Linda Milisa: Otvoreno pismo Tomi Medvedu, ministru branitelja RH

toni hnojcik1

Fotografija: Toni Hnoycik

Poštovani Tomo Medved, ministre branitelja RH,

obraćam Vam se ovim putem jer ste vi jedini visoki državni dužnosnik s kojim se mogu identificirati. Vršnjaci smo i oboje smo bili u ratu, Vi kao vojnik, ja kao novinarka.
Prvi je ovo suvisao izvještaj što ću ga napisati nakon 26 godina. Ranije nije išlo jer se nisu dali raspetljati najosjetljiviji čvorovi, niti me strah prestajao sabotirati. Znala sam da postoji priča, jedino je pitanje bilo hoću li je ikad uspjeti povezati i moći ispričati, ili ne.
Dogodilo se da su mi za to trebali, pokušaj samoubojstva jednog razočaranog mladića u nedjelju, drugog svibnja na zagrebačkim Ravnicama. Nije mi ostavio izbora, morala sam zvati hitnu i policiju.
Nečija usmena potvrda da je otac moje majke ubijen.
Povratak u 1991. Nema gore patnje od te.
Da se nije poklopilo, napunila bi pedeset i treću vjerujući da sam još u prvoj polovici dvadesetih. Nikad ne bi osvijestila da sam živi dokaz da se povijest ponavlja. Prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa. Ne bih uvidjela da tolike godine očajnički krpam trojicu mrtvih vojnika niti da istovremeno živim u strahu od živih. Onih koji su zadnjeg dana Oluje, 14. kolovoza 1995 na Petrovoj gori ubili starca. Među njima je bio naš vršnjak Zdravko Janić, posebni savjetnik ministra unutarnjih poslova za terorizam.
Malo spavam. Kad uspijem zaspati i sanjati, ako ne sanjam da otvaram usta, a ne mogu govoriti, i ne čuje me nitko me od ljudi kojima se obraćam, sanjam njega. Češće ga sanjam od početka pandemije jer me svakodnevno pojavljivanje njegovog šefa ministra Božinovića podsjeti na mladića s Petrove Gore. Zato nemam televiziju.
Zadnji put sanjala sam ga prvog ovog mjeseca.
Nalazim se u Tkalčičevoj ulici koja izgleda kao da je utekla iz starih crno bijelih filmova. Cesta je sva prljava i razlokana, Kućice, kafići i restorani avetinjski su prazni i polurazrušeni. Posvuda ima ribe. Smrznute gigantske lignje vire iz crnih vreća za smeće. Orade, kovači i neke manje ribe koje ne razaznajem. Dok se s dva psa penjem prema Kaptol centru, atmosfera je sve sivija i razbojničkija. Najednom sam pred nekom vilom, širom otvorenih vrata, u koju ulazim oprezno kao lopov. Djelovala je napušteno, nikakva znaka života, ni znaka da u njoj itko stanuje. Očekivala sam starinske salone, možda zapuštene kao i vila izvana, ali ovdje je u pitanju bila hladna arhitektura kakva zadnje vrijeme dominira gradnjom Zagreba.
Neuredno je i prljavo. Sjetila sam se pasa, okrenula se prema izlazu i zatvorila vrata za sobom. Silazim niz drvene stube preskačući kašete s lignjama. Prilaze mi Janić i neki robustan deblji čovjek u kojem prepoznajem Vinka Budišu. Budiša kaže da su autom udarili psa ispred Kamenitih vrata. Janić mi se smije u lice. Potrčim i govorim naglas, „fokus na pse, fokus na Blekija i Nera”. Shvatim da se i čujem dok govorim. To me ubrza.
Nero može hodati. Vežem ga lajnom za svoju nogu. Bleki je polomljen i krvav, ali je živ. Kleknem kraj njega, krenem rukama, pa ih povučem. Izbacim iz glave misao da ga mogu ubiti ako ga krivo primim. Vičem „upomoć” i molim prolaznike da pozovu taksi za životinje. Ljudi mi prilaze. Privijam svog psa uz sebe, ljubim ga. Kiša sve jače pada. Ponavljam mu vrlo staloženo i mirno – „ti to možeš, ti to možeš, gledaj dokle smo nas dvoje stigli, a tko smo bili”. Prenem se i probudim.
