Anita Zlomislić: KRIZA LJUDSKOSTI I STRUKE

Kao likovna kritičarka i kao suradnica na projektu idejnog rješenja spomenika žrtvama holakausta u Zagrebu koji je pobijedio na natječaju bila sam svjedokom svake etape nastajanja rada pa se osjećam pozvanom osvrnuti se na javnu hajku oko toga spomenika koja sebe naziva kritičkim propitivanjem. https://www.glasistre.hr/…/strucnjaci-spomenik-zrtvama… U navedenim kritičkim propitivanjima u isti koš se trpaju naziv spomenika koji definira naručitelj – Grad Zagreb – i umjetničko rješenje autora pa bi se iz izjava nekih „uglednih„ stručnjaka dalo zaključiti da je umjetnik kriv što se uopće javio na takav natječaj, što je dao umjetničko rješenje koje ne obuhvaća širu sliku svega postojećega u kontekstu žrtava nacističkih zločina u NDH, a koju je trebao obuhvatititi i natječaj, te ispada da je taj natječaj zapravo skrojen upravo za njega, jer je eto baš on pobijedio na njemu, a obzirom da živimo u Hrvatskoj, mora biti u najmanju ruku podoban, pripadati klanu, možda i kojekakvim sumnjivim organizacijama da bi stekao osobni interes. No u svakom slučaju, on je režimski umjetnik, tvrdi prof. Galjer. Ovakvo etiketiranje i klevete na račun autora doista govore puno više o onome tko ih izgovara i njegova su projekcija sama sebe u situaciju. A u javnom diskursu pozicija je to nedostojna znanstvenice i sveučilišne profesorice. Neosporno je da naziv spomenika u samom natječaju trebalo bolje promisliti te, obzirom na delikatnost teme, otvoriti javnu raspravu prije natječaja. Ali neosporno je i da inicijatora spomenika Branka Lustiga koji je i sam bio žrtva holokausta, zasigurno nije pokretao revizionizam, a danas se upravo tako tumači cijela ideja o spomeniku, već sjećanje koje potiče toleranciju i suosjećanje. Neosporno je da su od nacizma u Zagrebu stradali i Srbi i Romi kao i Hrvati antifašisti i da se pijetet treba iskazati svakome od stradalih naroda. No ne vidim argument zašto jedan spomenik napokon ne bi mogao biti umjetnička priča o holokaustu u Zagrebu, baš kao što je film “Dnevnik Dane Budisalvljević” priča o progonu Srba. Ili se zvati kao što se zovu neke povijesne knjige (I. i S. Goldstein, Holokaust u Zagrebu, Zagreb 2001.). I što je u tome loše? Ako je u nazivu bolje lokalizirati odgovornost za nacističke zločine u NDH, a ne ih generalizirati, s čim se u potpunosti slažem, ne vidim zašto se to isto načelo ne može primijeniti i na temu spomenika?! Spomenici NOB-a nisu entički diferencirali žrtve, možda im je to u neki slučajevima i nedostatak. Lokalizacija i individualizacija priče poput one u “Dnevniku Dane Budisavljević” daje nam konkretnije i jasnije konture povijesnih događaja. Postoji još jedna dimenzija priče o podizanju spomenika upravo Židovima. Socijalistička Hrvatska odnosno Jugoslavija se unatoč svom antifašističkom predznaku nije revanširala Židovima, u 50 godina nije im vratila otetu imovinu, nije im je sagradila Sinagogu u Zagrebu, a jednako tako nije im podignula spomenik u Zagrebu koji se obraća upravo njima, kao npr. palim partizanima iz Drežnice ili srpskim civilima koje su pobili ustaše 27. travnja 1941. u Gudovcu. Stoga, mnogo je toga još za razmotriti po pitanju spomenika žrtvama, ali jedno je sigurno, politika ponovo sije podjele i truje javni prostor poluistinama i lažima, nažalost i na temema kojima bi se trebalo pristupiti s velikim poštovanjem, no kako vidimo, u politici nema ničeg svetog. Neprimjereno je također i nevjerodostojno da nakon četiri godine naziv spomenika s pozicija revizionističkog tumačenja kritiziraju i oni koji su u njemu učestvovali, a pritom imaju znanstvene pretenzije na temu spomeničke baštine poput arhitekta i teoretičara Antonija Grgića. Pa zašto se uopće javljaju na takav natječaj? „Put rata jest put prijevare“, dobro je znan stih Sun Tzuova “Umijeća ratovanja”. A znamo da se u javnom prostoru uoči izbora doista i ratuje. U tom kontekstu kritičari naziva spomenika prešućuju izjavu Milana Bandića sa otvorenja radova na spomeniku od 7. prosinca 2020. koja je objavljena samo na stranicama Grada Zagreba: https://www.zagreb.hr/izgradnja-spomenika-zrtvama…/165645„Zagrebačkoj skupštini sam u proljeće 2019. predložio izgradnju spomenika žrtvama holokusta s posebnim pijetetom prema Židovima stradalim u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, istaknuo je gradonačelnik. Točno na ovome mjestu u kolovozu 1942. deportirano je 800 zagrebačkih Židova u Auschwitz. Nadam se da ćemo radove završiti do 22. travnja sljedeće godine, do dana kada obilježavamo Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta i proboj zatvorenika s jasenovačkog groblja, kazao je gradonačelnik pa je dodao da je izgradnja ovog spomenika gesta uljudbe i iskaz moralnog duha Zagreba i Hrvatske prema sugrađanima stradalim ne samo tijekom holokausta nego i za Nezavisne Države Hrvatske.