Peter Handke: Zašto sam ja baš ja, a ne ti?

handke-2

OD DJETINJSTVA DO VJEČNOSTI – VON KINDHEIT BIS EWIGKEIT

Marko Raguž: O kristalnoj grančici djetinjstva

Sjećanja na djetinjstvo uvijek prolaze jedan proces kristalizacije. O njemu je pisao Stendal u vezi sa temom ljubavi – u svojoj istoimenoj knjizi O Ljubavi. Uzgred rečeno, upravo tu Stendalovu knjigu u svojoj kućnoj biblioteci držim na povlaštenom mjestu, jer je jedna od mojih omiljenih knjiga. Na koji je način Stendal zasnovao svoju koncepciju kristalizacije. Naime, Stendal je pisao o procesu koji prolazi jedna grančica, nakon što je neko ubaci u rudnik soli. Vremenom ta grančica dobije jedan sloj kristala na svojoj površini. Upravo takvu kristalizaciju prolazi onaj ko se zaljubi. On predmet svoje ljubavi (neku djevojku, damu), ne vidi onakvom kakva ona jeste, nego je ona za njega prekrivena kristalima. Ona je prošla proces identičan onoj grančici u rudniku soli. Upravo bi se to moglo reći i za odnos estetike i sjećanja. U našoj svijesti sjećanja nakon određenog vremena dožive jedan proces preobražavanja, jedan proces kristalizacije. Tako da su sjećanja na djetinjstvo obično obojena nekim neobičnim bojama, tonovima koje je više nanijelo Vrijeme, nego što su ti tonovi postojali unutar tih sjećanja u vremenu kada su ona nastala. Vrijeme uvijek samo po sebi nanese neke sasvim nove boje. Vrijeme je jedan pravi slikar, koji slika na svoju ruku, uvijek se umiješa u mentalne slike, sjećanja na djetinjstvo, koja nosimo u sebi, koja čuvamo, štitimo, krijemo kao naše najveće blago. Upravo je zbog toga većina književnosti koja evocira slike iz djetinjstva obojena jednom specifičnom nostalgijom, ispunjena je jednom prelijepom, neobičnom estetikom. Upravo tu vrstu estetike želim istaći kroz: „Pjesmu o djetinjstvu“ Petera Handkea. To je jedan niz slika, koji je kodiran jezikom, koji je za te slike postao neprobojni oklop. Slika je sakrivena u orahovoj ljusci jezika. Moramo pažljivo prići tim slikama, ne smijemo orahovu ljusku razbiti kamenom, jer bi mogao biti zgnječen sadržaj. Moramo znati pravi način kako da otvorimo tu orahovu ljusku jezika. Na taj način takve slike neometano uskrsavaju u svijesti čitatelja, ako je barem nešto približno u sebi sačuvao iz svoga djetinjstva, a svi smo ponešto sačuvali. „Jeste li vi ikada bili dete, gospodine pukovniče. Ne, ja sam oduvek bio pukovnik Gestapoa“ – zapisano je u jednom romanu Borislava Pekića. Većina nas pamti to vrijeme djetinjstva, njega se ne odriče, kao ovaj Pekićev pukovnik Gestapoa. Sve su to neke gorke slike iz jednog iščezlog vremena, jednog davno prohujalog vremena, koje je dovoljno ležalo u podrumima naše svijesti, kao najbolje vino je dozrijevalo u tajnim podrumima. Čitava ova pjesma je ispunjena nekom gorčinom zbog vremena koje odlazi u nepovrat. Baš kao i lišće divljeg kestena, koje se odupire jesenjem vjetru, koji sa sobom nosi mirise kraja. To je jedno usamljeno lutanje ispod kestenovih stabala, dok hladni vjetrovi jeseni nose u vrtlogu lišće ispred dječakovih cipela. Zaista, to su slike koje na ovaj ili onaj način svi nosimo iz svoga djetinjstva, prve slike kruženja prirode, smjene godišnjh doba, kruženja oblaka na nebu, jesenjih kišnih kapi na mokroj ulici, i prvih vjetrova koji pjevaju na promrzlom uhu tužnu pjesmu jeseni, i dugih zimskih dana, koji se spremaju, i koji su na pomolu. A preživjeti zimu, uvijek je jedna pustolovina, okovana ledom na prozorima, smetovima snijega na ulaznim vratima, gdje se nalaze jedne usamljene dječije čizme.

