Slađana Bukovac: Naš književni besmisao

Što čovjek dublje ulazi u temu, sve je zloslutnije, apsurdnije, mračnije. Mi, koji tobože nešto črčkamo, pišemo; pa to je čista groteska, mi smo besmisao, paravan oko kojeg se vrti nekakav fantomski biznis. A to pisanje, ako valja, gadan je, mukotrpan napor. Je li uistinu posve besmislen, u toj mjeri na smetnju? I što kad nas ne bude, oko čega se bude vrtjelo to poduzetništvo, ili barem ovaj njegov dio zasnovan na krajnje neposlovnim, i ekscentričnim pojavama? Za 400 primjeraka koliko s najboljom voljom mogu prodati, stvarno mi nije nužan izdavač, dizajner, lektor, i korektor. Ako smo u tom stupnju neimaštine, onda je najbolje da ukinemo tu kompletnu ceremoniju, i koncentriramo se na prodaju od vrata do vrata, na samizdate. Autore ste, ali stvarno, sveli na iznose koji su tek toliko da nisu beznačajni. Možda bi bilo najbolje da domaćih autora nema, jer uvijek postoji rizik da će misliti, i općenito su kompleksni, i gnjavaža. Treba uložiti u perpetuum mobile; festivale, godine knjiga, i dresirane cirkuske tigrove, koji su još znatno ljepši, atraktivniji, i mogu navući više publike.
Improviziram, kao legitimni džezeri, ali ima tu i nešto matematike. Ako su pisci svedeni na ovaj jad, ako je to grozničava borba za 2000 eura godišnje, treba im uskratiti luksuz bilo kakvog tobožnjeg ‘izdavanja”. Neka drljaju po Facebooku i po blogovima, od tamo mogu čitati u godinama, mjesecima i noćima knjige, jeftinije je. To je, na kraju krajeva, inspirativna ilegala. Tako gladni, prerasti će u ozbiljne privatne poduzetnike, konačno će znati kako treba delati, i što je na prodaju. Hodočastit će po raznim štajgama, i dvorovima, kao u renesansi. Ulagivati se moćnima, kao što se ulaguju i sada, bilo da im sviraju na lutnjama, ili im samo takvi podložni, i usireni, šute. Ako su sposobni nastupati po finalima i festivalima, nema ni jednog racionalnog razloga zašto ne bi poduzeli još jedan kompromis, otišli marketinški korak dalje.Pa sve je to, na kraju krajeva, pitanje socijalne inteligencije: za televiziju neka govore u intervalima od 20 sekundi, za radio od 40. Za pisane medije ključno je da su istovremeno provokativni, i meditativni. Za polufinale nije nužna slika, za finale neka plate fotografa. U natjecanju su, u punom prestižu; iz te bljedolike sirotinje s podočnjacima valja istjerati karizmu, i glamur. Ako nisu prilagođeni, neka se pod hitno prilagode. To su pravila. Tržišna. Premda nema tržišta. Nema ničega. Osim što mogu jedni druge udarati glavama, kao srednjovjekovnim ovnovima, pred Ministarstvom kulture. Odlično odštampani, i prezentirani, isključivo u jednoj državi bivše Federacije, koja slabo čita, ali se masovno iseljava. Hoćete pisce, ili nećete? Svejedno je, samo se konačno odlučite. Možemo se preobraziti u stolare, to je jednako taktilno, a pritom i deficitarno zanimanje. Hoćete da budemo poštari, konobari, vodoinstalateri? Nijednom ozbiljnom piscu to nije ispod časti, niti će odoljeti izazovu da bude promijenjen, netko drugi.
Samo nam, s ovim našim beskorisnim udrugama, s ovim izdavačima koji blage veze nemaju zašto smo im utovareni za vrat, konačno objasnite koja je naša svrha, i čemu, ako uopće, služimo.