Đurđa Knežević: Bolnica

Duž staza progonstva ona slijedi svog oca, koji je istovremeno i njen tragični stariji brat: on blagoslivlje sretnu pogrešku koja ga je gurnula u naručje Jokaste…

“Usrala sam se!”

Okrenula sam se prema Tonici, “Kako sad? Pa oprale su vas sestre nema dva sata!”

Tonica je kolutala očima, govorila je nešto uzrujano i rukama pokazivala na svoj razgolićeni trbuh. Bilo joj je vruće i stalno je držala nabrekli trbuh otkrivenim, kao da se baš u njemu stvara ta vrućina zbog koje je stalno bila jarko crvena u licu. Iz nekoliko pokušaja, razumjela sam ‘proljev’.

“Da zovem sestru?”

“Da, samo da nisu one ljute.” Ljute su bile par, jedna bujne crne kose podignute i gumicom stisnute na vrhu glave, tako da joj je kosa stajala na glavi kao obruč, nisko povrh čela, izgledala je zbog toga strogo. I bila je stroga. Druga je bila niska, nabita ali ne debela, slamnate kose do ramena i sa šiškama. Tako malešna, kretala se sva stroga, široko i odlučno je izbacivala noge, marširala je sjajnim hodnikom bolnice, odjel neurologija u susjedstvu, u nastavku istog hodnika, sa psihijatrijom. Ta je bila opasnija. Izdavala je komande glasom povišenim, glasom stroge učiteljice, rastavljajući riječi i naglašavajući one slogove koji su davali određena značenja. Sve je to nalikovalo na neku jednostavnu dječju pjesmicu, a i ponavljala ih je kao stihove,

Idemo, ideeemo, idemoooo

dignimo, digniiimo  nožicuuuuu,

taaakooo,

pojeli ništa nismo…,

ništa niššššta aaaaa,

moramo pojesti,

moramo pojesti sve!

piškili nismo, prazna je vrećica

piti, pitiiii vode, voda je zdravlje,

sad ćemo donijeti cjevčicu….

 U ovom pjevanju nije bilo mjesta u koje bi pacijent utisnuo neku svoju dionicu.    

“E pa ne možemo sad birati dobroćudne ili ljutite, nećemo valjda čekati do slijedeće smjene.”

“Smrdi, smrdi, joj, joj, joj meni, joj meni…”

Zatvorila sam knjigu, ‘jebi se Jokasta sad s kim god hoćeš, Tonica se usrala a počistiti njezina govna je trenutno prioritet’, izvukla sam se iz kreveta, rastvorila i druga vrata nasuprot balkonskim, koja su bila stalno otvorena, i napravivši dobar propuh, otišla sam pozvati sestre. Nikoga nije bilo, prazan blistavi hodnik, prazna mrka stolica glavne sestre, zaključana soba glavne sestre, ostale ne glavne sestre su se pogubile, čistačice također. Neko vrijeme patroliram hodnikom, čekajući, vrebajući, možda netko naiđe. A možda me i izbjegavaju doktori, sestre, čistačice, uvijek nešto tražim, i to uglavnom za nekog drugog, Tonicu na primjer. Vrata tri, četiri sobe su bila otvorena, netko ih je zaboravio zatvoriti, unutra po krevetima naslagana tijela, uglavnom miruju, cjevčice, kesice obješene o visoke držače, mlitave noge i stopala zgrčenih prstiju na kojima su izrasli svinuti smeđi nokti, šake, ovisno o boli ili njezinu izostanku, zaglađuju, ili u grču grabe i gužvaju plahte…, pitam se gdje je onaj koji već pet dana viče?…,  kose, kose!, dlake, izrasti…, posebni su to znakovi u bolnicama. Kose, oprane traju dan, dva, ubrzo postaju bolnički masne, vlažne, zamršene ili tu i tamo počešljana je samo prednja strana, iznad čela i oko ušiju, zatiljak je slijepljen uz lubanju, a na mjestima gdje se kosa razdijelila, kao rukavci ušća neke rijeke, pljesnivo-sivo vijuga koža. Ženama se po izrastu sjede kose može lako odrediti koliko dugo su ovdje. Muškarci slabo obrijani, ženama izrasli brkovi i rijetke bradice, postaju nalik jedno na drugo…, jedan goli muškarac, samo u pelenama, žene u pelenama, muškarci u pelenama… Gore dolje po hodniku, brojim korake, svi se oni pribrajaju ukupnom dnevnom uratku hodanja. Nitko nije ni došao ni naišao. Vratila sam se u sobu u kojoj je usprkos propuhu smrdilo, i to jako. Čula je da sam ušla, vidjela je također da sam  brzo prešla na balkon.

“Jel smrdi do tebe?”

Vičem s balkona da ne smrdi. Smrdilo je i do mene, i dalje, preko ograde i miješalo se s blagim zrakom mediterana, ali što imam od toga da joj kažem da smrdi. Ona će bar mrvicu manje biti u neprilici.

