Marko Raguž: Fantazija i umjetnost kretanja

191500156_10220273713976834_6336844032409166770_n

Igraj tu igru. Još više ugrozi svoj rad. Ne budi glavna ličnost. Traži suprotstavljanje. Ali budi bez namjera. Izbjegavaj zadnje misli. Ne prećutkuj ništa. Budi mek i jak. Budi lukav, upuštaj se u sve, preziri pobjedu. Ne posmatraj, ne ispituj, pribrano budi spreman za znake. Budi osjetljiv. Pokaži svoje oči, mahni drugima da pođu u dubinu, brini se o prostoru i posmatraj svakog u njegovoj sopstvenoj slici. Odlučuj samo s oduševljenjem. Prije svega imaj vremena i idi zaobilaznim putevima. Dopusti da te nešto odvuče na drugu stranu. Budi tako reći na godišnjem odmoru. Ne prečuj nijedno drvo i nijednu vodu. Svraćaj tamo gdje ti je po volji, i uživaj u suncu. Zaboravi svoje pripadnike, osnažuj nepoznate, saginji se za sporednim stvarima, sklanjaj se u ljudske praznine, neka te bude baš briga za dramu sudbina, preziri nesreću, ismij nesporazum. Kreći se u svojim sopstvenim bojama sve dok ne budeš u pravu i dok šuštanje lišća ne postane muzika… PETER HANDKE

Tragajući za novim „Fabrikama smisla“

Smatra se da danas čovjek živi u komadima prohujalih svjetova; svjetova koji su razbijeni, od kojih su ostale krhotine, a u tim krhotinama potonulih stvarnosti žive današnji ljudi. Temeljni razlog je manjak u neposrednoj stvarnosti osnovnog resursa unutrašnje egzistencije čovjeka – a to je Fantazija. Ljudskom biću treba nešto što će osmišljavati njegovo postojanje, prostor u kojem će se sakrivati od pustošenja svemirske oluje beskraja, koja potire sve pred sobom. Dođu vremena kad čovjek izgradi jednu simboličku kulu smisla, koja se odupire stihiji besmisla neko vrijeme, ali prije ili kasnije poražena položi oružje. Tako su srednjovjekovni skolastici stoljećima gradili jedan svemir smisla; uporno su zidali, osmišljavali, životu davali okvir, ali sada je taj njihov svijet „ukleti brod jedrenjak“, kojeg besciljno nosaju vjetrovi po okeanskoj pučini. To se dešava i sa stvarnošću iz 20-tog vijeka, jer ona jeste pitanje prošlosti, koja je raskomadana, ali ti komadi još postoje, kao i ljudi koji se na olupini broda, koji je pretrpio brodolom, ljackaju na morskoj površini; na komadima jednog broda, koji je izgrađen da se odupre izazovima nevremena, ali ipak je završio u brodolomu.

