EXPERIMENTUM MENTIS: NIJE LUD SAMO PROSJAK KOJI MISLI DA JE KRALJ, NEGO I KRALJ KOJI MISLI DA JE KRALJ

playing-cards-austria-1870-deutsche_1_d20262f6eb783dbbafefaa06983fa3d5

Edmund: Isuse, u ovoj prokletoj obitelji čovjek mora ili pronalaziti opravdanja ili poludjeti.
Eugene O’Neill: Long Day ‘s Journey Into Night

Optimizam je otuđeni oblik vjere a pesimizam otuđeni oblik oćaja

Piše: Nikola Devčić Mišo
1.

Da li je Komično besvjesno? Da li društvena gesta smijeha za svoj koristan cilj uzima opće usavršavanje? Da li je samo hiper-dijalektika dobra dijalektika? Postoji li nešto kao prosudba našeg djelovanja, nešto kao mjerilo našeg prosuđivanja, nešto kao etika, psihoanaliza ili instinkti? Postoji li površina na kojoj se odigravaju različita djelovanja i iza nje neki skriveni smisao do kojega možemo doprijeti? U Etici psihoanalize Lacan nas upućuje da se djelovanje upisuje u tragičnu dimenziju zaposjednutom željom koja završava trijumfom smrti i pitanjem „jeste li djelovali u skladu sa svojom željom?“. To je pitanje svih pitanja i najteže ga je izdržati jer je bitno vezano za poredak vlasti. Da bi uopće mogli govoriti o etičkome, Kantov je uvijet nepostojanje vlastite zainteresiranosti. Moralni imperativ nema nikakve veze sa onim što se može ili ne može nego samo i jedino jednim bezuvjetnim „ti treba da“. To prazno mjesto bezinteresnosti zaposijeda želja, beskonačna mjera. Najveća je krivica popuštanje s obzirom na svoju želju: „nema drugog dobra osim onog što može poslužiti plaćanju cijene pristupa želji. I to upravo ukoliko smo na drugom mjestu tu želju odredili kao metonimiju našeg bitka.“ Nasuprot VII Seminara „Etika psihoanalize“ stoji Lacanov XVII Seminar „Druga strana psihoanalize“, tj zabrana uživanja koja se odnosi na oca, nakon kojih slijede čuveni XI Seminar, „Četiri temeljna pojma psihoanalize“ i XX Seminar. Ja, naravno, uopće ništa ne razumijem, što je vjerojatno pretpostavka da čitajući ih uživam ili ako kojim slučajem umišljam da tu i tamo ponešto ima smisla onda se ni sa čim ne slažem. Tako saznajemo da je užitak nemoguće definirati jer izmiče simbolizaciji. U osnovama Freudove teorije dva su suprotstavljena nagona: Tanatos koji teži relaksaciji i smirenosti i Eros koji održava život proizvodnjom različitih napetosti. U toj igri, borbi, pobjeđuje Tanatos pa Freud zaključuje da život nije ništa drugo do samooblikovana zaobilaznica na putu do smrti, što znači da je smrt krajnji oblik zadovoljstva. Time u XVII seminaru označitelj postaje istovremeno i uzrok nemogućnosti i sredstvo dostizanja užitka. Razumjevanje instinkta kao znanja ukazuje na povezanost određenog oblika znanja i jouissancea što je pretpostavka za uvođenje označiteljskog lanca u subjekt. Freudovski rečeno svaka majka zavodi svoje dijete dok o njemu brine proizvodeći znakovnu mapu koje uživanje ostavlja na tijelu uživanja. Može se reći da mi jesmo na onaj način na koji (ne) uživamo. Potrebno je stvoriti otpor ili unutrašnju kočnicu prema uživanju zbog veze sa tanatosom. Tako, majka predstavlja jouissance a otac sve ono što zabranom garantira kočnicu. Besmisao Freudovog edipalnog koncepta poznata je priča: dječak želi ubiti oca jer mu priječi seksulni pristup majci. Iz straha od kastracije dijete se odriče incestuozne želje preusmjeravajući je prema nečem drugome. Regulacija nagona određenom identifikacijom rezultira oblikovanjem super ega. Sliku strašnog oca koji kastrira u stvarnosti predstavlja otac slabić i jadnik, nesposoban za brigu o samome sebi, impotentan i izvan upotrebe. Zato je dominantna želja majčina te stoga intervencija oca mora biti usmjerena na majku te time omogućiti djetetu ostvarenje vlastite želje. Lacan dakle, umjesto oca koji kastrira nudi ideju kastriranog oca koji mora prenijeti na dijete funkciju S1, gospodara označitelja. To je simbolična kastracija putem koje se postaje subjektom. Ova je operacija poniženog oca sramotna i proizvodi iluziju podudaranja sa samim sobom. Uvođenje S1 u S2, intervencija u znanje kao sredstvo za postignuće užitka, simbolična je kastracija koja omogućava prijenos nedostatka sa oca na sina. Od trenutka kad je subjekt uveden u diskurs jouissance je nemoguć. Moguć je samo putem viška užitka, onoga što Lacan zove objet a (objekt malo a). Na tom putu/putevima upisano je znanje/užitak koje je upisao Drugi. Privilegirana mjesta na kojima je ispisan objet a su grudi, stražnjica, glas i pogled. Muškarac može hodati putem jouissancea samo ako ženu svede na ove objekte, ako ju reducira na objet a, tj na ono što je za nju prazno mjesto jouissancea. Prazno jer se tiče nesupstancije, zato jer je uniformno i jer se ne može imenovati. Zato žena od muškarca zahtijeva preuzimanje uloge muškarca na poziciji svemoćnoga, s koje će moći da ju imenuje i da joj osigura njen vlastiti identitet. Takav muškarac ne postoji. To „ništa“ koje predstavlja otac, koji je sram, rupa je iz koje viri gospodar označitelj, a to je upravo znak ljubavi jer ljubav je davanje nečega što nemaš nekome kome to ne treba.