Tonica ne viče, kao onaj u moglo bi biti osmici ili desetki…, u sedam dana zajedničke sobe, kreveta do kreveta, ni plakati ju nisam vidjela. Od užarenog trbuha na dolje je uzeta, tamo ne osjeća ništa, gornji dio tijela osjeća i on je u strašnim bolovima. Kad postane neizdrživo, cvili i mrmlja.

“Ajme meni, ajme meni… kao pas, kao pas….”

Na balkonu nema ničega, ni stolice, ima zato luksuzan pogled na Brački kanal, zapravo, samo  polovica luksuzne slike, drugu polovicu prekrila je odvratna nova zgradurina, ukotvila se preko puta, na stotinjak metara ispred zgrade bolnice, kao kruzer…, kad bi barem otplovio…, i dinamit mi se motao po glavi. Polovičan luksuzni pogled je dovoljan, i previše je to za kljaste, bolesne, što će njima lijep pogled na plavo more, na smeđe otoke, na sive galebove, na bijele trajekte, zelene čemprese i ostalu turističku ljepotu, neka leže ili sjede i neka u oba slučaja šute. Ponekad na balkon slete golubovi. Dva dana već imam društvo goluba, ili je golubica, moglo bi biti da je golubica, sitnija je i gracilna, skoro umiljata. Razvile smo uzajamnu privrženost, bolje je reći interesnu povezanost, svejedno, dobro nam je bilo, povjerenje se dobro razvijalo. Ja sam redovno bacala mrvice kruha…, smiju li golubovi jest kruh?, pitala bih se svaki puta kad bih je hranila a ona ih marljivo poskakujući kljucala. Nekakva mi se misao vrtila po glavi da ne smiju jesti kruh, da im se stvara neka smjesa u želucima i nešto im se po život opasno događa, to mi je moguće netko rekao a još je vjerojatnije da sam sve to izmislila, toliko se toga ne smije…, osobito ne u bolnici. Nemam ionako ništa drugo da joj dam…, moja briga i nježnost prema golubici bila je, priznajem, supstitut za mog psa, koji naravno, nije mogao biti sa mnom u bolnici. Golubicu sam čak i dozivala kao psa, obraćala joj se kao psu. Manje mi je bio problem, u stvari uopće nije bio, to što je to ipak ptica, jedna sitna, metalnoplava golubica, od toga što je bila ženkica, pa nije moglo biti “Ajde mali, dođi ovamo, jesi li dosta jeo?…”, i slično, kad je trebalo upotrijebiti rodnu oznaku, ali to i nije bio ozbiljan problem. Veoma davno, moj je tri godine stariji brat imao patuljastog pjetlića, međutim, za njega, mog brata, taj je pjetlić bio pas. Čak ga je uspio malo dresirati pa je pjetlić doista hodao za njim, pratio ga u stopu, sjedio kraj njegove noge ili češće u krilu, sve kao pas. Osim što nije bio pas. Tek danas, kad i sama imam golubicu kao psa, razumijem što mu je, mom bratu, bilo u glavi. Sva podsmješljiva okolina, uključujući i mene, bila je, bili smo u krivu, moj je brat bio u pravu. Mi jednostavno nismo imali sposobnost vidjeti psa. U pjetlićevom perju.

Golubica mi stoji kraj noge i gleda me odozdo iskosa. Nemam više mrvica. “Što ćemo nas dvije?”, pitam je, zapravo bi me više zanimao odgovor na dio koji bi se odnosio na mene. Golubica još više iskosi glavu i okrene je na drugu stranu, sad sjetno zagledana u plavetnilo mora, tako zanesena i melankolična istisne govance meni kraj noge i potom, stresavši krilima i raširivši rep u lepezu, mirno poleti k vrhu obližnjeg čempresa. “I ti si se isto baš morala posrat!” Još jednom sam brzo, koliko mi je to bilo moguće, prošla kroz zasmrđenu sobu i otišla obaviti svoje dnevne vježbe, deset puta gore dolje uz hodnik, u jednom pravcu 130 koraka, deset puta po 230 koraka, računam, ako je svaki korak pola metra, 115 metara puta deset, to je lijepih kilometar i nešto…., ne da mi se računati u metar, ali i kilometar je ozbiljna stvar ovdje, i u mom stanju. Ponosno, nastavljam drugom vježbom, izlazim na glavni hodnik pa stubištem na peti, zadnji kat, i dva puta gore dolje. Valjda će u međuvremenu netko doći da Tonici promjeni pelene. 

Tonica je iz nekog sela iz okoline Trogira. Nisam shvatila koja, kolika okolina. “Kod rotora, tamo odmah peta kuća dalje, kod rotora, ma znaš, kako ne znaš…”, klimam glavom kao da znam, međutim, pojma nemam, vidjela je ona da se ne snalazim. “Ma naći ćeš, odmah je kod rotora.” U Trogiru sam posljednji put bila pred dvadesetak godina, možda koju manje, rotora se ne mogu nikakvog sjetiti. I naći ću je, kaže, ja ne kažem ništa, kad ću je to naći?, kad ja uopće bilo kamo idem od kuće, pa onda još do Trogira, ali ipak se pokušavam prisjetiti ili barem zamisliti neki rotor kraj Trogira.