Neko vrijeme sjedila sam šutke, a onda sam uzela laptop. Uguglala sam Božu Markovića, zamjenika zapovjednika 113 šibenske brigade. Prešao je iz JNA , a u bitki za Šibenik njihove je tenkove zaustavio na Pakovom Selu. Piše da im je tek prije tri godine postavljena spomen ploča.
Nikad nisam srela nekog nakon praska koji ga je lišio života pa ga tražila živog. Na jedinoj požutjeloj VHS snimci koju sam našla, isti je u licu kao onda na slici s osmrtnice u Slobodnoj Dalmaciji. Pristao, malo vojnički uštogljen, tamnokos, u trideset i četvrtoj. Na prvu me izgledom podsjetio na Danila Harmsa, ruskog pisca za čiju književnost Staljin nije imao razumijevanja. Pisao je uglavnom minijature koje karakterizira apsurd i paradoks. Izražavale su odmak od tadašnje malograđanštine.
Novinar je završio s pitanjem. Božo Marković je otvorio usta.
Kada je progovorio, nekakav strahotan život, kojem više ne pripadam, zabrujao je oko mene.
Drugi je dan desetog mjeseca. Malo više od dva tjedna je prošlo od kad je poginuo Ante Goleš. Imao je dvadeset i sedam, tek se oženio i postao otac. Na njega je mislio engleski pisac Gilbert Chesterton kada je rekao da se pravi vojnik ne bori zato što mrzi ono što je ispred njega, već zato što voli ono što je iza njega.
Tek što smo stigli na Unešić, Brane, Zoltan i ja srećemo Leona i njegovog prijatelja iz voda, Spliću. Brane ih moli da popričaju s njim za lokalnu novinu. Odlaze uraditi nekoliko fotografija dok još ima svjetla. Zoltan i ja odlazimo prema zapovjedništvu. Mještanin kojeg zaustavljamo pokazuje nam rukom prema nedovršenoj prizemnici s tri male prostorije. Dvije sa strane i jedna na vrhu hodnika nasuprot ulaza u kuću.
Unutra, za dugačkim stolom već sjedi gradonačelnik Drniša Joško Odak s kojim imamo ranije dogovoren razgovor. Preko puta, za stolom ispod prozora, sjedi proćelavi stariji vojnik s naočalama i nešto piše. Zoltan provjerava kazetu u Maranzu, stisne snimanje, započinjemo razgovor. Vojnici ulaze i izlaze dok pričamo.
Bili smo pri kraju kad nas je strahovita eksplozija digla u zrak i tresnula o beton.
Živa sam i pogledom tražim Zoltana. Živ je. Živ je i Joško Odak. Proćelavi vojnik je isto živ. Krvav je po licu, s nosa mu vise polomljene naočale. Veli da je u redu. U prostoriji je krš. Zoltan pruža ruku da mi pomogne s poda. Kaže da moramo van. Stižem čim vidim što je s Maranzem. Sprava je preživjela i nastavila snimati taj grandiozni lom smrti. Jako je dobra ta nova tehnika, krenem prema hodniku.
Stanem.
Nije prirodno prijeći preko teško ranjenog vršnjaka.
Stojim pred njim. Nalakćen je, leži slomljen na lijevom boku s ispruženim nogama na ulazu. Uniforma mu je krvava. Ima puno rupa na košulji i hlačama. Pogođen je i u glavu. Pokušava nešto kazati. „Maaaa, maaama, maaamma.. maa, maaama, mama,..” Doziva mamu. Okrećem glavu na drugu stranu. Na dnu hodnika leži mrtav korpulentniji vojnik. Prepolovljen je. Oči su mu širom otvorene. Lijepe su. Krupne. Čisto plave kao nebo vani. Vratim pogled na Zoltana. Požuruje me rukama s ulaza, ali ne mogu se pomjeriti. „Ubit ćeš ga, ako ga takneš. Teško je ranjen,” prenulo me kad je viknuo.
