Slađana Bukovac: Sustav i degradacija – Čemu književnost?

resting-at-the-ocean-shore-woman-model-with-a-book-irina-sztukowski

Slikovnost:  Irina Sztukowski

Ovih dana intenzivno, gotovo opsesivno, pišem o pisanju. Ne o smislu pisanja, to je prevaziđena tema. Nego o smislu objavljivanja, i uopće “sudjelovanja”. Proces pisanja posao je kao i bilo koji drugi. Monoton, s nekakvim internim usponima i padovima koji su, gledajući izvana, beznačajni, ili čak trivijalni. Potom slijedi objavljivanje, procedura koja, ovisno o izdavaču, prolazi manje ili više uspješno. Onda su kritike, recepcija. Pa je opet pisanje, i tako u krug.

S tim da nisu sva pisanja izjednačena. Ima pisaca koji su dobri, i onih koji to nisu. Tu procjenu donosi uža, a potom i šira zajednica. Ona ima detektirati koga valja ohrabriti, a koga obeshrabriti da nastavi s tim poslom.
U ovom trenutku, u siromašnoj zemlji koja nema za polovne automobile socijalnim radnicima, mi u tom smislu nemamo nikakvu konsekventnu uputu.
To jest, indirektno, biblijski, preporučeno nam je da se umnožavamo, i množimo. Do točke kada kao pojedinci postajemo beznačajni, kao i naše knjige, nego smo dio “više svrhe”, jedne provincijalne megalomanije, koja čak i zadrigle budale ohrabruje na beskorisnost i sujetu, ne bi li ih što lakše pokorila.
U jednom razgovoru, ozbiljno bolesna osoba osuđena na socijalnu pomoć rekla mi je kako njezina bolest agravira svaki put kad se susretne za Centrom za socijalnu skrb. Znatno manje tragično, ali jednako paradoksalno, moj se literarni “identitet” u posljednje vrijeme smežurava kad Ministarstvo kulture objavljuje “stimulacije”. Nije to tako velik novac, iako ima ljudi kojima je presudan. Problem je što je došlo do toga da se novac ima ustupiti po cijenu dostojanstva. Jer pisci, tako državotvorno nagomilani u pozamašan stog, kao hrpetina sijena, i potpora izdavačima za objavljivanje, dostojanstva više nemaju.
Nisu ni po čemu važni, niti se međusobno mogu razlikovati; osnovni je imperativ da ih je što više.
Ako se unutar neke nacionalne književnosti do te mjere izgubi kompas da više nema nikakve strategije, pa čak ni ljudi koji još uopće odgovorno razlikuju dobro od lošeg, što uopće ostaje kao mjerilo unutar kojeg se pokušava stvoriti umjetnost jednog minijaturnog jezika?
Natezanje, bodovanje, darvinizmi. Neki ljudi će unutar toga odustati, drugi će umrijeti; njihova mjesta radosno zauzeti drugi, nasumično nabacujući slova abecede. Sustav se odvija, tiskarski strojevi se, figurativno rečeno, griju; važno je da se štampa u tri smjene, što god, i da nema praznog hoda.
Da se vratim na kronično bolesnu ženu; to kada je izlazila iz svojeg skučenog ali spokojnog svijeta, kako bi se obrela u socijalnoj skrbi, “objavila se”. I kako bi se nakon toga posve urušila, jer više nije imala sposobnost definirati zašto je, unutar miljea obiteljskih nasilnika i heroinskih ovisnika, više ne mogu shvatiti kao nešto pojedinačno, nekog tko je u svakom smislu lišen krivnje, osim što je kriv državi bez kriterija, koja sve izravnava, jednostavno potaraca sve svoje “korisnike”, pa ih potom, ukoliko izrazito imaju sreće, izdiže s tla, dopušta im određena prava, na trenutak ih relaksira. Za pogoršanje bolesti, u toj se dijagnozi izrazito često koristi termin “relaps”.
Nije to nikakva metafora, od toga treba krenuti. Dok ovo pišem, dok se bavim nečim posve apstraktnim iz domene kulture, dok bih da država razlikuje pisce po kvaliteti a ne gomila njihovu kvantitetu kao topovsko meso za objavljivanje, nedaleko žena sjedi u kolicima, pod ručno pletenim pokrivačem, dvije godine mlađa od mene, i sretna što joj je potvrđeno da, a da na to nema nikakvog utjecaja, više ne može stati na noge.
Pa se čovjek zamisli. Nad državom, nad knjigama i “poticajima”, nad idejom da može postojati nehumano društvo, koje je istovremeno i profinjeno, i “kulturno”. A sve bi se to moralo odvijati istodobno, inače nije pri punoj svijesti, i nema smisla.