Izlazila je na ulicu, noga joj je popustila, pala je i udarila zatiljkom u cestu, i otad više nije ustala. Tome ima dvije godine. Povrijedila je kičmu, ne osjeća donji dio tijela od trbuha. Ima još i bolesne bubrege i teški dijabetes. Trpi nezamislive bolove, u pelenama je, kateter viri ispod plahte, sa svog kreveta gledam ravno u plastičnu vrećicu u koju kapa urin. Treba ju češće okretati na bok, jedan, drugi, na leđa…, sestara nema dovoljno, ne mogu joj priskočiti kad god bi trebalo pa joj ja pomažem. O nesreći sam sve saznala i potom slušala dnevno na viziti. Liječnik bi brzo, konspirativno prepričao, drugi su brzo kimnuli, trebalo je svaki dan, uvijek iznova utvrditi što se desilo.

Premorene, privremeno odbjegle sestre su se konačno vratile, došle u sobu, promijenile Tonici pelene, pritom je još jednom i još intenzivnije zasmrdilo, onda je propuh čistog mediteranskog turističkog zraka sve to raščistio, mogla sam se vratiti u sobu.

***

Dalje ide o Fedri ili beznađu, čitam, “U postelji Tezejevoj ima gorko zadovoljstvo činom varati onog koga voli a mislima onog kojeg ne voli.” I to je tebi, draga moja Fedra, beznađe?, zar je to  metež, tragedija… ?!

“Ajme meni, ajme meni…, di je sestra, nisu mi dale injekciju, boli, booooliiiii…. joj meni, bolje mi je umrit…”, crvena u licu, znojna, razrogačenim očima uperenim u strop, ne vidi ga, gleda u svoju unutrašnjost, svoje bolne bubrege, nabrekao, bolni trbuh užarena pećica…, “gori, gori, kao vatra, vatra…, sva gorim”, krvave podljeve na stražnjici i leđima od ležanja, ako se samo makne…. Tiho cvili. Pojača glas samo kad mi se obraća. Onda ima gromki glas.  

“Oćeš me privrnit’?”

Dižem se, idem ju prevrnuti.

“Ufati me vako, za košulju i dobro povuci, ne, čekaj, čekaj da se ja ufatim za ovo…” grabila je rukama da dohvati prečke sa strane koje su sprečavale da padne s kreveta. “Ajde sad, čekaj da ja kažem, sad!, vuci, vuciiii, još, još malo, tako, tako…, dobro je.” Ona se snažnim rukama vukla na drugu stranu, disala je teško, blistavo rumena u licu, jako se znojila, košulja za koju sam je vukla bila je posve mokra. “Fala ti, fala ti…, čekaj, oš mi još noge pribacit?” Noge su bile oduzete, mišićnog tkiva već duže nije bilo, tanke i pocrnjele suhe kože, gorjela je gore u tijelu, noge su bile ledene. Sad su groteskno ležale na suprotnoj strani, upletene jedna o drugu, prebacila sam ih i izravnala, namjestila da se ne dotiču mnogo i pokrila je plahtom. “Uh, uh, uh…, sad je bolje, ovdje me boli”, pokazivala mi mjesta gdje boli, pritiskala leđa gdje su bubrezi, pritiskala nabrekli trbuh.

“Ti si moja Majka Tereza.”

Sve što znam o Tonici mimo sobe i unutar sedam dana, rekle su mi medicinske sestre. One zaista sve znaju, one su čiste duše u plavom, čak i kad su ljute i stroge, i kad pomalo ogovaraju. Detalje nisam saznala, ne što mi nije bilo ponuđeno, već što sam odbila znati. Muž je liječeni, nikad izliječeni alkoholičar, protuha u svakom pogledu, gad po Toničinom direktnom svjedočenju sadržanom u toj jednoj troslovnoj riječi, dvoje odrasle djece, dvoje unučadi, imanje. Taj se, muž, jednom čak i pojavio u bolnici, trebalo je da netko od obitelji razgovara o operaciji na koju će Tonica za koji dan. Trebalo mi je nekoliko minuta gledanja i slušanja da se bez ikakvog daljnjeg ispitivanja potvrde sve prethodne kvalifikacije; protuha, gad, razmetljivi primitivac, koji se na razne, uglavnom nelegalne načine domogao nešto para, mercedesa…, odvratan tip koji je cijelo vrijeme posjeta nastojao očijukati s bilo kojom ženskom osobom koja mu se našla pred očima. Jednu veoma mladu pripravnicu, gotovo djevojčicu, onako volovski krupan satjerao je u kut sobe, tražeći, raspitujući se tobože o nečem u vezi s Tonicom, meljući i slineći pritom, cokćući i unoseći se djevojci u lice…, kako je lijepa i kako joj krasno stoji uniforma, pa te hlačice…, nešto gluplje, odvratnije, primitivnije nisam u stvari nikad čula i sama sa svojim godinama i iskustvima neusporedivima s iskustvom ove mlade djevojke, nisam imala što reći, zapravo mi ništa mi nije padalo na pamet. Bila sam blokirana isto kao i pripravnica, koja se, blijeda i na pragu panike, nastojala izmaknuti, iskobeljati i pobjeći. Osim kuće kraj rotora, za koju je Tonica još i dopuštala da i nisam za nju morala znati, rotor mi je, bila je uvjerena,  morao biti poznat, a do kuće je onda lako…, imala je imanje, svinje, kokoši, koze, polje, vrt, voćnjak, vinograd i tristo stabala maslina.