Strašan je osjećaj prijeći preko umirućeg ranjenika kao preko nekog porušenog stabla. Taj se osjećaj zove grizodušje. Grizodušje preživjelih.
Na izlazu sam zagazila u rasutog čovjeka. U ruci mu je eksplodirala kumulativna ručna bomba što mu je netko dao u ruke da je provjeri. U tom trenu to nitko ne zna.
Kaos je ispred zapovjedništva. Ljudi misle da je granata sa srpskog položaja. Ispostavlja se da nije, a kakva teška tragedija jeste.
Opraštamo se od Leona i Spliće. Brane im govori da se čuvaju. Ostavljamo ih na prohladnom Unešiću. Stoje i mašu za plavom Renault četvorkom. U sunčanom sutonu i tišini kristalno čistog prohladnog dana poslije bure.
Surealan prizor.
Da smo tek stizali, nikad ne bi rekli da je u tom miru božjem vrag upravo otplesao svoje. Glavom mi je prošlo kako više neću vidjeti Leona. Krivim se zbog toga. U godinama koje slijede svaki put kad vidim njega ili Zoltana jedino bitno u vezi s njima bit će mi da su živi.
Svi šutimo u vožnji, svako o svojim mislima. Dvojim što da kažem roditeljima. S ocem je lako. On ne bi bio u stanju pucati u nekoga, promislim. I sjetim se da je i tata imao slično iskustvo.
S mlađim bratom i dva prijatelja, moj otac je pronašao bombu iz drugog svjetskog rata. Nisu ni u školu još išli kad su je aktivirali. Zašištala je dok su se natezali oko njene „zlatne žice”. Netko među njima prepoznao je opasnost pa je bomba bačena. Pala je točno na mjesto do kojeg je tog jutra dopuzao stariji brat moga oca koji nije dobro hodao. Nisu znali da se ustao i krenuo za njima.
Ta tajna, što sam je slučajno načula u djetinjstvu, mogla bi biti odgovor na pitanje – zašto mog oca baba uopće nije voljela.
Jer ga je smatrala krivim.
Nadživjela ga je skoro pa duplo i prezirala ga je. Šutke je trpio, služio je, donosio, radio šta je trebalo i poštovao njen prezir. Kao i svi odgojeni da ništa propituju dok ih uhode tuđe tajne. Bio je miran čovjek i jako dobar prijatelj. Imao je ženu, dvije kćeri, dvije unuke, psa i svoju riječ. Godinu stariji od nas je bio kad je umro od srca.
Od toga dana na Unešiću više nisam skupljala krhotine granata ni metke različitih kalibara za suvenire. Božu Markovića, Željka Dželaliju i Rudija Goretu ostavila sam iza sebe kao grad u ruševinama nakon potresa.
Malo poslije direktor tadašnjeg Informativnog centra Šibenik zahvalio mi je na odrađenom pripravničkom stažu i obavijestio da neću biti primljena u radni odnos. Pisala sam za novinu, grafički je prelamala i nosila na štampanje u Split. Za lokalni i jedan zagrebački radio izvještavala sam s ratišta.
Nije me začudilo što razmišljaju na takav način jer njima nije smetalo da lokalni političari dolaze u redakciju i rugaju se da znaju cijeli sadržaj idućeg broja novine. To je bilo luđe nego u sve četiri prijašnje godine za vrijeme studija u Splitu. Drug iz komiteta stalno se navraćao u omladinsku novinu u čijem sam uredništvu bila. Tužio nas je, sudio nam i zabranjivao nas jer rušimo Jugoslaviju.
