Romano Bolković: Enigma Hrvat

Strašno sam zabrinut za vas. Oduvijek. Cijeli sam svoj dug i plodan život posvetio dešifriranju enigme: Hrvat. Nije mi naime teško bilo shvatiti da postoje i takvi ljudi, ali ono što me je vazda čudilo bilo je kako to da se ne sudarate po ulicama dok hodate, da ujutro netko otvori kiosk etc., da su u riječ i ljudi i zbivanja u ovoj zemlji sasvim stvarni, iako sve te osobe i događaji izgledaju kao sasvim izmišljeni, i to sumornom fantazijom hrvatskog novelista.Kao što sam se više puta u životu posvetio izučavanju metafizike, od čega me je uvijek odvratila neka iznenadna sreća, tako se redovito iz ove zadubljene zabrinutosti prenem privučen nekim osobnim dobitcima, likom u odrazu ili letimičnim pogledom na konto.Ali, avaj! Moj bolećivi altruizam, ta često samorazarajuća naklonost spram čovjeka, naročito malog, uvijek me iznova vraća patnjama mojih bližnjih, i, naročito daljnjih: trač, ta ljubav za daljnjeg svoga, koji se nadzvučnom brzinom širi panonskom nizijom i odjekuje Dinaridima, ma koliko se ja klonio svakog kontakta i bez epidemiološkog savjeta o držanju distance, dolazi i do mene, i ne mogu onda da ne reagiram to tim eruptivnijim interesom što je veća snaga potiskivanje znatiželje za životne peripetije suvremenika. I kažem, uvijek se nanovo zabrinem za vas. Najmanje što možete učiniti da mi se nekako odužite, jest da sada lajkate ovaj status sa supripadajućom ilustracijom, alegorijom sabrane zadubljenosti.To će mi jako puno značiti.