Marko Raguž: Ostrvo blaženih – utopijski san ili nova vizija Svijeta

180290224_10220106278551053_1254367990166369952_n

 
Osnovni problem istine je njena nestalnost, jedan jako kratak i relativan rok trajanja. Istina kao da je postala proizvod u super-marketu, koji ima etiketu, koji se prodaje dok je u roku trajanja, ili dok se može prodati, a potom se odbacuje na smetljište, kao suvišan proizvod. Zvanična istina prije svega ima ekvivalent u novčanoj valuti, jer dok ne bude označena nekom novčanom cifrom, onda ne može dobiti status istine. O tom problemu je pisao Slavoj Žižek u svome tekstu „Pariska komuna i populizam“: „Kriza liberalne demokratije traje decenijama. Pandemija kovida samo je pojačala pritisak na osnovne premise funkcionalne demokratije. Poverenje na kom počiva demokratija najbolje opisuje čuvena izreka pripisana Linkolnu: „Možete varati sve ljude neko vreme i neke ljude sve vreme, ali ne možete varati sve ljude sve vreme“. Ovaj iskaz u pesimističnom tonu govori: samo u retkim, izvanrednim trenucima većina živi u istini; veći deo vremena žive u ne-istini, dok je samo manjina svesna istine. A rešenje svakako ne treba tražiti u nekoj vrsti „istinitije“ demokratije, koja bi premostila jaz između „stvarnog“ naroda i njihovih političkih predstavnika i bila još inkluzivnija za sve manjine. Radije treba napustiti same okvire liberalne demokratije, što je upravo ono čega se liberali najviše plaše.“
Pandemija kovida je vrijeme kada su sve maske metafizike pale, kada je isplivala na površinu ukupna kultura laži, koja je ukorijenjena u društvene temelje. Ali to je, također, najblistaviji eksperiment globalizacije, jer je oproban jedan globalni model ustroja života, koji je pravdan odbranom od pandemije. Ako ništa, to je vrijeme među-stanja, kada je jedna vizija istine oborena, a nova vizija istine još nije „puštena u promet“. Dakle, riječ je o eksperimentalnom vremenu, koje je neizvjesno, jer nije poznato da li će eksperiment biti uspješan ili ne. To vrijeme se još u ranijem vremenu slutilo, jer mnogi ljudi, zagledani u budućnost, predosjećali su jedan veliki globalni vremenski rez, jedan „veliki talas“, nakon kojeg ništa neće biti isto. Da li će novi život biti bliži Raju? To ne znamo, ali sanjati o Raju nije zabranjeno. Možda se jednom i probudimo u Raju, kao što smo zanoćili u staroj, a osvanuli u novoj godini. Christian von Kamp u svojoj priči „Početak Raja“ je bio na tragu velikih otkrovenja, ali je pritom morao gurnuti ruku u „osinje gnijezdo“.
„Kao što vidite, ovdje svi žive sretni i zadovoljni. Dakle, Vi možete u svojoj domovini izvijestiti: Raj je moguć“. Ovim riječima je dr Rutherford sumirao dosadašnja istraživanja, i podižući čašu sa vinom, dodao je: „Prema mojoj skromnoj procjeni, proces konverzije cijelog Čovječanstva bi se mogao završiti kroz dvije-tri generacije“.
Centar zbivanja je jedno ostrvo, koje nije pripadalo svjetskoj zajednici, a pretvoreno je u mali Raj. Tim eksperata iz Njemačke je u posjeti i pokušava istražiti ovo tajnovito i misteriozno „vršljanje“ između Pakla i Raja. Ova mala ostrvska država pod imenom „Totu“ je uspjela, što nikom nije uspjelo, a to je ukratko sljedeće: nema nikakvog nezadovoljstva, stanovništvo živi u blagostanju i harmoniji, a bolesti su potpuno iskorijenjene.
Vlasti Totu države su pisale i javljale o svojim uspjesima, ali je pod velom tajne ostao period od jednog stoljeća, kada je ova mala ostrvska država potpuno zatvorila granice. „Sto godina samoće“, što bi rekao Gabriel García Márquez. Veze sa spoljnim svijetom su bile prekinute, a cijelo ostrvo je pretvoreno u jednu veliku „laboratoriju“. Sam naziv „Totu“ države je skraćenica njemačke riječi „die Totungen“, što u prevodu znači: Ubijanje.