Netko mi je rekao da Hrvatska ratna mornarica u Šibeniku traži osobu za odnose s javnošću. Otišla sam da u kući imam argumente za „tražim stalan posao”. Testirali su me pismeno, pozvali i na razgovor. Da li mi je djed s očeve strane bio partizan, prvo je što me s vrata upitao neki stariji čovjek. Mislila sam mu odgovoriti da je netko morao nositi pušku četiri godine, baš kao što on ne mora, budući da za njegov kruh ginu svi koje nemaju luksuz kancelarije u gradu. Da mi je djed vratio partijsku knjižicu 1947 i sam nastavio kopati svoju zemlju.
A onda sam ga dobro zagledala. Bilo mi ga je, zapravo, žao.
Šibenik se promijenio. Prvi ljudi obrane iz policije i vojske bili su marginalizirani ili prebačeni na druga ratišta. Zapovjednik grada Milivoj Petković srednjoškolski je prijatelj moje mame i njene najbolje prijateljice. One misle da je poslužio kao žrtveni jarac politici, dovoljno velik da prihvati krivnju i dvadeset dugih godina tuđe haške kazne. U Mostar sam otišla prije njega i hrvatsko-muslimanskog rata.
Prvo jutro na grad je palo više granata nego u svih sedam dana rujanskog rata u Šibeniku. Stajala sam iza vreća pijeska ispred radija. Od zaglušujućeg zvuka eksplozija nije mi zastajao dah niti mi se ledila krv u žilama. Naprotiv.
Strani su mediji Mostar uspoređivali s Bejrutom. I stvarno je bio kao na televiziji u vrijeme Dane Roška koji bi nas smrtno ozbiljan pozdravio svake večeri – „dobra večer, dragi gledatelji, nema mira u Beirutu”.
Moj otac nije bio u pravu da rat kod nas neće doći. Krenuo je baš kad je libanonski građanski rat završio nakon petnaest dugih godina. Dane Roško bio je tako uvjerljiv da sam devet godina nakon kraja našeg rata napokon otišla na Zelenu liniju koja je razdvajala zapadni i istočni Bejrut. Osjećala sam se kao kod kuće.
Špeli Cvitković stavili smo moju šiltericu na glavu i navukli jaknu koja joj je bila malo tijesna. Preživjele su obje tu kratku vožnju iz zapadnog u istočni Mostar. Krijumčarili smo je u autu preko mosta da vidi blisku osobu iz djetinjstva koja je puštena kući iz jednog od hrvatskih logora za Muslimane. Taj njen prijatelj po nekom joj je poručio da ne bi preživio da svaki dan nije čuo njen glas na radiju.
Par sati kasnije lokalni gospodar rata s hrvatske strane, repetirao mi je pištolj u glavu i rekao da Hrvati ne prelaze most. Nije me impresionirao. Mirno sam mu kazala, gledajući ga ravno u oči, da sam ja novinarka. Nije me bilo strah osobe u crnom čija se ratna strategija, u natjecanju za utjecaj i kontrolu među tamošnjim različitim hrvatskim frakcijama, svodila na – „mi ćemo svoj grad uzet lipo, ako hoće lipo, inače ćemo mi raditi svoj pos’o”.
Nikad ne bi rekla, ali moja strategija prema majci pokazala se vrlo sličnom njegovoj. Ne pričamo mjesec dana. Volim je, brinem i napravila sam sve što je htjela. Čak i ekonomiju diplomirala. Jedino nisam prestala tražiti što se dogodilo s njenim ocem. On je dio mog identiteta i imam pravo znati. To nikako ne prolazi kao argument.
Ostali ni ne očekuju da ih se pita„stvar od prije sedamdeset godina”, a kad se to s puno obzira povremeno i učini, šute ili lažu k’o televizija. Poleti perje i nastane kaos.
Nikom nije lako dok mu se roditelj pati. Ali, i obiteljska demokracija i procesi koštaju i nije jednostavno kao ni u državi. Pogotovo kad ne znaš što je posrijedi. Kad je sistemska, laž raste i izjeda sustav. Etika je izmišljena da zajednica opstane, a ne da bi grčki filozofi imali čime animirati ljude po trgovima.
