Marijan Grakalić: Pada bijeli snijeg na nedužno cvijeće

winter-flowers-4

Pada bijeli snijeg na nedužno cvijeće

Pada bijeli snijeg na nedužno cvijeće
hladno proljeće nikad nije nevino
guši bijela jastučnica slabu nemoć
i misli se tiho posvećuju daljinama
gdje neće nedostajati tijela i vriska
žene sapete u grču orgazma kojeg
sanja bez dodira kojih noću nema.

Pada bijeli snijeg na nedužno cvijeće
osjećam njezine usne koje se ne vide
na toplim prsima ostaje trag karmina
crven u sporom nagovještaju snova
i stidljiv poput nje same i rumenila
koje joj se spušta na tijelo kad voli.

Pada bijeli snijeg na nedužno cvijeće
nestaju boje i mi s njima sami sebi
ipak želimo osvijetliti ljupkost tijela
kroz sjenku koja i jedno i drugo dira
uzbuđujući duh unatoč neizvjesnoj
bjelini i lakoći njezine suzdržanosti.