Božica Jelušić: ŠTO TKO MISLI, OSJEĆA I ZNADE O POEZIJI

168889407_10215911149370297_7004794274809605843_n

Dakle, po stoti put (simbolički kazano) vam velim da mi je potpuno svejedno što tko “misli o poeziji”, jer poezija nije područje gdje igraju velike nakane i velike ideje, i postavke i predstave o poetskoj meštriji, već je poezija živo, aktivno, pulsirajuće tkivo, i ona sama jest ODGOVOR jednoga osjetljivog bića na sve što život pred nas stavlja i postavlja. Milosz je zapisao : “Ja sam čitao mnoge knjige, ali im ne vjerujem”, a ja dodajem: “Poznavala sam mnoge učene ljude ali su mi beznadno dosadni”. Osobito kad mi nešto mudrijaju o tome, kako bi poezija trebala izgledati ili djelovati i gdje bi se trebala “događati”.
Ta dilema mučila je staroga Shakespearea: “Tell me where is Fancy bred, / Or in the heart or in the head?” . (Reci mi dje se mašta javi, / Da li u srcu ili u glavi?), i morao je čvor razdriješiti sam za sebe, kao što svi to činimo. U svoje doba, Degas se također u jednom društvu upustio u raspravu kako ima “mnogo ideja o novim pjesmama”, pa se jedan mladac obrecnuo: “Ali Degas, stihovi se ne pišu idejama, nego riječima!”. I ništa se nije promijenilo do dana današnjih: jedni imaju cijelu hrpu “ideja”, ironiziraju zanat, belje se rimi i metafori, ali ne umiju napisati pjesmu koju bi netko pročitao, upamtio, koja bi ga dirnula, potakla, motivirala. Zato postoje famozni “drugi”, koji pišu stalno, pišu na svaki poticaj, bacaju iskru, ne traže specijalne okolnosti, ne misle da je “vrijeme raditi nešto drugo” u jezivoj kovidurskoj zbilji, već rade ono, za što su stvoreni i u čemu je zacrtana linija sudbine: pišu pjesme, bave se osjećajima, dijele pogaču za stolom, od koje će svi gladni dobiti barem jedan zalogaj.
To ružno obrecanje na poeziju, to ironiziranje i ismijavanje nekakvih “avangardista”, jedna je od žalosnih patoloških pojava našega doba. Kopanje po drobu, po spolu, po fekalijama, po entropijskom sedimentu uništene prirode, nekome se čini privlačnim. Računa se da nitko nije ništa čitao, da ne znamo za Lautreamonta, za Bataillea, da “poezija zla” i ružnoće nije prošla ispod našega radara. Bujajući frojdizam, provincijski kompleksi, pijano mlataranje jezikom, danas su “literarna građa”, a jatačka braća trude se da ta kvazipoezija i izrigavanje /izgrugivanje ostane u fokusu javnosti i medija. Apolonova lira danas bi rastrgana završila pod šankom u nekom pajzlu, a oni koji misle da je poezija poglavito “red u riječima” i da je OSJEĆAJ temeljni postulat svakog stihotvorenja, bili bi ušutkani skarednom psovkom i blatnjavom “argumentacijom” antitalenata, koji o poetskoj magiji zapravo nemaju pojma.
Jasno mi je da je izvornih talenata malo, da jedna “jurodiva” Parunica nema nasljednicu u ženskom krilu hrvatskog pjesništva, niti da oni koji falsificiraju mjeru vlastite “nadahnutosti” neće spasiti brod koji tone u moru antipoezije.Ta “stvarnosnost” i reciklaža životne građe proizvode sve više makulature, knjiga koje nitko ne čita, pjesama koje se ne mogu krasnosloviti, slika koje uznemiruju i bude otpor kod normalnoga svijeta, koji je nekada znao neke stihove napamet. Ostaje možda ono što je govorio Golob i podržavao Arsen: da će u šansoni, u glazbenom ruhu, preživjeti koja zrnca lirike, da će netko nekome nekad kroz taj “lakmus emocija” poručivati nešto, kad mu uzmanjkanju vlastite riječi.
I to će, najvjerojatnije, biti nekome povod za sarkazam, ali pjesnici, oni pravi, neće zbog toga napustiti svoju misiju. Što se mene tiče, na nekom putu u Vječna lovišta, vjerujem da ću se sjećati one Paljetkove: ” Padaju ljubičaste kiše i to su oči, / Svih onih lijepih žen a koje se sad na nebu pretvaraju u jesen…”. I dalje ćete sami, sigurna sam, s mnogo užitka, dovršiti ovu pjesmu.
 
F. G.