Moj slučaj dokazuje da dio kašnjenja u otkrivanju čovjekova identiteta na kraju, ipak, leži na njegovim vlastitim ramenima, jer većinu svog života namjerno gleda u drugu stranu.
Boji se onoga što bi mogao pronaći.
Moja se majka boji.
Ja sam se bojala.
Više se ne bojim.
Ne osjećam više strah, bijes ni bespomoćnost.
Zato sad prepoznajem u njoj preplašenu dvanaestogodišnjakinju kojoj su baš otkrili da joj je otac zapravo očuh.
Šuti jer zna da nije ispao iz vlaka. Takvo se ponašanje od nje očekivalo i podrazumijevalo.
Ne viče i ne psuje jer me mrzi. Voli me. Ne voli više mušku djecu nego žensku. Ne misli to što govori. Nije ljuta već je strašno ranjena.
Njen otac zvao se Nikola Mrdeža. Pet mjeseci prije njenog rođenja, 14. kolovoza 1948, stradao je u željezničkoj nesreći. Lijepu trudnu udovicu odmah je oženio čovjek kojem su prva supruga i beba nešto ranije umrle od leukemije.
Njegova prva žena bila je sestra mog djeda.
Mirnog dobrostojećeg mladića koji je trebao postati otac, članovi obitelji izbacili su iz vlaka.
Jednom sam ga vidjela na fotografiji koju mi je mama bacila na stol k’o psu frizbi da bi je poslije pokidala u nekoj ljutnji.
Lijepa je na njega i imaju iste tužne oči.
Kažu da i ja imam takve.
Nije čudno zašto se samo ja naježim kad čujem zvižduk vlaka.
Nitko nije zaslužio da mu se zatre ime. Moj djed zaslužuje dostojanstvo. I moja vrijedna baba, njegova mlada nevjesta. Umrla je mlada, tu negdje u ovim našim godinama.
Tko zna kako se morala osjećati kad su joj dovezli mrtvog muža, a malo kasnije trudnoj doveli i novog. I to muževe sestre muža. Nadala se tada još i bratu što ga je sa sestrama skrivala od svih vojski do samog kraja drugog svjetskog rata.
Nisam ni znala da je imala brata dok me s fotografije skrivene među njenim stvarima nije pogledao dečko koji joj je nalikovao. Odmah mi je bio sumnjiv u crnoj uniformi i bez petokrake na kapi pa sam ga otišla provjeriti. Umjesto da mi netko na familijarnom ručku normalno odgovori tko je mladić na slici, nastao je vrlo neugodan tajac. Podrugljivim, usiljenim cerekom prekinuo ga je drugi babin mladoženja, treći djed. Simultano mi je doletjela majčina šamarčina. Dobro je pamtim, jer je taj podrugljivi cerek vrlo indikativan za crtu karaktera. Baba se rasplakala i ustala od ručka. Kao psu mi je bilo žao što sam joj kopala po stvarima.
Brat joj je vjerojatno ubijen na Bleiburgu, nikad nisam uspjela saznati što je točno s njim bilo. Zvao se Marko Balov. Zaslužuje da mu se vrati dostojanstvo i zato što do 1990 nije postojao nigdje i ni za koga u toj kući partizana čija žena svog brata nije smjela spomenuti ni pred djecom i unučadi.
Uskrsnuo je pred sam rat. Najednom su svi mahali njegovom slikom i svi su se njime dičili. Ušao je u modu, a da nitko nije znao ništa o njemu. Mom ujaku, bivšem branitelju, sinu partizana i članu vladajuće stranke nikad nije bilo čudno što je njemu pripao dio zemlje mog djeda, a moja sestra i ja ne smijemo ni pitati za njega.
Jasno mi je sada zašto me majka nakon Oluje grubo odrezala sa „’ko te tamo tira”. Uplašila se kada sam joj ispričala da je među vojnicima na Petrovoj gori bio i tadašnji muž njene sestre po materi, Veljko Smoljo. Povrijedilo me. Mogla sam se samo upitati šta onda od drugih mogu očekivati. Davno je Zabranjeno pušenje opjevalo da raja ne voli tuđu muku.
