Božica Jelušić: POGLED S BRIJEGA

179235432_10216044531464766_5439835143314870245_n

Kad odem u Barnagor, na brijeg, založim peć, prozračim, promijenim cvijeće u vazama i skuham kavu ili čaj, zaključim da se ne mogu točno sjetiti zbog čega sam silazila dolje u grad. Premda je uvijek mnogo posla i ne vidi se kraja, i kosi se trava po suncu i kiši, vuku se grablje i motika i zamahuje srp, nekako mi se čini da je poredak vrijednosti ispravniji. Vidim važno i nevažno, sitno i krupno, trivijalno i vrijedno. Vidim da dolje volim samo jedan kafić i jedan dućan, da nikad neću steći naviku stajanja u redu, da se na glasove i naglaske ne mogu prilagoditi a mirisi da me izluđuju. Međutim, kad ptice zvižde i pjevaju višeglasno, to je posve u redu, kad trava miriše ili iščupan korijen, smola na crnogorici, dim na trijemu, uopće nemam ništa protiv, a što se stajanja tiče, mogu pored jorgovana, vrebajući kosa da sleti, po cijeli sat glumiti kamenu repliku neke statue.

Nisam više za ljude, za nastupe, za žamor, za polovične rečenice, za otrcana pitanja, za juriš bez distance, za bušenje aure i razaranje intime. Drveće stoji, raste, širi se, osvaja prostor, vibrira. Danas sam naučila što znači Jišajevo stablo. Gledala sam kroz prozor, u vlažne i teške otkose, u curak kiše po lišću, mokri panj, u hladnu i vjetrovitu sjenicu. Iza leđa pucketala je vatra, pa sam dohvatil Krešimirovu skriptu, pomno pročitala i sve upamtila od prve. To mogu samo na brijegu, samo kad sam sama, samo kad um ima najveću pronicljivost, bistrinu i smirenost.
I stvarno, ne znam je li to zbog godina, zbog kovidurske krize, nečega trećega što ne mogu dokučiti, no vidim da sam došla točno na Hamvasevo stajalište: ” Ono što je bilo gore dospjelo je dolje, ono što je bilo dolje, izronilo je. Nesvjesno se uspelo, a svjesno se srozalo. Nije razum gore nego nagon, nije svjetlo nego tama, nije paradiso nego inferno, nije visoko nego nisko, nije poredak i trezvenost, nego nered i strast. Nije svjesno razmišljanje, nego rezidium i mit. Zato je poredak obrnut u selekciji, u vrednovanju, u rangiranju, u ukusu. “(Nevidljivo zbivanje). Uglavnom, sišla sam zbog večere, kiše, nemogućnosti tehničke prirode, zbog interneta, obveza i ugodnijeg kreveta dolje. Ali odjednom mi se izbistrilo da je prošlo doba popuštanja, da nikoga ništa ne želim dva puta moliti, da neću ljudima davati doze adrenalina, te da ću ono što pišem, mislim i osjećam dozirati u mnogo manjim pakiranjima za javnost. Svijet je naporan, u redu, ali tko je ikome obećao lagodan život i trajnu zabavu od mladih do starih dana?
Otkotrljao se nekamo u nepovrat “onaj roza vagon s plavim jastucima”, i preostaje nam samo penjati se uz brijeg, sa štapom ili bez njega, oprezno, stopu na stopu, žvačući list kiselice, ubran uz poljski put. Slatki su dani prošli, iluzije se raspršile, obećanja su golubi na grani a vrapca iz ruke iz samilosti smo pustili da odleti. Ide noć bez mjesečine, ariši šume, sredina je tjedna, sunca nam fali tragično. Obećaje se nešto bolje u subotu, na oba plana. Navlačim zastor, zatvaram žaluzine i uzdišem.
Vederemo.
F. G.