***

S Lenom i njezinom tajnom bilo je ovako. Za nju se u sadašnjosti jedva i zna, a bila je, bila je ona…, i dok je tada ona bila, oni drugi su bili i ostali trajno urezani u kipove, naslikani na zidovima, platnima. Lena, slavna kurtizana, ravnopravna suučesnica zavjere Harmodija i Aristogitona, uz Hiparha slavni političko ljubavni trokut, blijedila je ona, nestajala, pretvarala se u nešto drugo. Na koncu joj je ostao opis, u Aristigitona nesretno zaljubljene tek sluškinje, koju su vlasti, kad je pobuna otkrivena, uzalud mučili da saznaju sve tajne okolnosti pobune. I tako će ta jadna, ponižena stvarna Lena prkositi na strašan, po nju samu okrutan način, “Odgrizla si je jezik, kako ne bi otkrila tajne koje nije znala.”

Čula sam da Tonica nešto govori, no nisam ju razumjela, krajem oka vidjela sam da mi maše praznom bočicom za vodu.

“Što želite, da natočim?”

“Vode, vode…” – to razumijem.

Još je nešto govorila, uglavnom je ne razumijem, ponekad nešto, riječ, dio rečenice ustvari. Tonica ima jak glas, brzo govori i u tom brzanju gubi samoglasnike i šaku suglasnika, k tome još šušljeta  kroz lošu zubnu protezu, a ta je povelika, ta se sama smije, baš onda kad Tonici uopće nije do smijeha, kad je pritisne tolika bol da joj se usne stanje i razvuku napete u strašnom bolu i proteza se isturi, bojala sam se često da će joj ispasti. Govori mi žustro, često ponavlja riječi, sklopove, ajme meni, ajme meni, boli, boli, uvijek u paru, nešto ulovim, neke riječi, nikad ili jako rijetko cijelu rečenicu, ali njezine su rečenice ionako kratke i nije ih teško nadograditi…, klimam glavom i govorim “Da, da, joj, joj, uh, teško, teško, a što ćete, tako nam je kako nam je…”, uglavnom nam ide dobro. Bistra je Tonica, shvatila je jako brzo da je baš i ne razumijem dobro pa i često, kaže mi jednom, “Jesi gluva?”, ne kao psovku, tek da potvrdi što sluti. Rekoh, “Jesam. Malo.” Nisam rekla da je ni s dobrim sluhom ne bih razumjela, nije ni bitno, sporazumijevamo se izvrsno mahanjem ruku, pokazivanjem prstima, glavom, očima, šumovima…, sve sam to brzo naučila, najvažnije je bilo razumjeti kad joj treba vode, kad treba napuniti novu bočicu, prevrnuti je na bok, na leđa, na drugi bok, prebaciti noge, uvuči slamčicu u juhu, jogurt.

Dodajem joj vodu, “Namisti mi, namisti mi tu…, tu” pokazuje rukom iza leđa, guram joj složenu plahtu da je poduprem, “Eeeee, tako, moja, ti si meni i majka i otac i dica…. nema te takve, daću ti pola praseta, voliš prase, pečeno? Ko to ne voli!”

“Nema više vode ako ne date cijelo prase!”

Tonica se prvi put usprkos svim bolovima nasmijala, očima, srdačno, i to nije bio jedan od samostalnih osmijeha zubne proteze s kojima ona veze nije imala. Ja sam se skoro rasplakala.