Zadnjeg dana Oluje u podnožju smo Petrove Gore. Zora je. Kao da smo u banijskim praskozorjima Gordana Lederera.
Producent tadašnje televizijske agencije Worldwide Television News, Tomislav Škaro, dogovorio je, večer ranije, u Vojniću naš odlazak s vojskom na Petrovu goru. Među vojnicima koje, kamerman Michael Pohl, Škaro i ja, srećemo prepoznala sam Veljka Smolju, muža najmlađe mamine sestre. Nismo se puno viđali u životu, ali kad jesmo bio je drag, pristojan i nenametljiv. Pokušavam se sjetiti tko mi je rekao da je rat proveo po teškim terenima iznad Trebinja. Gadno. Svi vojnici nose oznaku BATT na uniformama. Kažu da su specijalna policija iz Splita. Jedini koji nema oznaku BATT na uniformi je ćelavi mladić mojih godina, Zdravko Janić. Sa svojom televizijskom ekipom pored nas prolazi Vesna Karuza. Kroz smijeh dobacuje Janiću da ne vodi strane plaćenike sa sobom, da će s nama imati samo problema.
Ni tjedan dana ranije negdje oko Gline ubijen je kamerman BBC-a.
Kamermana Michaela Pohla tada sam upoznala. Prošli mjesec konačno sam ga kontaktirala i zamolila da mi kaže čega se sjeća.
Tomislava Škaru upoznala sam to ljeto, mada smo radili za isti radio. Prije Oluje došla sam ga posjetiti u Zagreb. Petrova Gora drugi je teren na kojem smo skupa radili. Tjedan dana ranije nas četvero iz „stranih medija” otkrili smo 30 tisuća ljudi u zbjegu, u šumi iznad Viduševca kod Gline. Sutradan se na tom mjestu generalu Petru Stipetiću predao 21. krajiški korpus. Radila sam za Glas Amerike. Prihvatila sam ponudu da napravim reportažu i za Feral Tribune. Urednika sam zamolila da me potpiše pseudonimom jer je tako zahtijevao moj friški partner. Svidio mi se jer ga je isto zanimala povijest ratovanja.
Pristala sam zato što meni nitko ne bi izdao dozvolu, a nisam se imala ni čime odvesti na teren. Radio mi je uslugu. Urednik Ferala me, svejedno, potpisao. Sada mi je drago jer sam snimila i napisala prvu hrvatsku reportažu iz Oluje, iako i onakvu. Ali, stvarno mi je bilo teško kada mi je rekao da ga „boli k….. za pseudonime”. Kamerman BBC-a ubijen je tih dana. Škarina reakcija bila je iznenađujuće agresivna i neprimjerena. Načelno je bio u pravu. Dozvole i prijevoz su njegovi, on postavlja pravila.
Putem do vrha Petrove Gore zabrinjavalo me jedino koliko kondicije nemam. U Veljku sam imala barem jednog na kojeg mogu računati da će mi čuvati leđa ako išta pođe po zlu. Kako bi, inače, mogao pogledati u oči mojoj majci da mi se šta dogodi. A nema se šta dogoditi. Rat je bio gotov, borbene akcije su završile. Mjesec ranije, srpska televizija emitirala je priloge u kojima vojska ljude po selima vježba za evakuaciju. Samo je trebalo dohodati do vrha. Nekoliko sati uzbrdo i konačno smo se dokopali komada ravne zemlje. Jedva sam disala. Putem nigdje nikog nismo sreli. Ni u jednom trenutku nisam se osjetila ugroženom ni na koji način od ljudi.
