Biserka Drbohlav: Kako je zec nosio uskršnja jaja

168723596_1183468635425443_2318350428264225427_n

Koliko god se trudili biti razumni, odgovorni, sebi dosljedni itd., u život nam se često uvuku paradoksi, situacije suprotne našim stavovima, nastojanjima i očekivanjima. Neki nam donesu nezadovoljstvo, razočarenje, žalost, a neki su naprosto smiješni. Jedan od smiješnih paradoksa u mojem životu vezan je uz pisanje priča za djecu, čime sam se neko vrijeme s uživanjem bavila (dok se nisam umorila od hirovitih komunikacijskih navada i raspoloženja urednika dječjih časopisa i knjiga). Urednica jednog dječjeg časopisa predložila mi je da napišem priču vezanu uz Uskrs. Iako bih radije bila pisala o germanskoj božici proljeća, plodnosti i novog rođenja Ostari i običajima “poganskih” naroda od kojih je kršćanstvo (po uobičajenoj praksi prisvajanja, uz odgovarajuće izmjene, nekršćanskih slavlja, ‘svetih’ mjesta, simbola itd.) preuzelo proslavu Kristova uskrsnuća, znala sam da to neće proći kao poželjno, pa sam (po istoj praksi) prekrojila već napisanu priču o zecu koji ide prijatelju na rođendan u priču o “uskrsnome zeki”. I iz toga se izrodio smiješan paradoks: premda ja ne vjerujem ni u kojeg boga, od svih mojih priča jedina koja je uvrštena u školsku čitanku upravo je ta religijom prožeta priča.

KAKO JE ZEC NOSIO USKRŠNJA JAJA

Cijela šuma mirisala je na iščekivanje proljeća i uskrsnoga slavlja. Dugouhi zec Ostar uzbuđeno se pripremao za odlazak u grad. On i njegovih 327 rođaka izabrani su ove godine da djeci odnesu šarena uskršnja jaja, želeći im blagostanje i radost nadolazećeg života.

Nakon što je posložio jaja u košaru, Ostar je šapama dobro istrljao uši, iščetkao krzno, protresao repić i namreškao nosić. Mmmm! Bio je zadovoljan svojim izgledom, kao i svojom važnom ulogom u blagdanskom slavlju. Veselo je uzeo košaru i krenuo iz kuće.
Spuštajući se niz obližnju livadu, Ostar susretne lisicu. Ona ga samo ovlaš pogleda jer je bila u žurbi, ali odmah znalački primijeti:
– Trebao si pokriti jaja. Dok trčiš, u košaru može napadati prašina s puta, a prašnjava jaja neće izgledati lijepo i sigurno neće obradovati djecu.
Ostar se zbuni, pogleda košaru i pomisli kako je lisica u pravu. Brzo se pozdravi i otrči natrag kući. Potraži mekani ukrasni papir, brižljivo pokrije jaja i izjuri van.
Kad je pretrčao livadu i zašao u šumarak, zastane da se napije vode iz izvora. Tu naiđe na košutu koja ga neupadljivo odmjeri od ušiju do repa a onda ga blagim glasom posavjetuje:
– Mogao si se malo bolje urediti, znaš. U vrijeme blagdana svi izgledaju svečanije. Trebao bi i ti imati bar neki ukras na sebi.
Zatečen i malo posramljen ovom primjedbom, Ostar opet odjuri natrag. Sve je po kući razbacao dok nije našao zelenu svilenu maramu s crvenim točkicama. Na brzinu je sveže u mašnu oko vrata i potrči niz livadu što ga noge nose.
Prešao je već skoro pola puta, poskakujući kroz travu tako da su mu uši vijorile kao zastavice, kad ugleda medvjeda. Medo zabrinuto zavrti glavom i reče:
– Nije dobro tako skakati dok nosiš košaru. Zamisli da padneš! Sva bi se jaja razbila. Što bi onda bilo?
I Ostar se zabrine. Stvarno, što bi onda bilo? Zamisli razbijena jaja i razočarenje djece, pa kimne medvjedu i nastavi skakutati oprezno, pun zebnje zbog moguće nezgode.
Jedno vrijeme trčao je ukočeno, kao neka pokretna statua, ne mičući pogleda s puta. A onda ga zabole leđa te se opusti i stane razdragano promatrati nebo prošarano rascvjetanim krošnjama. S visoke grane pozdravi ga sova, ne propustivši priliku da mudro upozori:
– Moraš gledati dolje. Budeš li zurio u nebo, zapet ćeš o neki korijen i pasti.
Ostar prestrašeno spusti pogled. Repićem mahne sovi i nastavi trčati. No nije prešao ni stotinjak metara kad začuje novi savjet, ovaj put od ježa iz duboke trave:
– Ne pilji u zemlju dok trčiš jer tako ne vidiš dobro kuda ideš. Može ti se desiti da na nekom raskrižju kreneš krivim putem i zalutaš.
Ostar smušeno zahvali i na ovom savjetu. Nikako nije htio zalutati. Već se ionako bojao da će zakasniti jer je izgubio mnogo vremena trčkarajući amo-tamo.
– A što ti tako tužno izgledaš? – trgne ga iz misli glas žapca koji se upravo pripremao za jutarnji koncert. – Pa ideš razveseliti djecu uskršnjim jajima, trebao bi biti sretan zbog toga!
Ostar se bojažljivo osmjehne i odagna nelagodne misli iz glave. Zamisli iznenađenje i radost djece dok pronalaze šarena jaja i to ga odmah oraspoloži.
– Kako to polako ideš?! Zakasnit ćeš. Moraš požuriti! – prene ga opet neki glas. Bio je to crvendać u letu nad grmom u kojem je sjedila njegova draga.
Crvendaćeva opaska iznova uznemiri Ostara, podsjetivši ga da mora stići u grad prije nego što djeca počnu ustajati. Odlučno ubrza. A potaknut crvendaćevim cvrkutom, i sam glasno zapjeva.
Već je bio blizu svog odredišta kad se kod jednog hrasta skoro sudari sa starim vukom. Ispriča se i otrči dalje pjevajući. Ali sustigne ga gromki glas vuka:
– Bolje je da ne pjevaš dok trčiš. Tako trošiš puno snage, brzo ćeš se umoriti, pa nećeš moći trčati.
Ostar ušuti i stane. Zahvali vuku i htjede nastaviti put kako mu je savjetovano, ali ne pomakne se s mjesta. Uopće nije znao kako bi nastavio. Svi ti pametni savjeti i dobronamjerna upozorenja pomiješali su mu se u glavi. Nije mu više bilo jasno treba li ići polako ili brzo, šuteći ili pjevajući, kuda treba gledati i kako treba izgledati. Možda su svi oni imali pravo, ali to nije bilo ono što je on želio i osjećao. Slušajući druge, čak je i zaboravio što je želio i kako se osjećao. Zato ostane na mjestu nekoliko minuta, zatvorenih očiju, miran kao kip.
Kada je ponovo otvorio oči, osmjehne se od uha do uha. Makne papir iz košare da bi se vidjela prekrasno obojena jaja, skine mašnu s crvenim točkicama i njome ukrasi košaru. A onda se protrese, zatopće nožicama i nastavi svoj put – pjevajući, gledajući u krošnje i u travu, zastajkujući i skakućući – upravo onako kako je on htio i kako se osjećao sretnim.
Tako je, zahvaljujući uskršnjim jajima koja je poslije s veseljem razdijelio djeci, Ostar zadobio više povjerenja u sebe i vjere u ljepotu življenja.