nadi da će nešto iz toga ispasti.
Jednom riječju: sve je to nekako NELOŠE, u našem pokrajinskom trajanju, osim ŽIVOTA samoga. On je izgubio okus, bljutav je, fali mu nešto…..ja ne znam što. Kao da pripremiš najbolje namirnice, ložiš umjerenu vatricu od bagrema, kuhaš po propisima, i potom, ne vrijedi ono što kušaš vlastitom žlicom. Fali, brate, fali. Gdje su okusi, gdje je sočnost, gdje je gastrolatrijski ushit? Nema, prošlo svršeno vrijeme. Ne znam hoće li se okusi ikada vratiti, ali za sada, razmišljam o razlogu, treba li uopće nastojati. Ili je mudrost odustati na vrijeme, prištedjeti si trud, biti običan, rezigniran i pomiren s onim što si izvukao na životnoj lutriji.

8. lipnja 2021., Flora Green