Na vrhu je trošna drvena kuća i starac ispred nje. Živo ga se sjećam, podsjetio me glavom na mog djeda Stipu. Sijed, suhonjav u trošnim lanenim hlačama konopom lagano privezanim oko struka i običnoj pohabanoj bijeloj potkošulji. Pored kuće je tor i u njemu bijelo-smeđa krava. Govore mu da odveže kravu. Nešto se promijenilo u atmosferi. Ostavili smo kravu i krenuli dalje ravnom livadom. Hodam uz starca. Preplašen je. Kažem mu da se nema čega bojati, da smo mi novinari i da se pred nama ne bi usudili nauditi mu. Da ga posve umirim velim mu da je među vojnicima i jedan moj rođak. Dajem mu svoju riječ da je siguran. Pored nas cijelo vrijeme hoda jedan vojnik. Nizak rastom, kratkih nogu, bucmast i ozbiljan. Prilazi nam Vinko Budiša i obraća se vojniku pored nas. Kaže mu da odvede starca. Pitam ga gdje bi ga odveo. U sabirni centar za ljude koji su ostali u svojim kućama nakon Oluje. Kažem mu da to ne može biti istina, jer ne postoji. Da postoji za to bi znala. Velim mu da nismo hodali pola dana uzbrdo da bi njegov vojnik u drugoj polovici dana starca vodio nizbrdo u sabirni centar kojeg nema. A ako ima, neće voditi samo njega. Šta ako ima još civila negdje? Dok mu govorim Budiša gleda u vojnika, ne u mene. Dignutom bradom signalizira vojniku da produži. Starac i ja isto nastavimo hodati. Puca se u daljini iz nekoliko različitih smjerova. Starac me pogleda. U redu je, pokušavam to izgovoriti što mirnije da mi u glasu ne otkrije paniku. Prelazimo preko nečijeg vrta. Starac kaže da je njegov. Približavamo se velikoj bijeloj kući ispred koje se nalazi oklopni transporter van funkcije. Vidim Veljka kako trči od kuće s još nekoliko vojnika prema šumi. Vinko Budiša nešto govori Škari. Sjetim se da tko zna namirisati krv, zna i strah. Michael Pohl je zbunjen. Budiša naređuje Škari da kaže Pohlu da ugasi kameru što ovaj radi. Pohl skida kameru s ramena. Vojnici odvode starca. Škaro me moli da budem mirna. „Vidiš da su ludi i nas će pobiti,” viče. Dalje ga ne slušam. Budiša nam naređuje da krenemo za vojskom prema putu kojim ćemo se spustiti. Zadnje što vidim i čujem je kako vojnici zapovijedaju starcu da uđe prvi u taj podrum u slučaju da unutra ima skrivenih četnika. Dok gazimo čuje se rafalna paljba. Netko kaže da stanemo i pričekamo vojnike koji su ostali sa starcem. Sjedamo.Gledam Micheala Pohla dok skida gojzericu i istresa kamenčiće iz nje. U tom trenutku čuju se zvukovi karakteristični za kuće zahvaćene plamenom.
Spustili smo se do podnožja i čekali prijevoz do hrvatsko-bosanske granice i Vojnića. Tamo smo ostavili auto. Pretvarala sam se da spavam na travi. Prišao nam je Budiša. Pitao je Škaru jel’ mala dobro. Škaro mu je odgovorio da jesam i da malo odmaram. Auto koje nas je pokupilo putem je zahvatilo kravu i prebacilo je preko haube na drugi kraj ceste. Svi su se nasmijali. Prestrašena krava ustala se na noge i otrčala dalje. Škaro je iz Siska poslao materijal bez starca. Imao je ekskluziv u međunarodnoj razmjeni. Ništa nikom nisam napisala. Nisam mogla jesti, kamoli pisati. Slagala sam čovjeka. Umro je misleći da sam ga cijelo vrijeme lagala. Osjećala sam se vrlo prljavo. Do nedavno sam se tako osjećala.
Ne sjećam se kojeg je dana poslije toga provaljeno u stan Škarinih roditelja. Postoji policijski zapisnik. Škaro je policiji rekao da su stan sigurno ispreturali narkomani. To nije moglo biti točno jer je na polici ostala roza novčanica od 500 njemačkih maraka. Nije se mogla ne primijetiti kad uđeš u sobu. Zbijao je šale, smijao se da nisu uzeli ništa osim dva bezvrijedna prstenčića od možda kojih par stotina kuna. Ni tada nismo obavili razgovor jedan na jedan. Cijelo vrijeme mislim da je to takav obrambeni mehanizam kojim se mozak štiti od nagle traume.
