Jasna Šamić: Poezija koja nije za mene

hand-with-ace-spades-playing-card-vintage-vector-20348423

Objavljujemo odlomke iz knjige u nastajanju: naša suradnica, naučnica i književnica, koja već dosta dugo živi u Parizu, ispisuje tekstove o gradovima i licima

Roubenove pjesme meni su se toliko dopadale, da sam odlučila da ću jednom, kad-tad, napraviti predstavu od njegove poezije. I prilika mi se ukazala zahvaljujući hommageu koji je Roubenu ukazao gradić na marginama Pariza, u kome je Rouben živio posljednje godine života, a koji je bio producent mog spektakla.

ROUBEN MELIK

Predstavu sam nazvala “Od sunca do sunca” (D’un soleil à l’autre), po jednom Roubenovom stihu, a pjesme u ovom multimedijalnom performansu govorila je, između ostalog, i to izvrsno, onako kako sam i sama osjećala tu poeziju, njegova mlađa kćerka Nathalie Melik. Ona me je najzad i predložila organizatoru za režisera. Tu su učestvovali, između ostalog, i glumci Christian Baltauss, koji je igrao i kod Bunuela i Francoisa Truffauta, kao i Claude Barbauss, a David Šamić je bio moj asistent i odgovoran za svu tehniku, od svjetla do videoprojekcija i muzike. Istu predstavu smo kasnije igrali i u jednom pariskom pozorištu u 15. arondismanu. I bez lažne skromnosti mogu potvrditi da se predstava svidjela svima koji su je gledali.
U ovom tekstu koji sam posvetila svom velikom prijatelju i velikom francuskom pjesniku Roubenu Meliku, mjesto zaključka, voljela bih, poput njega u jednom od stihova, uzviknuti da će se zadržati u mom sjećanju kao djelić sunca, i on i Ella, kao i moj spektakl koji me je ponovo vratio u moju ranu mladost, Sarajevske dane poezije, i tumaranja Parizom, onim koji je jednom za svagda danas uspomena, poput i Roubena Melika.
Pjesnik će, međutim, živjeti dok živi i njegova poezija, dok god ima onih koji će biti poklonici lijepog, kao što su i ovi stihovi Roubena Melika u mom prevodu:
Iz zbirke “Ono malo prostora između riječi”
LOGORI
Zadržaću tek djelić sunca /Duž pločnika, mamac će mi biti /Dok pratim ženu što u zlatu /klaonica, /U dûgi zaleđenoj, javu će tražiti /U podzemnim postojbinama smrti. Tumarajući /S njom, s uspomenom na gradove bez slika /Što je zamišljala, od njih stvarajući /Beskraj vremena izgubljenog lika, /U ljubavi stvorenoj za arhitekture /Nesvršive. Zato ne muče pitanja /Zašto tražim tek krhotine avanture /Što svijest sažima, a dûže sjećanja
S njom što izmiče i u sebi govori /Djevojka sam, put boraca je začuđujući. /(Još prije no što su otvoreni logori, /Lužanj ne cvate. O tom nek neko, tugujući Pjeva). /Neće se ni suza ni prošlosti Sjetiti ona. Otići će, ružu ubrati /Il drugu travku iz zemlje i u nježnosti /Pod hrpama ruševina ko je pokošen pokušati
Saznati, ko tu leži raskomadan. Bijaše to prije /No što lutah s njom, prije no što su /otvoreni,- u logorima, /U opštem truljenju, vjetar uz fijuk divljao nije /Ali je donosio danu djelić tijela, u gnjilim gradovima.