2.
Europa je u renesansi stvorila nekoliko reprezentativnih tipova modernog čovjeka: Hamleta, Fausta, Don Huana, Don Kihota i Sanča Panzu. Don Kihot je pametan i plemenito lud, svjestan da njegova mudrost ne vrijedi bez ludila, Vitez tužnog lika, koji istjeruje svoju imaginarnu pravdu, druguje s razboritim i realnim seljakom, koji svojega bezumnoga gospodara stalno pokušava privesti zdravomu razumu podsjećajući ga da njegove tlapnje nemaju nikakva temelja. Unatoč tome, i jedan i drugi ostaju pri svome, a katkad i Sančo, posumnjavši u ispravnost svojeg stava, smeteno povjeruje u vitezove maštarije. Svoga je konja nazvao Rocinante, samoga sebe prozvao je Don Kihot od Manche, a seosku djevojku, kojoj će pripasti njegova ljubav, vjernost i mač, nazvao je Dulcinea od Tobosa. U mislima bi vidio prizor nesretnog, mačem pobijeđenog diva kako stoji pred Dulcineom i skrušeno govori: „Gospodarice moga života, ja sam nesretni div kojega je na megdanu svladao slavni vitez don Quijote od Manche, koji mi je zapovjedio da se javim vašem Gospodstvu, i stavim vam se u službu.“
Sančo Panza njegov je štitonoša, predstavlja glas razuma i o sebi kaže: „Ja sam, gospodine, čovjek miroljubiv, krotak i miran, i znam otrpjeti kojekakve nepravde, zato što imam djecu i ženu, koje moram hraniti i uzdržavati. Zato i ja vas upozoravam, jer vam ne mogu zapovijedati, milostivi gospodine, da ja ni u kom slučaju neću dizati mač ni na priproste ljude, ni na vitezove. Ja opraštam svima koji su mi nešto skrivili, ili će mi skriviti, ili mi sada čine kakvu krivicu, bio on tko mu drago, u prošlosti, budućnosti, ili u sadašnjosti, plemić ili seljak, bogat ili siromašan, ne uzimajući u obzir ničije stanje i nikakve okolnosti“. Don Kihotovo otriježnjenje je njegova bolest koja ga je odvela u smrt. Sančo ga je smatrao suludim ali nikada lašcem jer je smatrao da čovjek ne može istovremeno biti dobar i plemenit te varalica i lažac.
3.
