Đurđa Knežević: Zagrepčanka godine ili tradicija bandićevskog babinjaka

Od Vaclava Jíru. 39

Bandić je otišao, “tradicije” koje je uspostavljao po vlastitim željama, ostaju. Nadamo se ne za dugo. Evo jedne takve, koju je uspostavio 2007, od kada datira I ovaj tekst/reakcija na to “izmišljanje (uglavnom ne pretjerano pametne) tradicije”. Vrijedi, nažalost, u istoj mjeri i danas. Na redu su novopridošlice na vlasti.

Kao i uvijek, kada sam sebi nešto obeća, Milan Bandić to i ispuni. Eto primjerice, u proljeće prošle godine obećao je, a da ga za to nitko nije upitao, da će od tada nadalje Zagrebačka gradska skupština birati “Zagrepčanku godine”. I bi tako. Uspio je bez nevolje legitimirati svoj naum, pa je osnovano tijelo za dodjelu nagrade, ženske grupe su (uz neka mrgođenja i rijetka distanciranja, ali uglavnom sa žarom) pohitale dati pristanak na tu lakrdiju, neke su veselo sjele u stolicu žirija. A Boga mi, i kandidirale se međusobno!

I tako, obrnuto od one o povijesti koja se ponavlja, prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa, ovaj put je farsa bila na početku, a završilo je, ne baš tragično, ali vrlo mučno. Izbor za Zagrepčanku godine, i to u prvoj godini takovoga besmislenog konkursa, pao je na ženu koja u svom javnom djelovanju nije bila poznata po nekoj posebnoj vezi s ljudskim pravima žena, odnosno javnom angažmanu na tim pitanjima, u bilo kojem vidu, u bilo kojem smislu (užem ili širem socijalnom kontekstu). Pritom je, na žalost, ta žena i mrtva. A mrtvi se ne mogu (sami) braniti od gluposti živih. Dakako, riječ je o pokojnoj novinarki Ani Rukavini.

U međuvremenu, izrađeni su i kriteriji za Zagrepčanku godine. U članku 24 Pravilnika o dodjeli nagrade stoji: “Kriteriji za dodjelu Nagrade Zagrepčanka godine su:  – izniman doprinos u praktičnom i teorijskom radu na afirmaciji žena u društvu (javnom, političkom, kulturnom i gospodarskom); – posebno uspješno djelovanje na promociji ženskih ljudskih prava i ravnopravnosti spolova u okviru ljudskih prava te senzibiliziranju javnosti za probleme koji su zapreka razvijanju solidarnosti i ravnopravnih odnosa spolova u svim segmentima života; – značajni rezultati u podizanju kvalitete života žena u Gradu Zagrebu s gospodarskog, socijalnog, humanitarnog i drugog stajališta.” Ovome se doista nema što prigovoriti. Pa ipak, cijela ta priča sa Zagrepčankom godine, i to baš u svjetlu ovih kriterija, pokazuje se besmislenom. Naime, pitanje je – zašto žena? Odnosno, odredbom da tu nagradu može dobiti samo žena u stvari se degradiraju žene. Iako je, naime, prilično jasno da nema Bog zna kakve šanse da priznanje eventualno pripadne muškarcu, jednostavno stoga što onih koji bi ispunjavali ove kriterije praktički ne bismo našli ni da ih svijećom tražimo,  ipak se stvara taj spolni zabran “women only”. Odnosno, stvarajući posve nepotrebnu pozitivnu diskriminaciju, osiguravajući i omeđujući čist prostor za žene, u osnovi se dovodi u sumnju mogućnost ili sposobnost žena da suvereno ispune uvjete koje određuju kriteriji. Birati dakle Zagrepčanku godine – ženu, znači samo i dalje potvrđivanje geta za žene, rezervata u kojem će se takmičiti između samih sebe.

Tragedija smrti Ane Rukavine, koju su utjerali u taj zabran i izložili je besmislenom takmičenju, sa svime ovim nema veze, i razvlačiti je na ovakav način je neukusno, nepristojno, nehumano. Da je kojom srećom preživjela, nikome po svoj prilici ne bi ni palo na pamet da ju uopće kandidira za takvu nagradu. Jednostavno stoga što se žena bavila drugim stvarima.

Druga nevolja, kako s tim, tako i sa sličnim ustanovljenim izborima, jest izmišljanje, imitacija tradicije, pa onda i njezine preinake, u situaciji kada je baš i nemamo previše (sudbina malih i zakašnjelih nacija koja nas je zapala, i najgore ju je pokušati “prefarbati”), a nekih se pomalo i sramimo (primjerice, tradicija proizašlih iz antifašizma). Da bi se opisalo te mučne, nasilne i stoga jalove napore da se konačno započne povijest (naravno, od danas i od nas), možda je nabolje posuditi misao Hanne Arendt iz Vita Activa “Nikada nije nedostajalo pokušaja da se predstavi postojećim ono što nikada nije moglo preživjeti prolazni trenutak samog čina, i oni su uvijek vodili u besmislenost”. Kome dakle uopće treba i čemu služi jedan ovakav besmisleni izbor? Samo se prisjetimo proslave 8. marta prošle godine, kada je gradonačelnik Bandić “ukrao show”, to jest, upleo se u proslavu koju je organizirala Ženska mreža Hrvatske, i posve marginalizirao smisao skupa i same organizatorice. Stari socijalistički model, kada se niti jedna javna stvar nije mogla desiti bez učešća ili u najmanju ruku blagoslova vlasti, ponovo jaše, a nikada bogme nije niti sjahao. Da li dovođenje žena u gradu Zagrebu (Hrvatskoj, svijetu) u natjecateljsku poziciju s posve nejasnim razlozima zašto se baš same natječu, što se time postiže, može doista doprinijeti njihovoj ravnopravnosti kao građanki, osobnoj sigurnosti te punom uspostavljanju, priznanju i efikasnoj garanciji njihovih ljudskih prava u društvu? U to teško, ako ikako, možemo povjerovati.

Gdje su se pri svemu tome izgubile feministkinje, koje bi po definiciji morale skrbiti o ljudskim pravima žena? Očigledno, u bespućima feminističke neozbiljnosti, ako ne i nečega goreg. A i nisu se baš sasvim izgubile. Vidjeli smo kako su sjele u žiri za izbor Zagrepčanke godine, i to nakon što su bez ikakvog problema predložile svoju kandidatkinju. Naime, Biljana Kašić, voditeljica Ženskih studija, sudjelovala je u radu tog žirija, a pritom su Ženski studiji jedna od organizacija koje su kandidirale Nevu Tölle iz Autonomne ženske kuće. Pa onda, kada je napravljen nesretni izbor Ane Rukavine, gospođa Kašić se pobunila protiv tog izbora, ali ne iz razloga o kojima je gore bilo riječi, već zbog navodnog kršenja procedure(!!!). O sukobu uloga supredlagateljice i one koja “nepristrano” sudjeluje u prosudbi prijedloga  ni glas. No to se, izgleda, u nas ionako ne percipira kao neki prekršaj (moralni makar), jer osim članice žirija Kašić, koja se u tom sukobu našla (bilo bi prema osobi nepristojno i čak utuživo kazati da nije znala što čini), ni žiri kao tijelo očigledno se nije mnogo mučio s tom sitnicom.

I što sada? Ništa. Novinski tekst traje tek jedan dan, a svijetla tradicija nam je tek počela! Prava tučnjava za mjesto u njoj tek predstoji.