RADOVAN KARADŽIĆ

Poezija koja “nije bila za mene”, nije mi mogla ni ući u uši, još manje u dušu.
Odlazila sam ipak gotovo redovno na sva svečana otvorenja Sarajevskih dana poezije. Jedno takvo slavlje ostalo mi je posebno u sjećanju. Festival je tih osamdesetih otvorila Madame Hanifa Kapidžić. Zapamtila sam to jer je taj govor bio do te mjere lirski kao nijedna pjesma pjesnika koji je mogao zalutati na festival. Samo što nije zacijukala. Očito je da je poezija bila skrivena ambicija drugarice Profesorice. U kom svojstvu je dama otvorila Sarajevske dane poezije, ja ne znam i nije me se nikad ticalo. Možda kao naša najveća intelektualka, “svjetska žena”? Ono čega se sjećam jasno jeste da je pored mene sjedio budući ratni zločinac, i zločinac protiv čovječnosti, pseudopjesnik Radovan Karadžić. Sve što je našao nakon govora, dok se salom prolamao aplauz upućen našoj velikoj intelektualki, bilo je da me pita sugestivno: Jelda je ona tvoja prva rodica?
To me je jako uvrijedilo. Pomislila sam da srodnost leži u pomanjkanju našeg talenta, u patetici, u toj nakaradnoj lirici? Znači, ja pišem na isti način, a moje pjesme, koje budući zlikovac nije nikad ni čitao, iste su kvalitete, iste “visine” kao kičasta poema Madame Anife K.
– Nije mi ni blizu rodica, moje rodice ne pišu ovako “poetično”, mi smo mnogo hladniji i škrtiji u izražavanju, posebno kad su u pitanju ukrasi na inauguracijama. Pročitaj radije duhovite priče tatine tetke Nafije Sarajlić.
Tadašnji pjesnik – možda je bolje reći “pjesnik” – i budući hladnokrvni zločinac, nije ni trepnuo na moju opasku. A ko zna, možda je to za njega bio kompliment? Za njega, i za mnoge druge? S obzirom na razne ukore koje sam već dobila opisujući svoje iskustvo sa ovom damom zaljubljenom u srpski sirealizam i Hélène Cixous.
Pošto smo u Danima poezije, imala sam namjeru da o svakom ranije pomenutom pjesniku kažem barem pokoju riječ, ali pošto je budući zločinac Karadžić i sam bio učesnik na tom festivalu, ali i čest posjetilac Kluba književnika koji sam ranije opisivala, ipak imam namjeru reći nekoliko riječi i o njemu. To jest, navešću nekoliko vlastitih sjećanja koja su za ovog budućeg zločinca vezana takođe za Dane poezije.
Ti si prokleti kutak na zemlji, tvojoj sramoti podsmijeva se vrijeme, a tvoja nesreća nije nikad omekšala neko delikatno srce, ti si poslastica za šarmantne pogrebe. Gledajući s balkanskog ugla, univerzum je nisko predgrađe sifilističnih furija i amazonki lakih noževa.
Cioran
Upoznala sam ga u Klubu književnika u Svjetlosti krajem sedamdesetih godina 20. vijeka, gdje je ponekad svraćao, da bih ga potom stalno viđala na Danima poezije, a viđala sam ga i kod našeg zajedničkog prijatelja, pjesnika Josipa Ostija, najčešće za vrijeme Dana poezije kad je Osti skupljao u svom stanu sve pjesnike učesnike u tom času na festivalu poezije. Potom smo i ljetovali godinama kod Ostija, u njegovoj kući u Podacima, nas nekoliko parova, među kojima je bio ponekad i bračni par Karadžić. U istom mjestu su ljetovali i drugi umjetnici i intelektualci iz Sarajeva, kao npr. Nogo i braća Koljevići. Mnogi od tih intelektualaca često su dolazili kod nas “na mezu”.
Moja prijateljica Duška Perišić Osti i ja smo voljele da se smijuljimo posmatrajući Kara-Radovana za vrijeme večere, naglas smo se smijale njegovim teorijama, posebno onim o ljubavi i o ženi, gdje je prednjačila ona o ženskom orgazmu. “Vrlo elegantno” se izražavajući, Karadžić je tvrdio da ženu u ljubavnom klinču ne treba ispuštati sve dok ne rikne u orgazmu. Tako je “neiskusne komsomolke” podučavao “zavodnik” Karadža.