***

Onog što se već danima dere i ne prestaje, nazvala sam Patroklo. Mislim da sam ga prvi put čula derati se vrlo brzo po dolasku, pomislila sam isprva da je u susjednom odjelu psihijatrije no bio je “naš” na neurologiji,  upravo sam čitala priču Patroklo ili sudbina, a on je zaurlao svom silinom, otvorena grla, takvo grlo nosi glas s brda na brdo bez problema…, nekako mi je priča odgovarala bolničkom Patroklu, mada je u njoj doduše sve bilo umekšano, u književnosti je ionako sve umekšano…, “Prošlo je bilo vrijeme junačkih nježnosti kad protivnik bijaše tamnim naličjem prijatelja.”, čitam tako, a ovaj iz sobe broj 10, rekla mi medicinska sestra, dere se, “Doktorice, donesi mi tabletu, doktoriceeee…., donesi mi tabletu”, nitko mu ne donosi tabletu, svima su već podijeljene, i njemu također, on je onaj goli kojeg sam jučer, patrolirajući hodnikom, vidjela u peleni, rekla mi je sestra, koja mi je također kazala da je pred sat, dva dobio tabletu ili injekciju protiv bolova, ima jake bolove, ovdje osamdeset posto pacijenata ima jake bolove, moja Tonica ima jake, jake, užasno jake bolove, Tonica cvili, Patroklo se dere, urla, ne mogu reći da mi ga nije žao, ali se dere tako jako da odjekuje cijeli odjel, glas mu pokriva dvadesetak soba odjela za neurologiju, uključujući balkone i sve prema Bračkom kanalu, prema Šolti, prema Hvaru…. Stane na par minuta, ili čak pola sata, ponekad i dulje, i opet se prodere. Ovog puta, “Sestro, donesi mi tabletu, pička ti materina, sestroooo, jebem ti mater sestro, donesi mi tabletu.” Neobično jak glas koji se ne da tako lako iscrpiti, nema tragova umora u njemu, mjestimično zavija, ponekad kao da ojka, “sestrooooo-oooo-oooo…, dere se, dere se, dere se istim intenzitetom, istim vokabularom…, doktorice, sestro…, nisam čula da zaziva doktora da mu donese tabletu, pa da ga usput još  i pošalje u pičku materinu. Sudbina bolničkog Patrokla, inače zasigurno drčnog junaka, je da leži gol u peleni, zasigurno posramljen ovisnošću o sestrama, za njega, junaka, potpuno nezainteresiranim ženama, koje mu mijenjaju pelenu, koje ga okreću i kupaju, možda i hrane, lupkaju ga po dupetu, kao malu bebu, da mu lakše mogu sprašit injekciju, koje imaju silnu  moć nad njim, cendravi, uplašeni Patroklo ne može bez njih. Deranjem i junačenjem, kao svako nesigurno, pogubljeno dijete, razgoni vlastiti strah. Konačno se odlučio pozvati doktora u pomoć, “Doktore Ahileju, zakolji sve ove Pentesileje, kurve i muškarače, siluj ih, mater im jebem…”, derao se Patroklo.

***

Međuigra: Kor, korifej, parodos, orkestra…, jutarnja vizita, liječnici, liječnice, glavna medicinska sestra, niže rangirane sestre, ulaze u tišini dostojanstveno, u redu, jedan po jedan kroz vrata, polukružno razmještanje na orkestru, ta je uska, i nalazi se u dijelu sobe nasuprot krevetima s pacijentima/publikom. Kor okupljen oko tamnokosog, tek iznad ušiju malo prosijedog korifeja, glavnog doktora, tako naočit mogao bi glumiti u bolničkim sapunicama, taman, u srednjim četrdesetim i neobično lijepog baritona, mek i čvrst odjekuje prostorom. Danas je on u ovoj sobi korifej, to su njegovi pacijenti, tu on ima glavnu riječ. Visok i uspravan, kao da stoji ispred jedara, pobjedonosni povratnik iz udaljenog davnog rata…, gleda, taj u bijelo odjeveni Agamemnon, ispod oka, tu i tamo se škrto nasmiješi, govori tiho, obraća se koru, publika je ostavljena izvan tog svečanog teatarskog čina, vrši se služba, bez žrtvenika doduše, moderna su vremena, ali tiho mrmorenje nadoknađuje nedostatke. To ima magijske elemente i na publiku/pacijente djeluje omamljujuće. Koristi, mrmoreći još tiše, ponavljaju dijelove njegovih dionica, medicinske sestre s notesima, uspravnih leđa, napete i namrštene od koncentriranosti, pažljivo prate svaku riječ, zapisuju brzo, brzo, tvrdo upiru kemijskim olovkama u papir na plastičnom podlošku, ostavljaju tintu u dubokim tragovima. Koja je ovdje Klitemnestra? Ona skroz sa strane, u bijelom odijelu, sluša, klima glavom, strpljiva je, ne govori ništa, ona zna čekati, naučila je čekati, sutra je njezin dan. Poznaje kor, zna što govore i što očekuju, što prigovaraju, zna i kakvi su prevrtljivci i kako ih je lako dovesti na svoju stranu. Ono što je bilo danas, promijenit će se sutra. “Tvoj posljednji i moj, samo moj, istinski prvi dan, zakoračit  ćeš po crvenom, a ono će umrljati tvoje bijelo šminkersko odijelo.” Pred cijelim korom i pred publikom, imat će tada priliku, i reći će sve što nisu čuli, što nisu željeli čuti a što se ona cijeli jedan život sprema reći. Neće im se svidjeti, ali će usprkos tome, isto tako kao i danas svečano mrmljati i ponavljati za njom.

