Hrvoje Ivančić: Tajna mojih snova

Sjeverni-pol-1024x704

Usnuo sam najčudniji san. Krenuo sam pješke na Sjeverni pol, hodao monotonim ledenim prostranstvom, vukao teške noge dok je vjetar šibao moje lice. Jeo sam masno meso tuljana i ogrnut krznom bijelog medvjeda prelazio kilometre da bih došao do mjesta na kojem je kompas poludio i iskočio iz gabarita.
Tad sam shvatio da sam na cilju.
Magluština je otkrila veliki betonski bunker. Pomislio sam, sigurno Rusi kontroliraju vrijeme ili Ameri tamo dočekuju vanzemaljce. Nemalo sam se iznenadio jer unutrašnjost bunkera bila je dobro grijana, lijepo tapecirana. Sto ogromnih ekrana i jakih kompjutera vrtjelo je milijardu podataka, a u centru svega samo jedan čovjek. Tamo je u kožnom naslonjaču sjedio Denis Latin i pisao fejsbuk statuse, toliko vruće da se topio polarni led. Nije me primijetio.
Dok sam ga promatrao u tom krešendu, kako skače s jednog na drugi kompjuter, stvari su napokon dobile svoj puni smisao. Ne samo da sam postao svjestan sveg bitka već i ne-bitka, Gledajući svijest svijeta koncentriranu u bunker na sjevernom polu.
Tad sam legao i usnuo još jedan san. Sanjao sam da krećem na ekspediciju na Južni pol. Tamo sam nakon tri tjedna hodanja u magluštini naišao na betonski bunker, ušao unutra, vidio sto kompjutera i jednog čovjeka, Denisa Latina kako piše fejsbuk statuse. Bio sam zadovoljan i miran gledajući taj prizor.
Ugrijao sam se pri ulazu, ponovo zaspao i usnuo još jedan san.