Mit o uspjehu u svom najčišćem obliku je American Dream, osnovni pokretač američkog društva, nastao kao hibrid obećane zemlje i nadčovjeka. American Dream ušao je u presiju Životnog tempa uspjeha i velike zarade postavši success myth, mit o uspjehu. Dovoljno je bilo inzistirati na tome da u novom svijetu, obećanoj zemlji slobode i demokracije, svi imaju jednake šanse na uspjeh. Dakle, na startu su svi jednaki, principi postizanja uspjeha svima poznati, treba samo krenuti u trku. Važan dio ovog mitotvorstva je čuđenje u slučaju odbijanja uključenja u trku. Stvoren je lik visokog, zgodnog, suncem opaljenog muškarca koji se obavezno smiješi, jer nema problema. On sve zna i može. U Americi je svatko dobio priliku da postane božanski kralj, a ta je slika postala uzor svakom živom muškarcu, ali kao i svaki drugi uzor, u tu se košulju vrlo teško uvlačilo. Pritisak „najboljeg“ započinje od najranijeg djetinjstva i traje čitav život ne dopuštajući ljudima da odahnu niti na tren. Iako izgleda kao briga za vlastite građane kojima se pruža mogućnost uspjeha ako ga zaslužuju, presija uspjeha, American Dream, je postala jedna od najuspješnijih metoda vladanja ljudima. Tako su nastali loseri (gubitnici), ljudi-stranci koji nisu ispunjavali zadane uvjete, svjesni svoje nemoći koju ne uspijevaju prevladati. Strancem i loserom moguće je osjećati se i u vlastitoj obitelji, dolaskom na tuđi teritorij, željom za ponovnim početkom, usamljeničkim životom, ili životom u sredini u kojoj si rođen i oduvijek živiš, sa fizičkom manom, sa željom za slobodom, incestuoznom vezom, zabranjenim ljubavima. Osjećaj losera njegovo je nepripadanje svijetu koje ne može shvatiti i čija pravila ne može slijediti. Odgovor na isključenje iz stvarnosti koja okružuje losera je bijeg, ludilo, pijanstvo, isključivanje. Neki se osjećaju loserima u blizini onih koji znaju iskoristiti priliku, onih koji su uspješni. Oni se žele osvetiti. Za svoj neuspjeh. U zamlji u kojoj je vrijeme novac, loser je svatko tko ne posjeduje sat. Ključ uspjeha American Dreama je sposobnost komunikacije, borba za pravo na drukčije mišljenje, pravo na vlastitu nesavršenost, pravo na vlastiti život, trajanje.
Mjesto koje je ženi dodijeljeno u American Dreamu, jest isključivo u funkciji opsluživanja muškaraca. Dakle žena, majka, sestra, kćerka … bez ikakva prava na osobnost. To liči na osvetu božanskog kralja kojeg su ubijali čim je malo oslabio dok su kraljice ostajale na prijestolju dugo godina, mijenjajući kraljeve, a poziciju su često krvno naslijeđivale. Njihova se nesposobnost mnogo teže dokazivala, ali su zato, nakon što kralj preuzme vlast, bile svedene na lutke.
4.
Alenka Zupančić u tekstu „Realno iluzije – nekoliko nesuvremenih razmatranja“, kaže: Postoji „kantovska“ tema koja je već prilično dugo na dnevnom redu, a to je tema „radikalnog zla“. Kada se referiramo na radikalno zlo obično pri tom mislimo na tamni pokvareni temelj u nama samima ili u spominjanju Auschwitza kao nečega nepredočivog i nezamislivog. Sve to potpuno je strano Kantovom konceptu radikalnog zla u kojem nema ničega neobjašnjivog. Ako postoji nešto neobjašnjivo to je ideja Dobra. Ono je nekako ostalo u Zlatnom dobu ili nas čeka u budućnosti. Za zlo postoji samo jedan moment vremena a to je sada, uvijek sada. I dobro i zlo bez ikakvog su temelja, oni su po sebi činovi, po sebi činovi slobode. Šta je dakle za Kanta radikalno zlo? Prvo, krhkost ljudskog srca koje podliježe patološkim pobudama unatoč volji da činim dobro. Volja je dobra ali izostaje ostvarenje dobroga. Drugo, nečistoća ljudske volje, mi činimo dobro ne zbog toga jer to zakon zapovijeda, već zbog drugih patoloških interesa. Treće, zloba ili radikalno zlo ima drugačiju strukturu. Temelj zlobe je čin kojim od pobude samoljublja ili subjektivnih sklonosti činimo uvijet pokoravanja moralnom zakonu što izokreće način mišljenja iako dobre radnje mogu postojati. Radikalno zlo ne odnosi se na empirijski čin, već na korijen svakog patološkog ponašanja, Radikalno zlo slobodan je izvor ne-slobode tj izbor kojim odbacujemo mogućnost da neki drugi motiv osim naših pojedinačnih interesa postane pobuda naših činova.
Prema tome, radikalno zao čovjek nije netko čiji je jedini motiv stalno činiti zlo, ni netko koga nije briga za zakon, već netko tko je dobrovoljno suglasan sa zakonom pod uvjetom da iz toga može izvući bilo kakvu korist. Vladavina radikalnog zla izražava se u tvrdnji „svaki čovjek ima svoju cijenu za koju se p(r)odaje.
5.
