Andrea Grgić: ČOVJEK TUŽNOGA GLASA

stanley-kubrick-for-look-magazine-walter-cartier-prizefighter-of-greenwich-village-walter-cartier-eating-in-a-restaurant-1948-x2011-4-11122-88d

Još dok je bio tek dječak tužnog glasa, znao je da je drukčiji. Znali su to i drugi pa su ga, kako to već obično biva, nerado pozivali u društvo. Iako nije lijepo tako postupati s ljudima, u njegovom je slučaju donekle bilo i shvatljivo. Naime, svaka zabava, svaki rođendan, svako neformalno druženje naglo bi se pretvorilo u neobjašnjivo žalovanje čim bi on zapjevao ili pokušao ispričati neki vic koji obično ne bi uspio izreći do kraja jer bi prasnuo u tužan smijeh. Kako su godine odmicale i njegovo je lice poprimilo nekakav ožalošćen izraz nalik na voštanu masku koja se vrlo polako otapala na suncu. Međutim, nije sve bilo tako crno, da ne kažem, tužno. Kao svaki mudar čovjek, odlučio je svoje mane pretvoriti u prednosti. Naime, taj tužan glas ipak je bio sasvim ugodan bariton, idealan za čitanje nekrologa, vijesti o sudarima brodova, poplavama, otmici djece i tužnih obljetnica u domovini i svijetu. Postao je vrlo tražen, a za tu fantastično žalobnu kombinaciju glasa i lica posebno su se otimali organizatori sprovoda slavnih i uglednih. Govori koje je čitao natjerali bi u plač i slučajne prolaznike, a članove najbliže rodbine trebalo je pridržavati da ne skoče za pokojnikom u crnu zemlju ili užarenu peć, ovisno o tome što su izabrali. Katkad bi i zapjevao, ali to je bilo samo za one najjače. Njegova je popularnost rasla. Fotografije na kojima šeće osunčanim gradskim ulicama punile su rubrike o poznatima na subotnjoj špici. Svi su se htjeli s njim fotografirati i objaviti to na društvenim mrežama. U početku se na tim fotografijama smijao, ali je prestao jer bi osmijeh njegovo lice pretvorio u bolni grč. Doduše, sve je to bilo kratkog daha jer čim bi progovorio društvo bi se osulo. Kao svaki mudar čovjek, bio je svjestan da ne može imati sve. Zdravlje ga je izvrsno služilo, posla je bilo preko glave i egzistencija mu je bila osigurana. Od ljubavnih pokušaja davno je odustao iako je, kao svaka poznata osoba, postao zanimljiv ženama. Bile su to uglavnom one koje su vjerovale da će ga preobratiti i da će njegov glas postati veseo i razdragan, no nakon nekoliko susreta postajale su depresivne, povučene, sklone crnim mislima, a nakon seksa, ako bi do njega uopće i došlo, satima su neutješno plakale sjedeći na rubu kreveta umotane u plahtu. Za njihovo dobro nije ih ni pokušavao utješiti. U jednom trenutku nabavio je psa, ali kad bi ga zazvao pas bi samo tužno zacvilio te je ubrzo prestao jesti i zamalo uginuo pa ga je poklonio susjedi. Samo ga je ostavio pred njenim vratima. Procjenio je da tako bolje za psa. Nije mu preostalo drugo nego da se posveti svojim hobijima, individualnom sportu i gledanju komedija koje je obožavao. Kao da je to malo! Međutim, i tu je morao biti na oprezu. Jednom se tako dugo i glasno smijao da su susjedi mislili da plače, ali nitko se u tom trenutku nije osjećao dovoljno snažno da mu pritekne u pomoć. Hvala bogu da nije ni trebalo. Ljudi su krhka bića i ne valja riskirati. Uglavnom, njegov je život prolazio mirno i bez većih potresa. Bio je sam, ali se nije osjećao posebno usamljeno. Ni manje, ni više nego mnogi drugi koje je sretao na sprovodima. Pas je kod susjede lijepo napredovao i s balkona veselo lajao na prolaznike. Komedije se nikada neće prestati snimati, a planine i staze za trčanje će uvijek biti tu. Osim toga, čak se i većina žena oporavila nakon veze s njim. Sve u svemu, odjednom je bio tako zadovoljan da mu je došlo da zapjeva. Za svaki slučaj, kao svaki mudar čovjek, učinio je to ispod glasa.