***

Soba broj 14, u kojoj sam zatekla Tonicu, nije bila prva u mom putovanju bolničkim odjelom, glavna struja hodnika račvala se u brojnim pravcima, neki poznati, neki nepoznati, neki tek otoci. Ispalo je, međutim, da nije ni posljednja postaja, nosila me plovidba po sobama kao po otocima, Itaka ili Mikena, približavanje i udaljavanje, ovisno o valovima EEG, bacanje bez plana i reda bliže ili dalje glavnim vratima na koja sam ušla i kroz koja se nadam što skorije izaći. Dakle, prije sobe broj 14, po dolasku u bolnicu prvo sam pristala u sobu broj devet, to je bilo moje prvo  privremeno boravište …, nizali su se tako numerirani otoci: 9 ,14 ,7…. Preseljenje iz devetke uslijedilo je nekoliko dana kasnije, kad se naglo povećao broj muških pacijenata, valjalo je presložiti i prerasporediti bolesna tijela, tako sam se obrela u četrnaestici kod Tonice. Same nas dvije, pravi luksuz. Ona je tamo bila već desetak dana. U bolovima. S povremenim stankama, dok su djelovale injekcije. U pelenama. Na šaci tableta ujutro i uvečer. Hranjena i pojena od sestara.

No dakle, prije Tonice bila je soba broj devet i u njoj nas je bilo tri, zapravo četiri. Fanika, Kata, ja i televizor. Televizor je bio mozak i duša sobe, Hall 2001 i Isenheimski oltar istovremeno, on je govorio cijelo vrijeme, sve je znao, samo je nizao, znao je vijesti o svemu, upravljao i tješio, virio je u privatne živote Španjolaca i Turaka, razbijao je aute Amerikancima, ljubazno preporučivao hranu, veš mašine, sve kućanske aparate, nudio fantastične automobile, telefonirao, igrao nogomet, pjevao, strogo nas gledao, ispitivao…, taj se sam nije gasio, a ne daj bože da ga netko pokuša ugasiti, moj slabi pokušaj da mu dam pauzu za odmor Fanika i Kata su rezolutno odbile. Kompjuter i Isusa se ne gasi, to je bila istina, ja nisam gasila kompjuter, one su od mog nasrtaja branile raspetoga na zidu bolničke sobe. “Može li barem bez tona?”, krenula sam pregovarati jer mi je odmah bilo jasno da je pregovaranje osnova opstanka u bolnici.  Kati je bilo svejedno, sve dok slike frcaju, automobili jure praznim, čistim i blistavim cestama kroz ravna polja i savršene drvorede, dok se kapsule deterdženta vrte i plešu pjenušavi valcer u oknima vešmašina, gdje blistaju tavice i lonci, pravilni bijeli zubi zagrizaju pločicu čokolade, dok vitki sredovječni muškarci grle vitke sredovječne žene, oboje zagledani u drveće na horizontu, otkuda pouzdano stiže zdravlje i erekcija…, toliko toga pristiže, uzbudljivo i dirljivo lijepo…, Kata je jedva disala gledajući taj vrtlog boja, akcije, mudrih i poučnih poruka, stalno iznova, čini se da nije ni primijetila da ih gleda iste i gotovo istim redom barem stotinu puta. A možda i jest?, možda je točno znala, možda je svaku scenu, svaki kadar odlično poznavala, ponekad je čak i micala ustima kao da govori ono što su izgovarali u reklamama, samo što se sad zahvaljujući našem dogovoru nije čulo, ali ona je dobro znala tekst. Kao najzadrtiji filmofili, koji se hvale pedesetsedmim gledanjem Građanina Kanea ili Odiseje u svemiru 2001 – preko sedamdeset puta, ili Fani i Alexander, mnogo puta, ili Do posljednjeg daha, mnogo, mnogo puta, Neki to vole vruće, ih!, sto puta! …, Kata se nije hvalila, niti je uopće polagala na besmisleno brojanje gledanja, ne bi joj takvo što palo na pamet, ali ih je, sve te filmofile, zasigurno tukla brojevima. U nekoliko dana dok sam je gledala kako guta reklame, sve, i najzadrtije filmofile je potukla brojem gledanja. Kate je bila istinska rekorderka. Fanika je imala određene zahtjeve, pregovarale smo, tražila je za uzvrat ton na španjolskom i turskom, dobila je. Ja sam dobila nešto tišine, Hall 2001 mi je ionako čitao ravno iz glave a Raspeti se nije bunio.

