Bokser peva posle rata

o_10939547_1280

Piše: Boris Dežulović

U Puli, na Giardinima – preko puta njegova kultnog kafića – svečano je otkriven spomenik velikom Mati Parlovu. Djelo jednako velike Marije Ujević Galetović mnogi su jednako veliki znalci odmah ocijenili nesretnim, jer brončani boksač mora valjda stajati s rukavicama u napetom gardu, a Marijin Mate u kaputu izgleda kao običan čovjek u civilu ili, daleko bilo, pisac – baš kao da je onaj njen brončani August Šenoa prošetao do Pule i nalaktio se na Matin šank.

Na stranu što bi i sam Mate na Giardinima radije vidio Šenou nego sebe: više je, naime, naš Prvak kao boksač bio čovjek nego što je kao čovjek bio boksač. Takav je i Marijin Mate: netko manje talentiran napravio bi klasičnog kakvog rockyja, spremnog na onaj čuveni lijevi direkt kojim će Cuella poslati na spavanje, a ona je toj slavnoj ljevici odala divnu počast ostavivši je diskretno izvađenu iz džepa stiliziranog kaputa, da se ljudi s Matom rukuju za sreću, onako kako se to već radi sa živim brončanim sugrađanima.

Matu sam upoznao za jednog od davnih pulskih sajmova knjiga i poklonio mu svoj upravo objavljeni roman. On je pristojno zahvalio, natočio nam po whisky i – dovoljno star i mudar da ne gubi vrijeme na praznu kurtoaziju – odmah mi rekao neka se ne ljutim, ali da on to čitati neće. Do suvremene književnosti bilo mu je stalo po prilici koliko i do suvremenog boksa: više je volio kubanske amatere poput Matoša ili Ujevića.

Trinaesta je godina kako Mate više nema među nama. Ovo je moj oproštaj od Prvaka, objavljen davnog augusta šenoe 2008.

BOKSER PEVA POSLE RATA

Ja sam gazio u krvi do kolena, I nemam više snova...

Tako je govorio Mate Parlov, svjetski boksački prvak, magistar ekonomije, konobar u vlastitom kafiću i heroj našeg djetinjstva: decembra prošle godine, za šankom svog bara u Puli, u prastaroj kožnoj jakni, još uvijek velikom i snažnom ljevicom sa zlatnim pečatnjakom – onom istom kojom je trideset godina ranije u Milanu oborio Miguela Angela Cuella – natočio nam je whisky i počeo govoriti stihove pjesme “Čovek peva posle rata” velikog srpskog pjesnika Dušana Vasiljeva.

I ja u ovom mutnom moru bluda i kala Ne tražim plena:

Oh, ja sam željan zraka! I mleka! I bele jutarnje rose!

Upoznao sam Matu Parlova, ali nisam ga poznavao. Pričao sam s njim tri puta u životu. Nisu to bili susreti od onih koji mijenjaju čovjekov život, već od malih, lijepih trenutaka koji ga obogaćuju i oplemenjuju onako kako ga obogaćuje usput negdje ugledana slika ili pročitana pjesma.

Nismo, naravno, pričali o boksu: to je za njega bila odavno završena priča. Od svih svojih uspjeha priznavao je samo olimpijsko zlato iz Münchena 1972. Kasnija profesionalna karijera i zvjezdana slava bili su za njega tek biznis, cirkus, nešto na što nije bio ponosan, “rat” iz pjesme Dušana Vasiljeva.

Ja sam se smejao u krvi do kolena, I nisam pitao: zašto?

Brata sam zvao dušmanom kletim, I kliktao sam kad se u mraku napred hrli,

I onda leti k vragu i Bog, i čovek, i rov!

Ako je ikad postojao čovjek koji je imao pravo naglas govoriti te stihove, bio je to Mate Parlov. Jer on je bio u “rovu” i iz njega je izašao kao heroj. A sve što je za svoje “ratne zasluge” tražio i sve što je dobio bio je taj neugledni kafić u Puli, i dan danas onakav kakav je bio prije tridesetak godina, kad je otvoren. Najveći su ljudi oni koji se mjere prema malima, a takav je bio Mate, i zato je bio najveći. Ne zato što je bio evropski, svjetski i olimpijski šampion, nego zato što nije dopustio da takav bude mjera manjima od sebe. A to je teško, najteže, kad nema nikoga od koga bi čovjek i sâm bio manji.

Mnogi su veliki zbog toga padali, ali ne i Mate, najveći. Koji kaže: “Ja sam bio prvak svijeta – kako ja mogu biti nacionalist?” Iz vremena kad je bio ikona na našim oltarima Mate je sačuvao samo poneki trofej što je, prašnjav i požutio od duhana, stajao na zidovima njegova bara. Nisu to bili oholi spomenici slave, tek Matini privatni podsjetnici, upozorenja na zidu, poput onih starinskih kafanskih tabli “Molimo da ne pljujete na pod” ili “Pazite na stepenicu!”. Matini su trofeji kazivali upozorenje jednog od njegovih najdražih pjesnika, Antuna Branka Šimića – “Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!” A on, velik ispod zvijezda i malen među ljudima, dostojanstven između njih stoji iza šanka, toči  još jedan whisky i nastavlja.

Ja sam do juče pokorno sagibo glavu I besno sam ljubio sram.

I do juče nisam znao sudbinu svoju pravu

– Ali je danas znam! I Mate je znao. Imao je svoju obitelj, nekoliko prijatelja, svoj kafić, stari mercedes i svoju poeziju. Više mu nije trebalo. Nije stvar u tome što je njemu trebalo malo: on je bio glavni junak one poslovice koja kaže da nije sretan čovjek onaj koji ima sve što treba, nego onaj kojemu treba sve što ima. Za to saznanje Mati je valjalo po svjetskim ringovima “gaziti u krvi do kolena”, a nama tek popiti whisky za njegovim šankom.

Oh, ta ja sam Čovek! Čovek! Nije mi žao što sam gazio u krvi do kolena

i preživeo crvene godine klanja,

radi ovog svetog saznanja što mi je donelo propast.

Mate Parlov ostao je na nogama do kraja posljednje runde. Jer istinski šampioni padaju samo u ringu. Zato me potresla njegova smrt. Jedna je stvar kad ode heroj kolektivnog pamćenja, jedan od onih za koje mislimo da smrt ne važi. Ono što sam osjetio kad sam čuo da je umro Mate Parlov bila je tiha sjena tuge, srazmjerna veličini njegove herojske, skromne malenosti, sjeta koju oćutite kad zagasne lijep dan, datum koji je u neka slavna vremena bio historijski, a danas samo lijep i nikad više ponovljiv.

Nama, s druge strane njegova šanka, ta je smrt stigla kao upozorenje, namješteno onako kako se već u životu te stvari namještaju, nekoliko dana pred Olimpijadu u Pekingu. Bučni žamor svijeta pred veliki, šareni sponzorirani cirkus novca, slave i marketinga Mate nije čuo. Posvećen svojim gostima, susjedima, prijateljima, lokalnim pulskim pijancima, slučajnim namjernicima i hodočasnicima iz zajedničke prošlosti, Mate Parlov i danas stoji iza šanka, časti posljednjom rundom whiskyja i kaže:

Ja ne tražim plena –

Oh, dajte meni još samo šaku zraka

I malo bele, jutarnje rose

– Ostalo vam na čast!