Pored tih teorija, omiljena priča ovog “rasplodnog bika” bila je i ona o veličinama Crne Gore, o crnogorstvu kao jedinoj pravoj nacionalnosti na Balkanu, o crnogorskom čojstvu, o Crnoj Gori kao jedinoj slobodnoj i slobodoumnoj balkanskoj zemlji koja se jedina znala oduprijeti svim neprijateljima u prošlosti, o crnogorskom čovjeku dugih butina itd. Srpska nacija, tvrdio je Karadžić, nije prava nacija, to jest, ona i ne postoji.
Ubitačno dosadno je bilo to njegovo “guslanje”, makar uveče temperatura silazila nešto ispod 30 °C, kao što je to bilo i njegovo stvarno zapomaganje uz gusle, na privatnim koncertima koje nam je upriličavao u svom stanu za specijalne prilike, naročito kad bi se u Sarajevu pojavio neki stranac.
Nikad ovaj “svestrani umjetnik” nije izrekao nijednu zanimljivost, nikad nije izašao iz okvira najgore prosječnosti, a jedino čega se čovjek može sjetiti iz tog doba je ovih nekoliko detalja.
Nije tajna da je ovaj šezdesetosmaš – jer Karadžić je i to bio – važio kao doušnik među pjesnicima. On je bio i jedan od rijetkih koji je za svoje učestvovanje u “studentskim nemirima ‘68.” bio nagrađen od komunističkih vlasti: dobio odmah stipendiju za Ameriku (gdje je, za razliku od drugih kojima za to treba nekad cijeli život, za godinu stekao i titulu psihoanalitičara), dobio odmah posao u bolnici, dobio odmah trosoban stan usred centra grada.
Potom se stručnjak za ženski orgazam okrenuo unosnijim rabotama, tj. počeo se baviti kokama, gradeći raskošni kokošinjac na Palama. Zbog pronevjere novca je uhapšen, strpan u zatvor i ubrzo nakon toga proglašen komunističkom žrtvom. Ne znam koliko je dugo bio u zatvoru, ali znam da sam ga srela na ulici, nakon što je pušten, i pitala ga kako mu je bilo “na robiji”.
– Odlično, rekao je bez trunke ironije, učio sam francuski jezik.
– Trebali su te onda duže držati! – rekla sam mu, opet šaleći se, najozbiljnije zapanjena, jer sam prvi put u životu srela osobu oduševljenu svojim zatočeništvom u zatvorskoj ćeliji.
Naša porodična druženja su se već prije tog bila završila, ali sam “pjesnika” i propalog biznismena nastavila da srećem, najčešće na ulici. Izgledao je uvijek spreman da pomogne čovjeku u nevolji. I meni je izašao ususret: odvela sam mu, naime, na konsultaciju mamu koja je bila depresivna. Bio je “tako fin”, da je moja mama, inače žena s natprosječnom intuicijom, bila prezadovoljna njegovom brigom i pažnjom kojom ju je obasuo.
S njegovim ukusom za smećem, s njegovim užitkom da balegu umiješane u vesele zvuke samrtničke trube, Balkan nije nikad stvorio čak ni nekog lascivnog boga. Koja zvijezda je u nedostatku drugog predgrađa mogla tu pasti? Mokrice koje tu vrve i šire njime lepru! Cioran
Kad su nakon pada Berlinskog zida naši sugrađani počeli otkrivati narode, čula sam da je Karadžić postao vođa Srba. Nešto malo prije toga, zvao me je telefonom i pitao kako se može dobiti švajcarska viza. “Da znam kako se dobiva karta boravka, odavno bih je imala u Francuskoj”, odgovorila sam mu.
U to doba sam sarađivala sa francuskim radiom, RFI, u Parizu. Napravila sam razgovore sa svim liderima novopečenih nacionalističkih partija, osim sa Karadžićem, koji je stalno bio zauzet i na konspirativnim sastancima sa mlađim Koljevićem.
Septembar je 1990. Srela sam ga na izlazu iz Predsjedništva u pratnji nekoliko tjelohranitelja. Djelovao je vrlo komično igrajući važnu ličnost.
– Vidim da ti je dobro, sigurno si presrećan, konačno si postao slavan!, rekla sam mu pošto smo se pozdravili.
– Bilo bi dobro da ne moramo mijenjati granice, odgovorio je, na što sam zapanjena povikala: Kakve granice? Zar nemamo granice?!
– Moramo, moramo!, izustio je lakonski važni čovjek, kao da štedi energiju za mnogo važnije događaje. A potom dobacio, prijateljski, i ono utješno: Dođi, sve ću ti objasniti!, obećavši da će mi dati intervju za RFI.
