Pero Kvesić: PSI I SMRT

MILA čuvarica knjiga2010. – 2021.

Početkom veljače prije tri godine mog psa Bubu su istovremeno zadesili srčani i moždani udar. Odmah sam ga odvezao veterinaru i – što zahvaljujući pravodobnom i odgovarajućem liječenju, što njegovoj vitalnosti, što mojoj brizi, a što sreći – uspio je preživjeti. Ležao je u komi, umirući i boreći se za život, tri dana. Mjesec dana nakon toga neprestano sam bdio nad njim, hraneći ga zalogaj po zalogaj, prinosio mu vodu do njuške, davao mu lijekove, nosio ga u vrt, pridržavao pri prvim osovljavanjima na noge i prvim nesigurnim koracima. Halapljivo upijajući svaki znak poboljšanja, nakon mjesec dana mogao sam odahnuti – ponovo je bio oporavljen i u snazi, koliko to osamnaest godina star pas može biti. Zatim smo se tri mjeseca sretno družili, a onda je ipak došlo neizbježno. Naglo je počeo kopniti. Iz sata u sat zamjećivao sam da ga životna snaga napušta. Posljednji tjedan proveo je uglavnom ležeći i opraštali smo se dugim, skoro neprekinutim pogledom dok nije ponovo pao u komu. Nakon pregleda i konzultacija s tri veterinara i četiri liječnika, pozvao sam veterinara koji mu je dao Injekciju. Držao sam ga u naručju dok mu je davao anestetik, osjećao u rukama kako se opušta, stiskao sam ga na prsima dok mu je zabijao posljednju iglu pravo u srce, a njegova njuškica je bila uz moje uho dok mu je izlazio posljednji dah.Šesnaest godina bili smo nerazdvojni. Išao sam s njim u ured, u posjete prijateljima, na ljetovanja, noću je spavao podno mog kreveta. I danas mi se često pričinjava da čujem njegove šapice kako capkaju iza mene, često očekujem da će odnekud iskrsnuti, svakodnevno se zateknem da mi nedostaje. To je cijena koju plaćam za sve ono što mi je priuštio.Danas moj mali Sinko Mandarinko ima osamnaest mjeseci i već razgovaramo. Mnogi ljudi smatrat će neprimjerenim – neki možda čak uvredljivim – uspoređivati pse s djecom, ali tu poredbu valja napraviti upravo da bi se naglasila razlika. Ako se ništa nepredviđeno ne uplete, prirodno je da djeca nadžive svoje roditelje. Na neki način roditelji nastavljaju živjeti kroz svoju djecu, kroz potomstvo. Ljubav prema djeci ne samo da obogaćuje život, ispunjava ga i sadržajima i smislom, već nam pomaže da se suočimo sa smrću. Ma koliko rastanak bio bolan, utješna je pomisao da ostavljamo nekog pred kim je život, da ćemo u tom životu – kroz njih i njihove uspomene, kroz to da će nastaviti nešto što smo mi započeli, (ako ništa drugo: nastavak porodične linije koji smo im proslijedili) – i mi na svojstven način biti prisutni. Sa psima je, kad je riječ o smrti, upravo suprotno. Njihov životni vijek je kraći od ljudskog, i svatko kad nabavi psa očekuje da će ga nadživjeti. Prirodnije je uspoređivati pse s ostalim kućnim ljubimcima, ali i ta poredba otkriva jednu bitnu razliku. Naravno, ako netko ima konja, papigu, kanarinca, kornjaču, zlatnu ribicu, mogu mu biti jako dragi, može ih jako voljeti, ali sa psom je moguće više. Sa psom je moguće uspostaviti širu skalu raznovrsnih veza, veću privrženost, bolju komunikaciju nego s ikojim drugim kućnim ljubimcem, mnogo obuhvatniji odnos. Pseći stil života je takav da se gotovo u potpunosti, dvadeset i četiri sata na dan, može ispreplesti s životom osobe koja brine u njemu, te je količina sadržaja koji se dijele jednaka životu. Zbog svega toga je moguće prema psu razviti veću povezanost i dublju ljubav nego prema bilo kojem drugom kućnom ljubimcu. Utoliko i njegova smrt može stvarno duboko potresti. Ne pitajte više o tome. Mogao bih se rasplakati.Za razliku od djece, čiju smrt ne očekujemo doživjeti, smrt psa je predvidiva. Dapače, s velikom vjerojatnošću može se predvidjeti i kako će skončati. Velik broj gradskih pasa, koji nemaju sreće uživati u vrtu, često stradaju pod kotačima automobila. Ako dugo požive, o njihovom posljednjem času često odlučuju vlasnici odvodeći ih veterinaru da ih zauvijek uspava. Dakle, voljeti psa znači i biti spreman ugledati ga smrskanog na cesti ili da će trebati osobno odlučiti o času njegove smrti. I svaka je šetnja – čemu se raduju i pas i gospodar – rizik ispunjen zebnjom da se iz šetnje neće zajedno vratiti. Tko nema psa, teško može zamisliti koliko je svaka šetnja opasna: životinja u trenutku može progutati komadić otrovane hrane, u trenutku može izgubiti glavu i jurnuti preko