Jedna „ptičica“ je, ipak, propjevala. Femilia, njihov vodič, se nije mogla suzdržati i upita ih: „Zar vi stvarno ne znate šta se ovdje dogodilo?“
„Pratite me, ja ću vas odvesti na jedno mjesto gdje ćete saznati kako je stvarno bilo. Oni bi željeli da zločin sa ovog ostrva primijene na cijeli svijet“. Tu smo, reče Femilia. Nakon što su iza sebe ostavili zadnje kuće naselja, pred njima se pojavi stari Svjetionik. Femilia provjeri da li ih iko prati i onda ih povede unutra. Vješto je pronašla tajni ulaz do skrivene i zazidane biblioteke. Do ove sobe tajni vodi i jedan podzemni tunel iz zgrade vlade, reče Femilia. Samo trideset znanstvenika koji su koordinirali Eksperiment, imali su pristup u ove tajne odaje. Ovo što vidite ovdje je objedinjena dokumantacija i skupljeno Znanje, koje je korišteno u procesu Manipulacije nad Čovječanstvom. Femilia im dade jednu knjigu i reče: Čitajte!
Sadržaj knjige ih je duboko potresao. Tu je zapisana hronologija historijata Totu „Reforme“. Radi se o globalnom „tajnom savezu“, koji je malu ostrvsku državu Totu odredio za svoj poligon i eksperiment, koji bi se kasnije, ukoliko bude izvodljivo, prenio na cijelu planetu. Tamo su se desile strašne stvari: svi stanovnici su ogluvili uz pomoć Hipno-Gasa, a oni, čije genetske osobine nisu ispunjavale propisane uvjete, bili su poubijani. Od oko 130 miliona nekadašnjeg stanovništva, ostalo je samo tri miliona. Njima je primjenom raznih modernih metoda izbrisano i ugašeno Sjećanje. Instaliran im je novi vještački identitet, koji je društveno podoban i novo Sjećanje. Svi oni za koje se osjetilo da se nisu mogli uklopiti i potpuno prilagoditi tom Novom carstvu – bili su likvidirani. U stvaranju tog novog „harmoničnog Društva“ (kako su ga nazvali), niko i ništa ne smije stajati na putu. I sama Glupost kao takva je trebala biti iskorijenjena, a odabrani koji su ostali, tretirani su kao umjetnici. Hm. Glupost je zaista teško iskorijeniti. Sreća im je pa nisu Bosnu odabrali za svoj eksperiment (a možda i jesu).
Strategija je bila da se ovaj eksperiment sa Totu državom, ako uspije, za 80 do 100 godina primijeni na cijeli Svijet.
Ovaj suludi eksperiment je prekinula epidemija. Virus gripe je desetkovao mali ostrvski Raj na zemlji. Smrtonosni virus gripe, na ostrvu Totu, potpuno je razotkrio pozadinu ovog monstruoznog „Eksperimenta“, te pokrenuo Svjetsku zajednicu na energičnu akciju spašavanja. Treba napomenuti da je Christian von Kamp svoju knjigu napisao mnogo godina prije „Korone“ i zagonetna je podudarnost da priča – o Usponu i padu Totu države završava Epidemijom.
Preobražaji povijesti se odvijaju uz velike žrtve, jer se ne mogu svi preobraziti; ti su procesi poznati još od antičkih vremena, ali problem sa nadolazećim preobražajima sastoji se u tome što ne znamo u kojem će se pravcu oni odvijati. Ali vrijeme života u među-stanju Ne-istine je jako rizično vrijeme, budući da su sve vrijednosti devalvirane. To može ići tako daleko da i sam ljudski život izgubi vrijednost, što nam je poznato iz povijesnih primjera u Europi i Svijetu u 20-tom stoljeću.
Prvi ljudi koje su bogovi stvorili bili su zlatni naraštaj – piše Gustav Schwab u svojoj knjizi Priče iz klasične starine. Živjeli su bezbrižno i bili su slični bogovima, daleko od posla i brige. Tegobe starosti su im bile nepoznate. Uvijek zdravi, lišeni svakog zla, uživali su u veselim gozbama. Blaženi bogovi su ih voljeli i darivali ih bogatim poljima i prekrasnim stadima. Kad su trebali umrijeti zapadali su samo u blagi san. Kad je taj naraštaj po odluci Sudbine iščeznuo sa Zemlje, ti ljudi su postali zaštitnici bogova. Oni su obavijeni gustom maglom, oblijetali zemlju kao čuvari pravde i osvetnici. Onda bogovi stvoriše drugi ljudski naraštaj – srebrni. Nepromišljena djela bacila su te nove ljude u bijedu. Oni nisu mogli obuzdavati svoje strasti nego su griješili obijesno jedan protiv drugog. Ni žrtvenike bogova više nisu htjeli častiti doličnim žrtvama. Stoga Zeus ukloni i taj naraštaj sa Zemlje. Zbog toga što nisu imali dovoljno poštovanja prema besmrtnicima oni su jedino još smjeli obilaziti zemljom kao smrtni demoni. Tada Zeus stvori naraštaj božanskih heroja, koje su negdašnji ljudi zvali i polubogovima. Ali je na kraju i njih uništio rat i razdor. Jedne pred sedmorim vratima Tebe, a ostale na bojištu pod Trojom kamo su u golemom broju doplovili radi lijepe Helene. Zeus im je dao nakon smrti boravište na kraju svijeta, u okeanu, na otoku blaženih.
