Tatjana Gromača: San o uskrsnuću

116873448_10219284600319624_976753162672470220_o

Fotografija: Sanja Šantak

Zakračunati u svijetu, zakračunati u životu, zakračunati u sebe. Nepomični, ili gotovo pa nepomični, s malenim, jedva vidljivim koracima. Živimo ne mrdajući se, ne susrećući se, ne upoznavajući nove ljude …

Nemoguće je biti pomiren sa stvarnošću u kojoj nema ničega, ničega što nam je također potrebno, ne samo nasušno. Jer ne može se biti čovjek, barem ne onakav čovjek kakvim smo težili biti, samo uz pomoć nasušnoga. I ne može nešto drugo, nešto posve neprirodno, neživo, zamijeniti ono prvo, ono prirodno i živo, ono protočno i vibrantno, što se događa samo po sebi.

Jer nimalo nije utješno čuti kako se je broj posjetitelja izložbi u Louvreu strmoglavio gotovo do nule, no eto, istovremeno, do beskraja je narastao broj posjetitelja izložbi Louvrea na internetu! Tu nema nikakve utjehe, to još samo dodatno žalosti. Jer nismo ovdje, za ime boga, na ovome svijetu, zato da bismo visili na internetu, svaki u svojoj sobi. I zbog čega mi taj prizor sliči na početak obistinjenja nekog surovog proročanstva, kojega čovjek izrekne u apatiji i gorčini, u pjesničkom ništavilu? Zar je to početak konačnog vjerovanja u apatiju i gorčinu, u to da nema izlaza, i da je ovo nešto što predstoji, tako reći do u beskraj?

Ono od nekada doima se tako davno, kao da netko govori o crno bijelim fotografijama. Vozili su se automobilom, po auto cesti, potom su zaustavili negdje na putu, ušli u restoran, konobar im je pripremio jaja sa šunkom, za susjednim stolom sjedila su dvojica Kineza (da, Kineza!) i slagala domino, a stara čistačica metlom je prelazila po podu, pognuta, što je činilo kao da netremice nekome nudi svoju stražnjicu, tako reći na uporabu… Potom su stigla dvojica kamiondžija na pivo, no oni su krenuli dalje, autoputom do, uzmimo, Stuttgarta, gdje su ih dočekali nekakvi demonstranti, ili, uzmimo, cirkuska, kazališna trupa, i potom su se stvari odvijale nekakvim strelovitim ritmom, no njih se dvojica sjećaju da su na koncu završili na nekakvom koncertu, gdje su gotovo pa oglušili, ali pilo se je tamno njemačko pivo, i to je bilo jako dobro, a kažu da niti kobasica u senfu nije bila tako loša, hm…

Da, uglavnom, tako nešto, htjedoh kazati kako se sve to doima toliko davnim, da bi se čovjek, u svojoj sarkastičnosti, mogao grohotom nasmijati, jer u međuvremenu, kao da nas je neki kobni veslač zaveslao nekim drugim putem, gdje je struja jaka, i gdje potezi njegovih vesala (a taj veslač kao da nosi neku crnu krabulju na glavi) oštro i nedvosmisleno hvataju vodene valove kao da on sam, taj veslač, nema nikakva osobna dodira s time, kao da je samo došao obaviti svoj zadatak, ispuniti nečije navještenje čiji sadržaj ga osobno niti ne zanima, jer on samo gleda svoja posla, on samo obavlja svoj zadatak, od prilike onako kao što su sluge i poslušnici zločinačkih režima obavljali svoje zadatke, i nisu bili kadri, ili ih nije zanimalo, ili naprosto nisu imali vremena, pod pritiskom obaveza i uronjenosti u posao, sagledati stvari šire, u cjelini…

Da, a što s ovim, kako sada izaći iz ovoga, kako vjerovati u mogućnost ponovnog rođenja, nenadanog, iščekivanog, dugo žuđenog, a opet iznenađujućeg uskrsnuća takozvanog novog svijeta – našeg svijeta, dobro znanog, istog, možda ipak za samo dlaku, nekoliko dlaka boljeg?