Lawrence Durrell: Sarajevo

IMG_0024-Copy

Sarajevo

Bosna. Studeni. Planinski putovi, prizemni,
i savršeno pristali za duge i strašne, u sebe
uronjene odlaske i dolaske, što prolaze
kamenim nagibima tutnjeći, ili greškom,
zrakom idu kroz oblak: Tu se vrpolje duge
kolone mazgi kao insekti pod zvonom,
na lisnatom rubu zimskog neba,

Dolje je, napokon, u zagrljaj kamena,
između četiri vodopada uz stijenu; grad.
Naseljen sanjivim orlovima, oni samo šapuću
od sunca pregorjelog, čobana poj:
Jalova zemlja u kojoj lepršaju komadi stijene
I gdje ništa ne raste, čak niti u njegovu snu.

Minareti uvijaju slatko kao da su od šećera
dok rijeka, zgrušana sa plavim ledom, ide
zvoneći među goničima mula i gorštaka.
Ispod mostova i drvenih sjenica
što ublažavaju zrak i obećavaju nam mir
bezazleni među slavujima, a nijedan sad ne pjeva.

Nije dovoljno povijesti? Možda. Samo ta zloslutna
tamna ljepota što cvijeta ispod velova, zatočena
u spektru umirućeg stila: Selo kao nagon prepušten rđi,
nastaloj od odjeka pucnja pištolja.

Prevela s engleskog jezika: Darija Žilić
Redigirao: Marijan Grakalić