Vrlo čudno, kako to jedan niz znakova može posjedovati. Ali može, to može samo magijski jezik, koji je u mrežu simbola uhvatio samu tajnu života, tajnu jednog bujnog unutrašnjeg svijeta. To je moguće, ali samo u posebnoj književnosti, kakva je ona koju je stvarao Peter Handke. To je jedno lutanje samotnim stazama jednog djetinjstva, jednim vrtom u kojem su nanizane slike jednog života. Sve je viđeno očima koje su svježe, koje su tek počele da primaju stvaran Svijet oko sebe. U tom smislu se sklapa mozaik u lirski niz, sa razglednicama predjela iz djetinjstva. To je jedan magijski prostor u kojem se prožimaju svjetovi Fantazije i svjetovi Realnosti. U tim pejzažima djetinjstva dječak traga za tvorevinama svoje mašte. Vrlo je teško u ovoj Handkeovoj pjesmi razlučiti šta je jedan svijet Fantazije, a šta pripada stvarnom svijetu, jer dječija mitologija ne poznaje razlike između navedenih kategorija. A sama čovjekova unutrašnjost, a pogotovo u tim dječijim, ranim danima, napaja se na nepresušnim vrelima Fantazije, jer je upravo u toj Fantaziji rođen sam Svijet. Neko bolno maštovit u svojoj je mašti kreirao ovaj Svijet, jer Svijet od te Fantazije živi, on se njome napaja. A priroda na Zemlji jeste samoodrživa, ali kroz jedno međusobno proždiranje, kroz jedan krvavi igrokaz. Međutim, to je samo vanjsko rješenje. Fantazija, sve te kreacije Mašte, jedina je i istinska hrana čovjekovog unutrašnjeg Svijeta. Zaista jedan zanimljiv postupak prevođenja Svemira u jedan Svemir dječije mašte, koji je beskrajan kao taj istinski Svemir. Sve je to dokaz da je beskraj Svemira prisutan u odrazima unutrašnjih ogledala. Baš kao što je beskrajan taj vanjski vakuum Svemira, sastavljen od beskrajne igre i prožimanja materije i energije, vremena i prostora, tako postoji i jedan unutrašnji uporedni univerzum, kojeg mi poistovjećujemo s Bogom. On je Nevidiljiv, odnosno vidljiv je samo za one oči koje su spremne da sve to vide.

Nije zgorega na kraju još ponešto reći o toj čovjekovoj opsesivnoj potrebi da traga za samim sobom, za svojim identitetom, za svojim porijeklom. Ponekad na tom putu se vraćamo u djetinjstvo, kao da slutimo da je u našim prvim sjećanjima sadržana tajna našeg bića, jer ona pamte vrijeme kade je upaljena varnica života u utrobi, utrobi majčinoj, gdje se oblikovalo naše biće, gdje je naše srce počelo da pulsira životom. Nikada ne odemo tako daleko, jer dolazimo do granica svijesti, jer je naša svijest osmišljena tako da se mi ne sjećamo života provedenog u unutrašnjem Svijetu, u unutrašnjem svijetu majčine utrobe, prirode, a ne sjećamo se ni boravka u svijetu čistih oblika svemira, gdje je živio naš duh, koji je jednim božijim stvaralačkim postupkom ovaploćen u utrobi naše majke, koja nas je iznijela na svjetlo dana. Možda u nekom drugom Svijetu, borave čisti duhovni oblici bića, koji čekaju u jednom redu, da izađu na pozornicu svijeta, da iz jednog Svijeta pređu u jedan drugi Svijet. Mi obično dođemo do najranijih sjećanja, ali dalje ne idemo, jer dalje ne seže naša Svijest. Ali tokom čitavog života mi nastavljamo traganje, poniremo u prošlost, u mutno vrijeme nastanka planete Zemlje, jer mislimo da ćemo tamo naći odgovore. Međutim, tamo nalazimo opet neke početke, kolijevke, ali ne prodiremo u jedan unutrašnji Svijet, jer smo ga zaboravili. Morali smo ga zaboraviti, kako bi mogli živjeti u jednom novom Svijetu, jednim novim životom, koji nam je od Boga dat, koji je osmišljen da bude takav. Naše neznanje, je prokletstvo, ali i blagoslov, istovremeno. Šta bi mi radili sa mudrošću koja je beskrajna kao svemir. Ali sve su to pitanja koja se nameću u ovoj Handkeovoj pjesmi, kroz jedno traganje za identitetom, za ranim sjećanjima jednog života. Tako se i završava ova Pjesma o djetinjstvu,koja je jedan organski splet refleksija na djetinjstvo, jedno gorko, ali istovremeno i prelijepo djetinjstvo, koja je protkana čistom poezijom, i koja ne ostavlja prostora za bilo kakve pretjerano opširne komentare, već zahtjeva potpuno prepuštanje toj raskošnoj muzici – od koje je sačinjena ova pjesma. Eto, to bi bila ta moja kratka analiza ili kako negdje napisa fenomenalni P. Handke: „Kratko pismo za dugi rastanak“.