Onda se u jednu ranu večer, kad su Fanika i Kata sjedile na balkonu i raspredale o svojim bolestima, familijama, djeci, unucima i tjerale nevine golubove, na televiziji pojavio Wendersov film, Tijekom vremena. Strepila sam od prvih kadrova i razmišljala o taktici, kako da zadržim film. Nevolje su bile brojne, film je crno bijeli, traje tri sata, jedva da ima glumaca, stalno su dvojica u nekom kamionu za selidbe i uglavnom šute. Kad je Fanika prva ušla pogledala prema ekranu, suho je komentirala, “crno bijeli”, rekoh “da” i dosjetih se taktike, glumit ću nezainteresiranu zainteresiranost. I slagat ću. Rekoh, nema ništa na drugim kanalima, to “nema ništa” uvijek funkcionira, ma koliko je jasno ko dan da nešto mora biti na drugim kanalima, ali kad netko kaže nema ništa, barem se za trenutak povjeruje, osim ako znamo raspored i znamo točno što ima na prvom, drugom, RTL, Novoj, a tamo uvijek, naravno, nešto ima. Tako sam osvojila desetak minuta filma, Fanika je legla u krevet i nezainteresirano gledala. Kate se prošetala sobom, pogledala na ekran mrvicu se čudeći i prošla na drugu stranu, na hodnik i nekud dalje, to neće trajati više od desetak novoosvojenih minuta. Vratila se i sad je i ona imala nešto reći, “Crno bijeli”, “da” rekoh, “baš me zanima da malo pogledam, nisam dugo gledala crno bijele filmove… nema toga danas”, probala sam se tako staviti malo na njihovu stranu a ipak zadržati kanal. Na sreću, scene su trajale dugo, kadrovi još duže, dijaloga je bilo veoma malo, mogla sam u svoj strepnji nekako pratiti. Fanika, kao veći filmofil, stavila je naočale i počela gledati, još desetak minuta je bilo osvojeno, onda me upitala “O čemu se tu radi?” “Ne znam još, tek je počeo”, trajao je međutim, više od pola sata, u svakom drugom filmu u boji bi bilo troje mrtvih, dva slomljena srca, neki seks, pet razbijenih automobila, jedan nervni slom, lopov koji skače s krova na krov leteći preko petnaestak metara ulice, dolje šezdeset metara. “Da vidimo”, ovo “mi” je bila taktika uključivanja Kate i Fanike i dijeljenje odgovornosti za nastavak gledanja. Kata je ustala i izašla ponovo na balkon. U tom se trenutku dogodilo najgore moguće. Glavni glumac sam u kadru, lijepo je na nekoj pješčanoj dini skinuo gaće i obavio veliku nuždu, polako, vidljivo, pregledno u svakom pogledu. Povirila sam postrance prema Faniki, na sreću, na sreću, veliku sreću, u tom je trenutku zadrijemala. Kad se Kata vratila s balkona a Fanika otvorila ponovo oči, ni govna, ni glumca, ni pijeska više nije bilo u kadru. Ponovno su sjedili u kamionu i šutjeli.

Kate: “Tu se ništa ne događa.”

Ja: “Sad bi moglo. Približavaju se nekom gradiću.”

Fanika: “Ja to ništa ne razumijem.”

Ja: Šutim.

Fanika i Kata još koju minutu gledaju, onda se Fanika okrene nama dvjema, “A jeste ga vidjeli? Po što je on meni došao? On bi mene operirao, to bi on, htio me nagovoriti, jeste vidjele?, a neću ja, mene je toga strah, trebala sam to napraviti prije deset godina…, sad me je strah, ne znam što ću…, ako mi može dati neki lijek, evo sad u bolnici bolje hodam, jeste vidjele, puno bolje hodam, kod kuće sam samo ležala.”

Kata: “Puno bolje hodate nego kad ste došli, istina.”

Ja: u sebi. “Vraga bolje hoda, jedva se vuče, sve ju boli, jauče noću, ždere tablete šakama…, šta se to tamo događa, otkud sad ta djevojka u filmu, propustila sam nešto, jebiga, promaknulo mi je, a još će trajati preko sat vremena, evo i neki stariji čovjek je u filmu, pa ja sam propustila dio a cijelo vrijeme gledam ukočena, nastojeći biti nevidljiva, moleći se da će one nekako propustiti to vrijeme dok ja gledam film, a onda ga ne vidim, jebem ti film, jebem ti Wendersa i Voglera i Faniku i Katu i mene trknutu koja bi gledala Wendersa i Voglera i njemačku provinciju, kao da mi je moje malo…” 

Žao mi je i Fanike i Kate i same sebe. Nitko nije imao ništa od tog Wendersa…, Fanika, bakreno smeđe pofarbane neuredne kose sa izrastom od četiri centimetra, sutra ide kući i tamo će nastaviti ležati na kauču, žderati tablete i tako sedirana mirno gledati reklame, Kata, kratkokosa plamenocrvena, ona je fina, gradska gospođa, ona ima krasan brak već pedeset godina, u ormariću uredno drži svoju čašicu, ima svoj fen, svoju pidžamu, svoj ogrtač i meke papuče i tumor na mozgu. 

