Dragan Markovina: Drugačija Hrvatska

boris štajduhar5655

Koliko god se možda činilo da pretjerujem, nakon što je prvi krug pokazao naznake revolucionarnih promjena u hrvatskom društvu i njegovom odnosu prema politici, rezultati drugog kruga su potvrdili činjenicu da je došlo do autentične građanske pobune protiv političkog sistema i etabliranih vladajućih stranaka. Ako je nevjerovatan rezultat Tomislava Tomaševića i koalicije stranaka okupljenih oko Možemo u Zagrebu pokazao da je SDP na odlasku, o čemu sam pisao u prošlom tekstu, u drugom krugu se dogodio ozbiljan poraz HDZ, koji se ne može sakriti činjenicom da su dobili tri četvrtine županija i najveći broj općina. Vladajuća stranka je, istina, osvojila Osijek, ali je izgubila Split, što je u simboličkom smislu težak udarac, a isto vrijedi i za poraz u Šibensko-kninskoj županiji pa i za tijesnu pobjedu u Zadru. Također, izgubili su i posljednju općinu na Korčuli i suočili se s ozbiljnom konkurencijom praktično svugdje u Dalmaciji. Kad čitavoj priči pribrojimo poraz IDS-a u Puli, koji je sve dosad bio nezamisliv, ali i činjenicu da je ta stranka koja drži Istarsku županiju od njenog formiranja dobila župana tek za 54 glasa više, uz čak 2076 nevažećih listića, zbog čega će se oni ponovno brojati, više je nego očito da je došlo do pobune protiv političkog sistema i zasićenosti ljudi etabliranim strankama i tipičnim političarima. To je prva i ključna poruka ovih izbora, dok je druga ta da radikalna nacionalistička retorika više nigdje ne prolazi i ne može privući nikoga izvan svoje niše od nažalost respektabilnih 20-30 posto glasova, s izuzetkom Vukovara. Što je posebno tragično, ali predstavlja logičan ishod činjenice da nijedna Vlada nije napravila ništa da u taj grad vrati stvarni život, umjesto toga da ga se pretvara u živi spomenik užasu. To se čak i verbaliziralo s frazom da je taj grad mjesto posebnog državnog pijeteta.

Radikalni nacionalizam je tako žestoko poražen u Zagrebu, ali i u Rijeci, jer ga ljudi jednostavno ne žele, pri čemu su negdje pobjedu nad njim odnijeli kandidati SDP-a, a negdje čitav niz nezavisnih kandidata. Sve ovo, naravno ne znači da će ijedna od etabliranih stranaka preko noći nestati ili izgubiti svaki utjecaj pa i privlačnost za one koji teže karijernom bavljenju politikom, ali ta mogućnost će biti sve manja u budućnosti.

Jer ako itko diktira trendove u zemlji to su dva najveća grada, Zagreb i Split, u kojima su premoćnu pobjedu odnijeli ljudi i pokreti koji se jesu uključili u politiku još prije par godina, ali su izrasli iz aktivizma, izgradili su vlastite karijere i imena mimo politike i doista ne izgledaju kao tipični karijerni političari, što građani vide i honoriraju. Energija koja se u posljednjih mjesec dana mogla osjetiti, jednako u Zagrebu, kao i u Splitu, jednostavno je pomela njihove protivnike, s tom razlikom što je u Zagrebu situacija puno jasnija i lakša za buduće upravljanje, dok će u Splitu biti tradicionalno teško sastaviti i održati većinu u gradskom vijeću. No, ono što je sasvim očito jeste činjenica da su ljudi na ovim izborima osjetili da imaju realnu moć, da mogu smijeniti one koji su izgledali nesmjenjivi, da se nisu bojali promjena i da su, štoviše, osjetili da su akteri tih promjena, a me samo pasivni glasači. Kad se pak jednom ta energija pokrene, vrlo teško je zaustaviti. Ono što pak dodatno ohrabruje jeste upravo činjenica da novi akteri, poput Tomaševića i Puljka, zbog vlastitog backgrounda i aktivizma koji ih je doveo na gradonačelničku poziciju, puno teže mogu iznevjeriti birače od situacije u kojoj su očekivali neku promjenu tako što bi jednu mainstream stranku zamijenili s drugom.

Konačno, koliko god marševi klerikalaca za zabranu pobačaja koji su obilježili izbornu šutnju izgledali zastrašujući, što jednako vrijedi za Škorinu kampanju u Zagrebu ili onu HDZ-a u Splitu, i klerikalna i nacionalistička desnica su davno prošlih zenit i sada se nalaze u fazi stagnacije ili opadanja. Nesporno je da su puno slabiji nego što su bili prije pet godina kad su bili na vlasti, jednako kao što se čini nemogućim da će pronaći formulu kojom će povećati podršku.

Ukratko, upravo se rađa jedna drugačija Hrvatska koja se nije okanila nacionalističkih mitova, ali joj se živi stvaran život u kojem želi aktivno sudjelovati, što predstavlja revolucionarni iskorak u odnosu na proteklih trideset godina.

Izvor: Peščanik.net