Marko Raguž: Noć punog mjeseca&Bliski susreti treće vrste

185825169_10220214704581636_7054145429827087866_n
NOĆI PUNOG MJESECA

Astronaut Džejms Irvin je imao tajnovitu konekciju sa vanzemaljcima. Misteriozni glasovi koje je čuo na Mjesecu su promijenili njegov život. Vrlo brzo nakon povratka na Zemlju napustio je NASA- u i posvetio se vjeri. Izjavio je da mu je iskustvo iz svemira učinilo Boga još stvarnijim. Došao je i do spoznaje da je Isus koji hoda po Zemlji, mnogo važniji od čovjeka koji hoda po
Mjesecu.

BLISKI SUSRET TREĆE VRSTE

Galileo – „Eppur si muove“ (Ipak se kreće)

Astronom i naučnik Galileo Galilej osuđen je kao jeretik zato što je zastupao teoriju da se planete okreću oko Sunca. U pismu Velikoj vojvotkinji Kristini od Toskane, Galilej je kritikovao filozofe svoga doba koji slijepo daju prednost autoritetu biblije u odnosu na naučne dokaze.
“Ne osjećam se obaveznim da vjerujem da je isti Bog koji nam je podario čula, razum i intelekt, želio da ih se odreknemo i na drugi način dolazimo da saznanja do kojih možemo doći pomoći njih. On ne bi tražio da poreknemo smisao i logiku u fizičkim stvarima u koje smo se uvjerili sopstvenim očima i u utvrdili u našim glavama na osnovu neposrednih iskustava ili neophodnih dokaza.” Vatikan je tek 1992. godine službeno priznao da je pogriješio kada je osudio Galileja. Sveta inkvizicija je u 20. stoljeću preimenovana u Kongregaciju za nauk vjere. Na njezinu čelu pune 24 godine bio je kardinal Joseph Aloisius Ratzinger, prije nego što je postao papa Benedikt XVI.
Galileo je izradio svoj teleskop s uvećanjem od 30 puta i tako postao prvi čovjek koji je pogledao nebo kroz teleskop. Bio je i prvi čovjek koji je otkrio planine na Mjesecu, dnevnu i mjesečnu libraciju Mjeseca, Venerine faze, Sunčeve pjege, rotaciju Sunca, četiri Jupiterova satelita te utvrdio da se Mliječna staza sastoji od velikoga mnoštva zvijezda.
Ako pokušamo izaći izvan okvira jezika i mišljenja, preostaje nam jedino kosmički beskraj. Mi zapravo ne znamo da li je riječ o pustinji, i to je fundamentalni problem današnje civilizacije. Možda smo mi samo jedna periferna civilizacija u svemiru koja još uvijek živi u pretpovijesnom vremenu. Možda će prava povijest tek nastupiti u budućnosti – što je itekako neizvjesna kategorija. Mi možda samo nismo na pravi način umreženi sa stvarnim tokovima u svemiru, baš kao što neka afrička i južnoamerička plemena još uvijek ne znaju za postojanje naše civilizacije, još uvijek živeći u vremenu od prije nekoliko hiljada godina. To otvara beskrajan prostor za ljudsku fantaziju. A znamo da je u proteklom stoljeću, više nego ikada ranije, napisano na hiljade knjiga i snimljeno na hiljade filmova, s naučno-fantastičnom tematikom. Međutim, sve nas to ne treba skretati s teme. Jesmo li sami u Svemiru? Postoji li mreža jednog paralelnog Svijeta? Jesu li to lokalni inženjeri haosa i anarhije ili pak „dragi gosti“ sa neke od planeta gdje ima života, a takvih je puno. Bliski susret treće vrste? Superinteligentna bića koja znaju frekvenciju naših moždanih valova, te nam čitaju misli kao u romanu „Sinovi Atlantide“ francuske književnice Daniel Piret?! Možda je Korona dobro osmišljena uvertira i priprema za jedan novi život. A šta ako u tom robotiziranom svijetu, koji nam seviraju, na vrhu piramide bude zao vladar?
Svoju zabrinutost Tatjana Gromača ovako opisuje: „Kao da nas je neki kobni veslač zaveslao nekim drugim putem, gdje je struja jaka, i gdje potezi njegovih vesala (a taj veslač kao da nosi neku crnu krabulju na glavi) oštro i nedvosmisleno hvataju vodene valove kao da on sam, taj veslač, nema nikakva osobna dodira s time, kao da je samo došao obaviti svoj zadatak, ispuniti nečije navještenje čiji sadržaj ga osobno niti ne zanima, jer on samo gleda svoja posla, on samo obavlja svoj zadatak, od prilike onako kao što su sluge i poslušnici zločinačkih režima obavljali svoje zadatke, i nisu bili kadri, ili ih nije zanimalo, ili naprosto nisu imali vremena, pod pritiskom obaveza i uronjeni u posao, sagledati stvari šire, u cjelini“.