Hesiod: „O, da sam prije umro ili da sam se kasnije rodio“
Onda bog stvori sljedeći naraštaj koji je obilježio naše vrijeme. Njegova epoha još traje. „Oh, da nisam“, uzdisaše stari Hesiod, koji pripovijeda tu priču o ljudskim naraštajima, „oh, da nisam pripadnik ovog naraštaja koji je sad došao. O, da sam prije umro ili da sam se kasnije rodio. Ovaj naraštaj je od željeza.“ Božice stida i svetoga straha, koje su se još mogle vidjeti na Zemlji, zastiru svoje lijepo tijelo u bijelu haljinu i napuštaju ljude da ponovo nađu sklonište u zboru vječnih bogova.
Po svemu sudeći se pred nama odvija smjena „naraštaja“, o kojima se mnogo pisalo još u antička vremena, a primjeri tih odnosa između naraštaja su nam poznati i iz starozavjetnih knjiga. Određeni oblik istine jedino ima snagu onda kada transcendira na metafizički plan, oličen u božanstvima. „Sumrak bogova“ je jedna povijesna nužnost, jer smo svjedočili da brojna božanstva čuvaju pojam istine neko vrijeme, a potom ih zamete veo vremena, skupa sa njihovom istinom. Drama na zemlji nastaje kada se ona prenese na kosmički plan, kada se ostvari sukob starih i novih istina, koje imaju kosmički karakter. Bez „metafizičke intervencije“ se ne može u punom smislu kreirati jedan novi koncept istine. A nekad u povijesnom vremenu dođe do trenutka kada metafizički nosioci istine gube korak sa vremenom, kada bivaju prevaziđeni. Da li je pred nama jedan povijesni eksperiment, koji će svoj odraz imati i na nebu?
Možda novi, virtuelni naraštaj, zahtijeva i novi koncept istine, oličen u novim božanstvima. Bilo kako bilo, futuristička eksperimentalna društva polako uzimaju zamah. To je stanje kada nema vremena da se provjerava djelotvornost određenih mjera, jer vrijeme teče previše brzo, pa brzina protoka vremena može da ima mnogo teže posljedice od provjeravanja djelotvornosti tih mjera.
Novi koncept istine zahtijeva i novo društvo, a ono je uvijek eksperimentalne prirode, barem u svojoj prvoj fazi. „Hijerarhija vrijednosti postoji“, jer bez obzira na sve, čovjek ima potrebu da izgradi određeni poredak vrijednosti, čemu je dokaz religijska, literarna i filozofska zaostavština u zadnjih nekoliko hiljada godina. Danilo Kiš je još prije nekoliko decenija naslutio da je ta „Gutenbergova galaksija“ na zalasku, jer se oblikuje jedno novo sazviježđe na nebu iznad nas, sa novim načinom posredovanja istine između označitelja i označenog.
Danas svjedočimo tom neizdrživom pritisku Ne-istine, jer se ispostavilo da u poremećenim društvenim vrijednostima Ne-istina može mnogo uspješnije da se prodaje nego istina. Ljudi se hrane tom Ne-istinom, koja ovjerava njihovo postojanje mimo istinskih vrijednosti i prave istine.
A kada dođemo u stanje da se „Ne-istina“ podigne na nivo institucije, odnosno društvenog pravila, to je samo po sebi signal za alternativne modele života, koji tinjaju ispod površine, a koji su nam još poznati iz vremena Drugog svjetskog rata (koji su značili različite pokrete otpora), jer to uključuje eksperimentalno vrijeme eksperimentalnog društva. Samo je jedno sigurno, kapital modernog društva je izgubio gotovo sve veze sa istinom, što vodi u novu Fragmentaciju, koja će morati da se izbori za jednu novu viziju Cjeline, u kojoj će biti povezani i smisleni barem oni elementarni pojmovi čovjekovog postojanja. Dakle, živimo vrijeme eksperimenta.
 
Sarajevo, 29. 04. 2021.