ceste pod kotače prvog vozila, u trenutku može iza ugla banuti neki golemi razjareni pas i napasti ga. Grad je prepun primitivaca koji samo gledaju kako bi iživjeli svoje animalne nagone na nekom tko se ne može braniti, a svako puštanje s vođice može završiti tako da pas odluta i izgubi se zauvijek.Zbog svega toga, voljeti psa znači i biti svjestan prisustva smrti, neprestane mogućnosti neopozivog rastanka, što uzvratno djeluje i na karakter ljubavi. Voljeti psa je donekle bolno jer svaka druga ljubav – makar kao iluziju – sadržava pomisao da će se nadalje samo razvijati, dok ljubav prema psu podrazumijeva neprestanu svijest o kraju i neopozivu rastanku. Ljubav prema psu stoga osvješćuje vrijednost vremena, čini čovjeka svjesnim punoće svakog trenutka, i kad se ništa posebno ne događa. Sjediš i on spava do tvojih nogu… Kako je krasno da smo zajedno živi, ti i ja, dlakavi moj prijatelju! Svijest o dragocjenosti svakog zajedničkog trenutka čini one koji vole pse ne samo sposobnima da uživaju u svakom trenutku nego i svjesnijim vrijednosti pukog postojanja, što je nešto što ljudi – u svakodnevnoj jurnjavi i opterećeni neizbježnim životnim brigama – lako zaboravljaju. Bili toga svjesni, ne bili, mogu li to obrazložiti opširnije ili ne mogu, svaki vlasnik kućnog ljubimca – a naročito psa – može mu zahvaliti na osnaživanju radosti života.Naravno, mnogi ljudi imaju pse a da nisu sposobni doživjeti išta od ovoga o čemu govorim. Ljubav je ključ tajne, bez nje to nije moguće. Ljubav daje snagu. Ja sam čovjek gadljiv, čak i s preprženog odreska uklanjam žilice da bih ga mogao pojesti, a pomisao da očistim svježu ribu ili kokoš bila mi je nepodnošljiva. Međutim, nakon što sam nabavio Bubu, bez drhtaja sam čerečio sirove goveđe grkljane da bih mu ih mogao skuhati. To je ista ona snaga kojom mijenjamo pelene ili se brinemo o nepokretnom starcu. Onaj koji ne voli, mrzi svaki trenutak u kojem je prisiljen tako nešto raditi, i njegov je život nepodnošljiv. Tko to radi s ljubavlju, iako također ne uživa u tome – jer u gadnim, odbojnim stvarima ne možemo uživati – ipak je zadovoljan kad to obavi znajući da će to koristiti onome koga voli. Ljubav obogaćuje. Za ljude koji nemaju psa za ljubimca, riječ “krzno” je tek riječ kojom se imenuje određena stvar, ali krzno je dlaka do dlake, pramenovi dlaka, kovrča do kovrče, presijavanje svjetla raznih intenziteta i obojenosti, beskrajna karta isprepletenih ornamenata… Ono različito miriše kad je svježe oprano, kad ga kiša namoči, kad se tek osuši, kada se zalegne… Kroz krzno se naslućuju mišići, kosti, toplina, gibanje… Krzno je kaleidoskop sadržaja, i onaj koji to ne vidi nepovratno je propustio sve što bi mu to saznanje moglo donijeti.Ljubav prema psu je po svijesti o dragocjenosti trenutka i bolnom saznanju kako vrijeme protječe nalik intenzivnoj ljubavnoj aferi u kojoj ljubavnici znaju da će se morati rastati, ali ih razlikuje pečat smrti koji sa psom potvrđuje rastanak. Poput intenzivne ljubavne afere koja nas čini svjesnima ljepote trenutka i bolno svjesnima protjecanja vremena, ljubav prema psu dodaje još i odnos prema smrti – a to je nešto što svatko od nas mora izgraditi tijekom života. Roditelje nismo odabrali, kao što ni njihovu smrt ne možemo spriječiti. Prijatelje smo odabrali, kao i što su oni odabrali nas, i možda ćemo prestati prijateljevati mnogo prije smrtnog časa. Ali psa odabiremo bez njegova pristanka – ako mu pružimo ljubav, on ne može ne uzvratiti, njegova je smrt ono na što unaprijed pristajemo čim ga nabavimo, pa je stoga i drugačija nego sve druge ljubavi, a kao drugačija, na drugi nas način jača. Obogaćivanje saznanja o smrti čini pomisao na nju podnošljivijom. Smrt voljenog bića čini je i nama lakšom: ako je mogao on, ona, moći ću i ja! Psi nisu samo čuvari, pomagači i drugari: oni nam pomažu da se pomirimo s tim da smo samo jedan od bljesaka plamičaka koji čine svjetlo života u beskrajnoj tami vječnosti. Nije slučajno staroegipatski bog smrti Anubis imao pseću glavu.Psi nisu samo čuvari, pomagači i drugari: oni pridonose svijesti da uživamo život, ali i da se pomirimo s prolaznošću i prihvatimo neizbježnost konačnog rastanka, i to je možda najvrednije što nam daju dok su s nama i što ostaje nakon što ih već odavno nema.

Napisano 1998., objavljeno u knjigama “Pudli lete na jug“ i “Dum spiro spero“