Irena Šekez Sestrić: Obleka za predstave

195840094_10225830458805380_6437289913602748999_n

“Eto, nažalost, stiglo nam je proljeće…” rekao je davno Arsen. Sunce sija, ptice pjevaju, proizvođači dezodoransa i traka za depilaciju trljaju ruke, iz solarija se dimi, a publika pred Pifom je došla na svoje. Za cijenu dvije pive, neobrijani i glasni uživaju u teatru ženske (i muške!) taštine u bezbroj činova. Nema garderobe, nema programskih knjižica, nema “pardon, mislim da ste sjeli na moje mjesto”. Nema ni karata, ni mraka, ni tišine proparane kašljem dežurnog kronera. Zastor diže zora. Predstava života igra se gotovo neprimjetno pred svima vama i nitko ni da zaplješće ambicioznoj statistici s velikim potencijalom i malim psom. Ni slova o dramaturgiji, rasvjeti, sceni, komentira se isključivo kostimografija i fizička kompetentnost za ulogu. Tekst je sporedan, sve je u gesti.
Kad se ta ista ulična predstava preseli u kazalište, kad joj se da naslov, okvir, scena i orkestar, ta ista nezahvalna publika stoji u kilometarskim redovima za ulaznice spremna da plati suhim zlatom. Luftaju se pelcmantli, šapće se pokrivajući usta, parfemi svih zemalja ujedinjuju se, žene su dame, muškarci gospoda. Plješćemo euforično. Neki čak i između stavaka u Lisinskom. Pojedinci i na himnu.
Kako bi taj malograđanski apsurd koji toliko veseli (mene prvu, bez zezanja!) izveli onako kako nalažu kulturnouljudbeni uzusi očekuje se da znamo i pridržavamo se nekih uvriježenih i nepisanih (sad će biti i napisanih) pravila…
1. Ne kaže se uzalud “Sredila si se kao za kazalište!” Dakle, svečano. Bila premijera ili redovna izvedba, u kazalište se ide dotjeran.
2. Cipele i kaput! Za žene i bunda. Ne tenisice, natikače, špagerice, pernate jakne i kabanice. Ne idete na kupanje. Kad kažem cipele mislim na ČISTE cipele. Sačuvaj me bože onih nonšalantnih spodoba koje u teatar dolaze masnih kosa, neuredni, polugoli i polubosi noseći sa sobom torbu sa špecerajem ili mokre gaće s bazena. To bi odmah s vrata trebalo poslati odakle su i došli. U spilju!
3. Garderoba nije sef Narodne banke! Vratit će vam vaš kaput vjerujte mi. Doduše ne s kamatama. Molim vas skupite hrabrost i ostavljajte kapute na garderobi, doživljaj predstave je neusporedivo veći kad u krilu nemate četiri metra zgužvanog štofa iz kojeg se ćuti paprikaš koji ste danas kuhali
4. Isto vrijedi i za šešire i kišobrane
5. NE JEDITE I NE PIJTE U GLEDALIŠTU!!! Kazalište nije kino! Ako niste u stanju izdržati dva sata bez gableca onda gledajte predstave na televiziji
6. Zaboravite na mobitele. U kazalište idete da bi uživali u predstavi. VI! Ne vaši Instagram foloveri kojima želite ostaviti dojam velike kultiviranosti obznanjujući im da ste u teatru. To što žvačete kaugumu dok kao venski tromb svijetlite iz gledališnog krvotoka, što vam je dosadno i kopate nos, što se dovikujete s frendicom tri reda ispred pa joj (kad vas opomenu) šaljete poruke – to sve piše između redova vašeg insta storija u lajv prijenosu.
7. Duge hlače i dugi rukavi! Beskompromisno. Bila mećava ili tropske vrućine. To je za muškarce. Žene imaju privilegiju golotinje u teatru
8. Budimo humani. Ako vas smjeste u prve redove partera, a sa Stojkom Vrankovićem se gledate u oči bez lojtre, zamolite da vas premjeste u ložu. Ili na balkon. Fala!
9. Isto vrijedi i za šešire i instalacije koje love signale sa Sputnika
10. Plješćite! Vičite bravo! Pokažite da ste oduševljeni (ako jeste). Izvođačima je to najveća nagrada za uloženi trud. Nemojte kao kuhane noge blazirano sjediti i na garderobi reći ‘Sjajna izvedba’ kad sretnete jednako blaziranu poznanicu koja će reći ‘Zaista’. U ovim pandemijskim uvjetima kad je gledalište poluprazno plješćite za desetoricu! Dok vam se ne krene dimiti iz dlanova! Ozbiljno vam kažem…