Veljko Krulćić: Crtica o Bogdanu Žižiću

aaa
Nema kraja „iznenađenjima“ od strane HRT-a.
Evo, pročitao na Teletekstu kako će se dalekovidnica od Bogdana Žižića večeras oprostiti emisijom „Život u jednom danu“ autorice Snježane Samac.
S njime smo razgovarali Zdravko Zima i ja.
Savjetnik (sadašnji, ne u vrijeme snimanja) predsjednika Milanovića je tradicionalno bio u formi, ja sam se nekako uspio „šlepati“, pa je u konačnici gdja Samac bila – kako je sama rekla – zadovoljna emisijom, Žižić isto tako…
U spomenutoj najavi Zima je predstavljen kao Žižićev prijatelj, ja pak kao njegov suradnik. U najavi emisije kao snimatelj nije naveden ni Ljubo Lasić, a on nas je snimao – u Bogdanovom stanu u ulici Bernarda Vukasa.
Problem je međutim u tome što ja nikada, ali apsolutno nikada nisam bio Žižićev suradnik.
Osobno, upoznao sam ga još u svom pubertetskoj fazi – 1980. na pulskom festivalu kao mladi novinar (te godine sam festival pratio s akreditacijom – što je tada za mene bio „vau“), igrao mu je film „Daj što daš“ (s nezaboravnom Jasnom Opalić, najboljom skriptericom svoje generacije, po mišljenju Vedrana Mihletića).
Sjećam se, na festivalu je g. Žižić bio poprilično „ozbiljan“, ozbiljniji od 90 posto svojih kolega – filmskih redatelja.
Neovisno od svoje ozbiljnosti, zapravo je riječ bila o decentnosti i odmjerenosti – u protekla četiri desetljeća imali smo dobar međusobni kontakt, uvažavanja, nebrojeno kava i filmofilmskih ćakula, no nismo nikad surađivali.
Cijenio je „Hollywood“, našu ustrajnost da ga izdajemo.
I pod svoje „stare dane“ pratio je podosta toga što se događa u filmu i u kinematografiji.
Mislim da je zadnje čemu smo oboje prisustvovali – premijera dokumentarca o Boureku redatelja Zorane Peze u dvorani MC-a.
Posljednja Vedis-ova knjiga koju je dobio bila je Peterlićeva – „Rani radovi… i još ponešto“. Čudio se kako sam uspio skupiti materijala za knjižurinu opsega većem od 400 strana.
Bogdan Žižić bio je gospodin par excellence, svestrani umjetnik, čovjek širokih i europskih obzira. Puno je čitao, volio je otići u Beč, smrt supruge nakon višegodišnje bitke s bolešću iznimno mu je teško pala…
Nažalost, srce mu nije izdržalo…
Filmski opus Bogdana Žižića tek čeka cjelovitu („full“) valorizaciju.
Što se tiče igranog segmenta, dva filma su mu vrlo dobra („Rani snijeg u Munchenu“ i „Ne naginji se van“), debitantska „Kuća“ je o.k., „Daj što daš“ ima sjajnih elemenata, ali cjelina mi nekako ne funkcionira, „Cijenu života“ nakon premijere nisam imao prilike iznova vidjeti, ali tadašnji dojam – bio je razočaravajući.
Kratkiši iz igrane forme su mu jako dobri (“Putovanje”, “Madeleine, mon amour!”).
Što se pak tiče doksa – Žižić je zasigurno jedan od dragulja hrvatske, jugoslavenske, pa i europske dokumentaristike.
Moja lista njegovih naj-doksova:
1. JASENOVAC (1966),
2. POHVALA RUCI (1968)
3. GASTARBEITER (1977)
4. CELESTIN MEDOVIĆ (1991)
5. OTKOPČATI DUGME (1968)
6. JASENOVAČKI MEMENTO (2016)
7. DRAGI VINCENT (2007)
8. GOLI OTOK (1994)
9. EMANUEL VIDOVIĆ (1989)
10. POPLAVA (1964)