Cvetan Todorov u svojoj knjizi „Uvod u fantastičnu književnost“ razlikuje fantastično, čudesno i čudno. Fantastično je ono što čini rupu u realnosti a da ne uspostavlja novu realnost, kao što je slučaj sa čudesnim, gdje se jedna realnost, ova svakodnevnice, prosto zamijenjuje nekom božanskom ili demonskom realnošću. Fantastično svjedoči o pukotinama u realnosti. Tako, uopće nije čudno da Todorov završava knjigu govoreći da je fantastično kao književni žanr danas zamijenjeno psihoanalizom.
Alisa u zemlji čudesa priča je Lewisa Carrolla, o djevojčici u svijetu okrenutom naglavačke, gdje je fantastično nametnuto kao potpuno prirodno. Njen je ulazak u zemlju čuda motiviran dosadom, izležavanjem pored rijeke i čitanjem knjige bez dijaloga, bez ilustracija, bez života. U tom trenutku pred nju iskoči veliki bijeli zec, odjeven kao čovjek, koji ima veliki džepni sat i koji juri, jer kasni. Ono što je početak čuda činjenica je da Alisa čuje što zec misli: „O ljudi. O ljudi. Opet ću zakasniti“. Izgarajući od radoznalosti već je potrčala za zecom skočivši za njim u veliku zečiju rupu pod živicom. Logika romana je logika sna. Alisa se ne može sjetiti nijednog detalja svoje svakodnevnice. Logika sna logika je poetike slučaja, logika plave gusjenice koja je pušila nargilu: „Ti!“ reče Gusjenica prezrivo. „A tko si ti uopće?“ Što ih je opet vratilo na početak razgovora. Alisu je pomalo nerviralo što Gusjenica govori tako kratkim rečenicama, pa se uspravila i rekla, i to vrlo dostojanstveno : „A ja mislim da biste vi prvo meni trebali reći tko ste zapravo vi“ „Zašto?“ reče Gusjenica. Evo još jednog zbunjujućeg pitanja; pa kako nije znala smisliti nikakav valjani razlog, a Gusjenica je, po svemu sudeći, bila u vrlo nezgodnom stanju duha, okrenula se od nje. „Daj se vrati!“ doviknula je Gusjenica za njom . „Moram ti reći nešto v a ž n o !“ To je zvučalo prilično primamljivo , pa se Alisa okrenula i vratila. „Čuvaj živce“ , rekla je Gusjenica. „ I to je sve?“ rekla je Alisa , pa progutala bijes kako je znala i umjela. „Ne“, reče Gusjenica.
6.
Ricoeur nam kaže: „postoji očitovano značenje koje ne prestaje upućivati na skriveno značenje; ono što svakog sanjara čini pjesnikom: Kod sebstva uvijek postoji problem fikcije. Upravo zbog moći imaginacije, ideaciji koju sebstvo posjeduje, a na koju je Nietzsche već u svojoj filozofiji stavljao i negativan i pozitivan prizvuk, sebstvu je najbolje pristupiti naracijom. Tek iz naracije moguće je utvrditi lanac događanja i odluka neke osobe jer se u njoj izražava dvostruka dinamika između događanja i reakcija neke osobe u odnosu na to kakav smisao nešto ima za nju. Ipak, u odnosu na to kako nekog percipiramo, taj netko može sebe jednako tako percipirati, a svoju samo-percepciju može kreirati iz drugih izvora. Sebstvo se može ograditi od dominantnih interpretacija i postaviti sebstvene standarde tumačenja situacije“.
Ulazak u zemlju čudesa predstavlja dekonstrukcijsku potragu za vlastitim identitetom na kojem Alisa prelazi put od djevojčice koja se dosađuje ali zna šta želi do djevojčice koja se pita „Tko sam ja“? Odgovor Mačka Cerekala bio je: „Ovdje smo svi ludi“.
Umjetnost je uvijek šamar standardnom ukusu i postojećoj stvarnosti jer odbacuje njenu agresivnu ružnoću u ime ljepote savršenih oblika. Ovi oblici govore o onom ljudskom koje se kreira u umjetnosti na originalan način. U njima je sadržan život duha a ne naprosto samo život. Umjetničko djelo nije bilo kakav poredak koji ostavlja utisak jedinstva. Iako je svako djelo jedinstveno u mnoštvu svako jedinstvo u mnoštvu nije i umjetničko djelo. Umjetničko djelo je samo jedna posebna vrsta tog jedinstva koje je u stanju iskazati ljudski duh i njegovo stvaralačko raspoloženje. Pitagorejski pojam harmonije sfera nije razmatran kao stvarna muzika, nego kao mistično osjećanje ljudi toga doba da postoji sklad i ljepota u zakonima kozmosa. Ako umjetnik otkrije i ponovi u mikrokozmosu te iste brojčane odnose, on će ili mimetički ili neposredno ostvariti harmonično jedinstvo koje nazivamo umjetničkim djelom.