Morala sam putovati i nisam ga vidjela. Intervju s njim sam napravila iz Pariza, iz studija, telefonski. Sjećam se da je pominjao i Mladu Bosnu, a ja ga pitala pripremaju li opet neka ubistva? Docirao je o značaju ovog ogranka Crne ruke koji nam je donio “toliki prosperitet”. Pitala sam ga između ostalog i to kakav im je ekonomski program. Ponovio je ono što mi je rekao i pred Predsjedništvom: Sad su najvažnije granice!
I dalje istim glasom koji je odavao više napuhanog nego zabrinutog vojskovođu, naglasio je da se granice moraju mijenjati. Zna se kako! Ratom!
– Ko je mogao i sanjati da će onaj smiješni, nadobudni kompleksaš postati neko i nešto, rekli su mi kolege sa RFI-ja kao obrazloženje što su bacili u korpu za smeće moj intervju s Karadžićem. Jedini koji je bačen!
U Sarajevu sam bila za vrijeme referenduma, nakon čega su osvanule barikade. Uveče su stotina hiljada Sarajlija izašla na ulice, uzvikujući: “Živjećemo zajedno!”.
Prvi pokušaj je propao. Trebalo je, ili odustati, ili ići na popravni.
Čak se izgleda i Karadžić bio pokolebao, jer mi je jedna prijateljica iz JAT-a rekla u povjerenju da je rezervisao avionske karte za Švajcarsku. Nažalost, nekoliko dana nakon toga, rekla mi je opet da je odustao od te bankarske Meke, u koju bi imao itekako šta uložiti – sve novce od pokradenih Golfova iz Unisa, kao i od nafte čiji je odmah postao vlasnik.
Ubrzo nakon toga doći će u Genevu kao historijska ličnost na “mirovne pregovore”; rat je bjesnio, pun zločina o kojima on nije “imao ni pojma”, ali za koje je izvjesno znao da su ih “muslimani činili sami sebi”. Otvarani su logori, silovane žene, nastajali gradovi Srbinje – Smrtinje, prije nego što se desila Srebrenica, a Karadžić je pregovarao u Genevi “nevin” kao janje. On i njemu slični su bili iznajmili vilu na šest mjeseci na obali prekrasnog jezera. I uživali u ratu.
Nikad nijedna čista pobuna neće naći tamo odgovarajući teren da zapali nebo. Tamo nade hrđaju i strasti se raspršuju. Nesreća rasprostire tu svoj beskraj, zapisao je o Balkanu Cioran.
***
Država je najhladniji od svih hladnih monstruma. Ona hladno laže a evo najčešće laži koja izleće iz njenih usta: Ja, država, ja sam narod.
Nietzsche
Prošlo je bilo nekoliko dana od mog dolaska u Sarajevo. Ponoć je bila prošla. Gledala sam kod kuće, po ko zna koji put film “Doktor Živago”, kad su ispod mojih prozora u centru grada zatrubile automobilske sirene, baš onako kako su se u doba komunizma oglašavale subotom, obavještavajući nas da je neka ljubavna veza legalizovana. (Tradicija buke se i dalje, naravno, njeguje, ali ne znam da li još živi i ova koja prati vjenčanja.) Nemoguće je bilo pomisliti da se ljudi, iako se sad živi u “demokraciji”, vjenčavaju u ta doba noći. Čuli smo i besmislene povike “Ovo je Bosna!”
Pogledala sam kroz prozor i vidjela kako se leluja u daljini pokoja zastava s arapskim pismom. Nešto potom, pojavila se i pokoja bosanska. Pitala sam sina zna li da nije možda Turska pobijedila pa Bosanci opet slave “svoju pobjedu”, ali on reče da nema navijača na ulicama, nego samo kolona automobila: “sve liči na fête nationale”, zaključio je.

LIDER MODERNE HAJDUČIJE

Otvorila sam tv i moja ljubopitljivost je bila zadovoljena: “uhićen je Radovan Karadžić”, obavijestio nas je, na besprijekornom “bosanskom” (kakvim se oduvijek “govorilo” u Sarajevu) novinar. Uhvaćeno je konačno stvorenje koje nikad nije bilo gotovo ništa drugo nego iskompleksirani brđanin, a koji je potom uznapredovao, prvo u drumskog razbojnika, prije nego što je postao junak našeg doba: lider moderne hajdučije. On se jednu deceniju nije, pak, krio na planinskim vrletima, odakle je porijeklom, niti u manastirima, kako bi ponekad, tek uzgred naglas, mislile umorne familije poklanih i silovanih, nego se slobodno šetao bivšom nam, zajedničkom prijestonicom.