Danas nam filmovi iz šezdesetih ili sedamdesetih godina izgledaju izvještačeno i nestvarno, a u vrijeme kada su snimani punili su dvorane širom svijeta. Filmovi će se i dalje gledati, iako ne sa oduševljenjem kao nekad, jer nostalgija za prohujalim vremenima ih brani da se ne pretvore u „neiscrpan izvor dosade“. To je i važan dokument o jednom vremenu. Kada su Krležu jednom prilikom pitali šta misli o literaturi Ernesta Hemingveja, on je odmahnuo rukom i rekao: „Dokumentaristika“. Hemingvej je za tu svoju „dokumentaristiku“ dobio Nobela, a Krleža nije. No, mora se priznati da stari filmovi ostavljaju utisak izvještačenosti, jer ne odražavaju stvarnost, koja je sada na sceni. Tako da se u medijskom Eteru trenutno emitiraju neke prohujale stvarnosti, koje više nemaju ekvivalent u sadašnjosti, jer društvene prilike tih nestalih svjetova više nisu podudarne sa suvremenim okolnostima. Tako da to proizvodi jedan zaista zanimljiv kulturološki Fenomen, ali je potvrda da novo vrijeme zaista ne može živjeti od starih „odraza Fantazije“. Baš kao da je jedna ukupna stvarnost preobražena u jednu nestvarnu horor stvarnost, pa u sadašnjosti uskrsavaju preko ekrana davno iščezla bića iz 20 stoljeća. Poput filma, koji se emitira u praznoj prostoriji nekog futurističkog vremena, u kojem nema niti svjedoka iz tog nestalog vremena niti bilo kakvih pojmova o vremenu koje film prikazuje. U tom smislu treba naglasiti da između Stvarnosti i Fantazije uvijek mora da postoji jedan proces prožimanja. Ako iz stvarnosti nestane posljednja doza fantazije, onda ona opustoši pred talasima besmisla, svede se na borbu za opstanak, u kojoj nema nikakvog simboličkog poretka ili hijerarhije vrijednosti. S druge strane, ako iz sna i fantazije nestane impuls neposredne stvarnosti, onda takva svijest postaje poput balona bez olovne kuglice na dnu, koji se besciljno kreće olujnim nebom, prije nego što potpuno nestane u daljinama modrog beskraja. Ljudski um ima veliki kapacitet kada je u pitanju kreiranje stvarnosti. Međutim, čini se da je to kreiranje sada u krizi, jer su uobičajeni načini na koje se ljudska Fantazija odražavala – prevaziđeni.
Fantazija i kreativnost imaju snagu da pokrenu čovječanstvo u jedan novi ciklični krug (ili niz takvih krugova), koji će trajati neko vrijeme, ali će ponuditi okvir jednom novom obliku života. Tako da se postavlja pitanje gdje pronaći prostor za takvu Fantaziju, i da li ona još postoji u neuprljanom obliku u stvarnosti. Onda dolazimo do snova, u kojima još uvijek vlada jedna slobodna „igra slika“. Tako da su snovi zapravo jedina neosvojiva tvrđava, a samo iz snova se može roditi jedna nova vizija svijeta, koja će poroditi i novo vrijeme, i jedan sasvim novi život. Umjetnost vremenom stvrdne kao stari hljeb, ali u zonama u kojima izviru slike, koje umjetnost oblikuje, one su još uvijek svježe. Ali ako dođemo u stanje da su nam snovi preostali kao jedino polje slobode, jer je iz stvarnosti tokom dana iscurilo i zadnje zrno Fantazije, onda je to najbolji pokazatelj da se stanje jako pogoršava, jer su umjetnost i Fantazija izgurane iz stvarnosti, koja sada postoji jedino u uniformiranom i bezličnom obliku, jer tu stvarnost pokreće isključivo novac, a ne Fantazija. Tako da su jedra čovječanstva sada bez vjetra, neko kretanje postoji, ali je to kretanje pokrenuto više silom inercije i vanjskim strujanjima, nego što postoji jedna unutrašnja pokretačka snaga za kretanje. A bića imaju potrebu da „jure svoj san“, i da na takvom kretanju zasnuju svoje postojanje. Tako da je sada jedan prohujali svijet posustao, sa svim svojim pokretačkim snagama, sa svim „Fabrikama smisla“, koje su punom parom radile više decenija, upregnute u proizvodnju smisla, koji je nudio okvir ljudima jednog vremena. Ljudski snovi, kao i jedna nova vizija svijeta, zahtijevaju sasvim novu formu, u kojoj će niti postojanja biti umreženi i povezani na sasvim novi način. Tako da je trenutno u velikoj krizi, ako ne i u potpunom kolapsu, kultura života. Život sve više postoji izvan životne kulture, prelazeći u kategorije gole egzistencije i preživljavanja, a sve ono što mu je nudilo smisao i kulturu života izgubilo je pogonsku snagu, odnosno svježinu jedne neposredne veze sa bunarom Fantazije. Ljudsko srce pulsira neko vrijeme i bez kretanja, ali za kretanje je potrebna unutrašnja snaga, koja pokreće život kao neki duševni stroj – a to je Fantazija.
Sada se kaže „Rock and roll je mrtav“ ili „Punk je mrtav“ – ali u svoje vrijeme su takvi pokreti bili velika pokretačka snaga, a pokret je zapravo život. Sasvim jasno, ti pokreti ne mogu biti pogonska snaga do koja ovog stoljeća, jer su oni obilježili nekoliko decenija prošlog stoljeća, da bi se potom ugasili. Tako je bilo sa „novim valom“, kao i brojnim drugim pravcima u kulturi. Novi život će se oteti pritisku nepokretnosti smrti i starih stvarnosti kroz jednu grčevitu borbu, otpor i pokret – prije svega. Taj pokret će morati biti pokrenut Fantazijom, koja će pronaći adekvatan odraz u jednoj novoj umjetnosti, koja će ponuditi smisao novom vremenu. To ne mora biti umjetnost u obliku u kojem mi poznajemo umjetnost, nego tek jedan impuls Fantazije, koji se mora pojaviti u nekom obliku, a mi smo ispoljavanje Fantazije doživljavali kao umjetnost. U tom smislu je umjetnost pred velikim zadatkom i izazovom, a to je porađanje jedne nove stvarnosti, koja će imati kapacitet i snagu da proizvede ciklična kruženja barem do zadnjih decenija ovog stoljeća. Ali da se ti problemi tiču samo umjetnosti, bilo bi mnogo lakše. Društvo u ukupnosti je mnogo tromije, mnogo teže pravi preobražaje, a često klizne u prave ratove i haos. Međutim, sam život izložen potiskivanju je mnogo lukaviji od represije postojeće stvarnosti, jer on u toj podzemnoj zoni pronađe tajne prolaze i jedan sasvim novi oblik Fantazije, koja se krije od one koja dominira na svjetlosti dana, a upravo su to polja, u kojima se krije najviše unutrašnje snage i otpora, ali i želje za jednom novom vizijom pravednijeg svijeta. To znači da se nekad procesi oblikovanja umjetnosti poistovjećuju sa borbom ili odvijaju uporedo sa određenom društvenom borbom, što nam je poznato iz vremena ilegalnog otpora fašizmu u Europi – tokom Drugog svjetskog rata. Tako da je umjetnost Alberta Camusa, Orwella i Brechta tek sa pobjedom nad fašizmom postala široko priznata; bez te pobjede, njihova umjetnost nikada ne bi doživljela toliku slavu i prihvatanje. Međutim, budućnost je uvijek nepredvidljiva, jer za nju ne važi potpuno „učenje na greškama iz prošlosti“; iskustvo prošlosti je, naravno, dragocjeno, ali ne može potpuno biti primijenjeno na tokove budućnosti. Tako da se može zapaziti da je u tom svekolikom isušivanju života (ili barem njegovom zabrinjavajućem osiromašenju), ostala Fantazija u poljima snova, kao jedan potencijal, u čijim bi se zonama mogla kreirati jedna nova vizija i pokretačka snaga budućnosti.

(Sunčani sat je postavljen na trgu Suzan Zontag i u prirodnom umirujućem ritmu mjeri vrijeme sarajevske svakodnevnice.)

Sarajevo, 27. 05. 2021. god.