Dvanaest dana kasnije u Splitu na krcatoj rivi u gužvi nalijećemo na splitske specijalce i Vinka Budišu. Škaro ga pita hoće li ići nekuda na teren. Budiša odgovara da su se taman vratili. Škaro pita da li su vidjeli snimke, mrtve ljude. Misli na zločin u Gruborima dva dana ranije i snimke televizije UN-a. „Jel’ ima sikiru u glavi,” nacerio se Budiša, „ako je sa sikirom u glavi taj je naš.”
U listopadu iduće godine Budiša je ubio devetnaestogodišnjaka u Splitu, Pištolj kojim ga je ubio nestao je sa suda. Čitam da se sad opet pojavio.
Zdravko Janić u mojoj glavi je prestao, gotovo, sasvim postojati kada smo se 2006 sreli u Ravnateljstvu policije na kraju grada. Kasna je jesen ili rana zima. Kolegica i ja upravo smo završile razgovor sa stručnjakinjom za problem trgovine ženama. O Janiću niti jednog trena nisam razmišljala kao bitnoj osobi odgovornoj za ubojstvo tog starca. A tog se dana upravo on sam tako postavio. Iz prve ruke dao mi je potvrdu da nam je jedanaest godina ranije u stan provalila vojska.
Nikad nisam bila u toj zgradi. Presreo me na hodniku. Iznenadilo me da ima veze sa socijaldemokratima.
„O, pa gle koga mi tu imamo,” povikao je hodajuću prema meni. Cerio se podrugljivo. Pokušala sam ga ignorirati, praviti se da se ne obraća meni na praznom hodniku. Janić nije produžio dalje.
„Jeste poslali onaj materijal u svijet? Zna li Zinka,” cerio se dalje.
Mislio je na Zinku Bardić, glasnogovornicu tadašnjeg ministra policije. Neko smo vrijeme radile za isti zagrebački radio.
„Nismo,” ne sjećam se kojim sam tonom rekla, „bojali smo se metka u potiljak”.
Kad smo napustile zgradu kolegica me pitala šta je bilo i tko je čovjek. Ispričala sam joj ukratko. Nisam joj znala reći kako se taj čovjek zove. Nisam znala njegovo ime.
Ali mogla sam dokazati da sam u pravu i da je vojska provalila zbog kazete na kojoj je Michael dokumentirao taj dan do trenutka kad su čovjeka odveli. Nije me imao tko čuti.
Kad se sve raspalo pitala sam za kraj pomisli li on ikada na tog starca kojem sam dala riječ. Prečuo je.
Mladić kojem sam spasila život prve nedjelje ovog mjeseca spasio je moj. Da nije njega ne bi shvatila da sam krpajući mrtve vojnike s Unešića preuzimala i odgovornost i krivnju koje nisu bile moje. Ne samo za Petrovu Goru.
Samo me bilo strah samu živjeti s deda Radom. Tako sam ga nazvala da ga lišim anonimnosti nevine žrtve dok mu se ne vrati dostojanstvo i sazna pravo ime. U mojoj ratnoj arhivi koju posjeduje Tomislav Škaro postoje fotografije koje sam taj dan snimila.
Eto, to je moja priča i ujedno moj iskaz.
Dug je kao i godine nepovratno izgubljene u strahu i neznanju. Nemam još odvjetnika. Ni ne znam tko je više živ, tko nije. Pamtim Čedu Prodanovića iz doba kad je Hrvatski Helsinški odbor bio ugledna organizacija.
Vidite, meni je još uvijek sve kao da je bilo jučer.
Idem sada spavati. Strašno sam umorna. Sutra moram nazvati majku i vratiti raspadnutoj obitelji mir.
S poštovanjem
Linda Miliša