***

S Tonicom u četrnaestici je bilo dobro. Bile smo same. Nije bilo televizora. Televizor se moglo dobiti tako da se unajmi, na zidu je bio prikucan plakat s telefonskim brojem na koji se moglo nazvati i unajmiti aparat za 20 kuna dnevno. Tonica u užasnim bolovima po svoj prilici nije ni primijetila da nema televizije, meni nikako nije nedostajala, i kod kuće je jedva gledam. U sobi je vladao mir, narušavan tek tihim cviljenjem moje cimerice ili Patroklovim deranjem. Ušetao je u sobu doktor Ahilej sa nekoliko svojih Mirmidonaca, taman u vrijeme između, doručka, vizite, čistačica, medicinskih sestara, isporuka injekcija, tableta, friških pelena, friških plastičnih kesa za urin…, vrijeme prije ručka, kratko vrijeme od sat, dva, dovoljno opet da se odahne, odrijema, pročita nekoliko stranica knjige, kucka malo po mobitelu, telefonira. Ahilej je doveo Mirmidonce-stažiste na vježbu. Nisu mi bili prvi, dolazile su proteklih dana grupe, podizali mi ruku, nogu, kuckali po koljenima, rukama, mrštila sam se i rastezala usnice, plazila sam im jezik…, vježbali su i narativni dio, iznova sam odgovarala na pitanja; dob, bračno stanje, rodila?, koliko puta?, neke bolesti?…, opišite svoju tegobu. Ovo posljednje je bilo policijsko-mirmidonsko trik pitanje, trebalo mi se koncentrirati, naprezala sam se osluškujući vlastito tijelo, u glavi sam skenirala svoju desnu nogu, ona je sve zakuhala, ona se pobunila, ona je počela neki svoj samostalni dio, umjereno za sada, no kamo će to?, u čemu će završiti?…, jel’ se taj nožni palac desne noge micao sam od svoje atonomne volje prošle noći ili nije?, pitali su Mirmidonci-stažisti, ja sam pitala svoj nožni palac desne noge, jer otkud sam mogla znati da li se micao, kad se ionako micao bez moje volje a ja sam spavala? U želji da ne pogriješim, da odgovori budu logični i konzistentni, sve sam priznavala, nastojala se prisjetiti i nekih stvari koje prije, u prijašnjim ispitivanjima nisam spomenula. Ahilej je stajao po strani, nadzirao svoje redove, također promatrao i mene, on je znao sve i one prijašnje odgovore i reakcije…, kaže, obraća se svom odredu ali gleda mene tvrdo u oči, kaže…, „Jednom, intervenirao sam kad je neki mladić skočio u vodu, ispalo da je bio plićak, i povrijedio kičmu, dogodio mu se prijapizam…, znate ono kad se dogodi erekcija, gospođa je obrazovana, znat će što je to…, bio je pokriven plahtom, naravno, ali se jako vidjelo, strčalo je…” Mirmidonci nisu shvatili vezu prijapizma i moje pobunjene desne noge i samo su šutjeli. „U malih su uvijek veliki, u velikih su mali, tako u najmanju ruku izgleda.” – Promrsila sam i podvivši ruke pod glavu, samo se udobnije namjestila na krevetu, nadajući se da će četica uskoro odmarširati. „Ne možete tako ležati, držati ruke pod glavom, nismo na plaži, ruke uz tijelo” – reče Ahilej. Stavila sam poslušno ruke uz tijelo.

                                                                                    ***

Sutra Tonica ide na operaciju kralježnice. Kažu dosta rizičnu.

Za dva sata Tonica ide na operaciju. Iz vene vire igle, veoma je mirna, ne miče se, čak ni oči ne pomiče. Tek sam sada uočila da ima izrazito plave oči.

Nekoliko puta sam joj rekla „bit će sve u redu, bit ćete dobro.” Samo je na tren ukosila pogled prema meni i nije se pomakla, nikakva grimasa na licu, ništa.

Deset do deset je. Za deset minuta Tonica ide na operaciju.

Dvije medicinske sestre i jedna liječnica ulaze u sobu, govore nešto, bodre Tonicu, ne valja nešto sa zvukom tih riječi, ni na šta se ne hvataju, odjekuju, odbijaju se, padaju neupotrebljive…, ništa nema u njima.

Ustajem. Stojim sa strane i ne znam niti zašto sam ustala i što bih sama sa sobom tako…

„Sretno Tonice!, pa kad se vratite svojoj kući kraj rotora, najvažnije je šetati, nema više rada u polju, jeste me čuli?”

„Jesam, jesam, čula sam i razumila.” Cijelo jutro nije izustila slova, nije se pomaknula, sad mi odgovara jasnim glasom, žustro, znojna od straha….

„I majmuna ostaviti!, kuća je vaša!”, dodala sam.

„Hoću, hoću, sve kako ti kažeš!”

„Bit ćete vi dobro, nije to ništa!”

„Nije to ništa.”

Ponavlja Tonica, znoj joj se cijedi niz blistavo lice.

Guraju krevet iz sobe, jedna sestra zatvara vrata, vozit će je sada dugim hodnikom, pa u prostrani lift, pa jedan kat više, pa još jednim dugim hodnikom… dalje ne mogu zamišljati, ne znam točno na koju je stranu kirurgija, kako to tamo izgleda.

„Preživi Tonice, nije život bog zna šta, ali ono drugo je i manje od toga. Ništa.”

U deset i trideset, sestra je došla po mene, pomogla mi s mojim stvarima…, novo putovanje do slijedeće postaje… Soba broj sedam.