PETER HANDKE:

PJESMA O DJETINJSTVU

Kad je dijete bilo dijete
hodalo je spuštenih ruku
htjelo je da potok bude rijekom,
rijeka bujicom,
a ova lokva morem.
Kad je dijete bilo dijete,
nije znalo da je dijete,
sve je za nj imalo dušu,
i sve su duše bile Jedna.
Kad je dijete bilo dijete
nije ni o čem imalo mnijenja,
nije imalo navike,
sjedalo je često prekriženih nogu,
u mah bi potrčalo,
imalo je zvrk u kosi,
i nije se fotografirat dalo.
Kad je dijete bilo dijete,
bilo je vrijeme ovih pitanja:
Zašto sam ja baš ja, a ne ti?
Zašto sam ovdje, a ne ondje?
Kad je započelo vrijeme
i gdje se prostor konča?
Nije li život pod Suncem puki tek san?
Nije li ono što vidim, čujem i ćutim
tek puki pričin nekog Svijeta prije ovog Svijeta?
Postoji li odista zlo
i ljudi zbilja zli?
Kako to da JA, koji sam JA,
nisam bio prije no što sam postao,
i da jednom JA, koji sam JA,
više neću biti JA?
Kad je dijete bilo dijete,
davio ga je špinat, grašak, mliječna riža,
na pari kuhana cvjetača,
a sad sve to guta, ne samo iz nužde.
Kad je dijete bilo dijete,
u tuđoj se postelji jednom probudilo,
i potom vazda iznova.
Mnogi su mu ljudi, tada, lijepi se činili,
a danas tek par njih, ako je sreće,
jasnu je predstavu Raja u sebi imalo,
sad ga najviše tek sluti,
predstavljati sebi Ništinu nije moglo,
a danas se pred njom ježi.
Kad je dijete bilo dijete,
igralo se oduševljeno
a sad posve potone u stvar kao nekoć,
tek kad ta stvar njegov je posao.
Kad je dijete bilo dijete,
bilo mu je dosta jabuku jesti i kruha,
a i sad je tako.
Kad je dijete bilo dijete,
slatke bi mu bobe padale u naručje
a i sad je tako,
i svježi bi mu orah gorčinu na nepcu ostavljao,
a i sad je tako,
i sa svakog bi vrha gorskog,
još višem vrhu hitao,
u svakom gradu
za još većim gradom čeznuo,
a i sad je tako,
u krošnjama je za najvišom trešnjom posezalo,
sa zanosom koji i danas ima,
ali i plaho pred svakim strancem,
baš kao i nekoć,
prvi je snijeg nestrpljivo iščekivalo,
baš kao i danas.
Kad je dijete bilo dijete,
bacilo je štap poput koplja,
ravno u drvo,
gdjeno i danas podrhtava.