Dugo smo već u zagrljaju Korone, te oni osjetljiviji kao da počinju nekakav tajnoviti šapat da čuju. Misteriozne šapate je čula i posada svemirske letilice „Apolo“, koja se prva spustila na Mjesec. Po povratku na Zemlju astronauti su morali preventivno tri tjedna u karantin, jer se strahovalo od nekih nama nepoznatih smrtonosnih virusa iz Svemira. Upadljiva je razlika u dužini karantina. Danas, u strahu od virusa Korona, trpaju ljude 15 dana u izolaciju (ponekad i zbog sitnica) a onda, zamislite, posada rakete koja se vratila sa Mjeseca u karantinu je bila samo dvadesetak dana. Halo jebote, sa Mjeseca su doputovali i tako kratka izolacija!? Astronauti su po povratku još morali popuniti carinske obrasce jer su u SAD-e unijeli mjesečevo kamenje i uzorke prašine. „Misli kruže Svemirom i od toga treba uvijek poći“, rekao je veliki pisac Italo Calvino. Za sada jedino šapati koje ponekad čujemo, ovo potvrđuju. Astronauti su, kako rekosmo, prijavili na carini uzorke svemirske prašine i kamenja, ali ono što nije bilo prijavljeno, to su bili misteriozni glasovi koje su čuli na Mjesecu. Ovu tajnovitu konekciju sa vanzemaljcima doživio je na Mjesecu astronaut James Irvin. Vrlo brzo nakon povratka na zemlju napustio je NASA-u i posvetio se vjeri. Izjavio je da mu je iskustvo iz svemira učinilo Boga još stvarnijim. Došao je i do spoznaje da je Isus koji hoda po Zemlji mnogo važniji od čovjeka koji hoda po Mjesecu.
„Ja sam puko“, naslov je hit pjesme sarajevskog muzičara Omara Mjesečara. Je li i dobri James „puko“? Danas, pola vijeka kasnije, mi vidimo ta taj „ludi James Irvin“, kakvim su ga smatrali, i nije bio tako lud.
Da li možemo na ispravan način razmišljati ukoliko svoje biće ne doživljavamo kao kosmičku činjenicu. Meni se čini da je Svijet rođen u nekoj beskrajnoj riznici mašte, i da su konture univerzuma najprije bile zamišljene, mnogo prije nego što je nastala materija u vasioni. U onolikoj mjeri u kolikoj ne poznajemo svemir, mi zapravo ne poznajemo ni vlastito biće. Ako uzmemo u obzir da je realnost našeg života jedna krajnje kosmička kategorija, postaje nam i jasno otkuda dolazi fundamentalni strah čovjeka – kosmički strah. Veliki Tin je, ponekad, uzroke svojih košmarnih noći povezivao sa kosmičkim strahom. O tome govori kroz stihove u jednoj od njegovih ponajboljih pjesama „Pobratimstvo lica u svemiru“:
Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
Gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste puteve u mraku,
mi smo svi jednako lutali u zraku
traženja, i svima jednako se dive.
Mi ne možemo o sebi misliti objektivno, zato što nismo u stanju iskoračiti izvan jezika i mišljenja, budući da smo mi jedina bića na našoj maloj planeti koja posjeduju takve sposobnosti. Mi još uvijek ne poznajemo okruženje u kojem živimo. Najbolji dokaz tome jeste taj, da smo većinu naše povijesti živjeli izmišljene konstrukcije svijeta, koje su prije ili kasnije bile osporavane. Ne tako davno – u kosmičkim kategorijama – mi smo mislili da je svijet ravna ploča. Ne tako davno nismo znali za postojanje drugih kontinenata. Beskrajna je količina ljudskog neznanja. Fascinirani zagonetkom života, prestravljeni blizinom Pakla i udaljenošću Raja, mi smo se, kao što reče V. Aksjonov, pripremali za Sudnji dan, istovremeno obuzeti raspravom o gorućem pitanju naše epohe: koliko Anđela može stati na vrh jedne igle? Živimo u svijetu, na način da ne poznajemo stvarne mehanizme njegovog funkcionisanja. Mi naravno gradimo koncepcije mogućeg mehanizma funkcionisanja svemira, ali sve zapravo ostaje neprovjerena glasina, osim činjenice da smo smrtni. Da li je kosmički strah povezan sa činjenicom naše smrtnosti? Vjerovatno jeste. Ali sama svakodnevnica čovjeka na ovoj planeti je krajnje nerealna. Mi smo zapravo u stanju stalnog letenja, baš kao što naša planeta u doslovnom smislu leti kroz svemir po svojoj putanji, a živimo u uvjerenju da posjedujemo stabilnost i čvrstu tačku. Smjenjivanje dana i noći je jedan krajnje nadrealan proces, koji u fundamentalnom smislu strukturira našu realnost. Zar ima išta realnije od dana i noći? Kako onda na ispravan način razumijevati kategorije realizma i nadrealizma – koje su i književne kategorije. Kako u književnom smislu razumijevati njoj imanentne kategorije realizma i nadrealizma, ako živimo u takvim okolnostima, ako znamo da se gutenbergova galaksija, o kojoj je pisao Danilo Kiš, već ugasila. Ona je doslovno progutana savremenom elektronikom. Mnogi ljudi rješenja traže u davnoj prošlosti, kroz književnost, filozofiju, ili neke egzaktnije discipline (kakva je arheologija), neki je traže i u budućnosti. Ali vječite dileme ostaju iste – ko smo to mi, i kuda se zapravo krećemo u kosmičkim razmjerama? To fundamentalno pitanje prekriva veo tajne, bez obzira što je sva filozofija, literatura, teologija, svojim dobrim dijelom zasnovana na osmišljavanju tih kategorija. Ukratko, to je „Svijet blaženstva“. Veliki Tin je ovako pisao: „Svijet intenzivnoga i dubokog mišljenja jeste svijet blaženstva, s kojim se ništa ne može uporediti na zemlji, jer je to tek zaneseni obajani svijet umjetnosti i filozofije, iz koga će kao cvijeće procvasti najljepše mirisave biljke duševnih proizvoda. Posegnuti ovamo, i to ovako duboko, znači postati drugi čovjek, promjeniti svoje navike, izgubiti smisao za sve one svakodnevne sitnice kojima građanski svijet podaje toliku važnost“.