“ Dakle, gradonačelnik je ipak usvojio kritike i djelomično korigirao naziv, ali na to nema osvrta. Jer posrijedi nije iznalaženje rješenja, već rušenje Bandićeva projekta. Nakon što se Bandić pokazao informiranim o lokaciji spomenika, kritike na račun lokacije su utihnule. Među ostalima Tihomir Milovac ih je plasirao u javni prostor tvrdeći da su Židovi deportirani sa Zapadnog kolodvora, a ne s Glavnog kolodvora. Za pretpostaviti je da mu je netko tu informaciju šapnuo na uho jer nije posegnuo pročitati radove i knjige povjesničara koji su se bavili temeom poput Ive i Slavka Goldsteina, a iz kojih je izvjesno da je deportacija išla i s Glavnog kolodvora. Ali je kritizirao i bez kompleksa prozivao. Danas o tome šuti, nema srama, nema isprike. Tako se to u našoj politici radi. I eto, sada umjesto javne rasprave imamo javnu hajku. „Zaoštrava se jer su to tražili“, prijeti Milovac na facebooku.U svom četverogodišnjem mandatu u Gradskoj skupštini kolega kustos Tihomir Milovac je sve do sad, smatrala sam, preuzeo ulogu informiranja javnosti putem facebooka o radu gradske skupštine što mi se činilo da je potpuno nova perspektiva iz pozicje građana da razumiju način funkcioniranja skupštine pa tako i zakamuflirane kutke političke prakse. Smatrala sam to korisnm i odvažnim. No danas, iz pozicije svjedoka i sudionika natječaja za spomenik žrtvama holokausta, vidim da su informacije koje šalje u eter potpuno selektivne te da je kolega Milovac nažalost postao i profesionalna žrtva vlastita javno-političkog djelovanja. Vezano za optužbe o plagiranju Tihomir Milovac u svoj izjavi tvrdi: „Prisvajanje je legitimni oblik umjetničkog izražavanja, što novija teorija povijesti umjetnosti prepoznaje kao jednu od čestih umjetničkih praksi, ali to mora biti svjesni i javno obznanjen umjetnički čin.“ U natječajnoj dokumentaciji prvonagrađenog rada Dalibora Stošića, koji kao arhitekt supotpisuje Krešimir Rogina, slikom i izrijekom se upućuje da je rad inspiriran scenom na kolodvoru iz filma “Schiendlerova lista”. Dakle, Stošić je svoju ideju razradio polazeći od filma i lokacije spomenika, što se da i dokazati skicama koje su prethodile konačnom idejnom rješenju Stošićeva spomenika. Ako kolega Milovac propituje, kao što sam kaže, onda se poseže za dokumentom natječaja i krene se u istraživanje. No ovdje imamo slučaj selektivnog manipuliranja informacijama u kojemu se problem ne analizira iz pozicija likovne kritike ili povijesti umjetnosti iako je pozvan za mišljenje kao „čovjek iz struke“. Naime, stručna analiza bi otvorila put raspravi svih mogućnosti prisvajanja bez diskriminacije i jednako bi pristupila Maurijevu radu i Muzeju u Gdanjsku, na koje se Milovac poziva kao na prešučene izvore Stošićeva rada, ili bilo kojem drugom umjetničkom radu s kojim se Stošićevo rješenje dovodi u odnos, a preko motiva kofera moglo bi ga se dovesti s mnogima, da nabrojim samo neke: Marcel Duchamp, Arman, Anselm Kiefer, John King, Ettore Guatelli, Chiharu Shiota, Michael Johannson, Zoe Leonard, Christian Boltanski, Johnz Salama, Mona Hatoum, Ibrahim Mahama itd. Krađa simboličkog značenja je sljedeća optužba u ešalonu optužbi za plagijat jer Fabio Mauri koristi kofere u kontekstu nacističkih progona Židova i u imenu zid boli. Stošić se također u svojoj interpretaciji poziva na zid boli, međutim, u temi posvećenoj stradanju Židova zid boli je opće mjesto koje se može umjetnički interpretirati posve neovisno da li ga je netko radio ili nije, kao što se može i citirati, a izvori takvog prisvajanja mogu biti posve različiti. Samo maliciozna namjera isključit će sve ostale razloge upotrebe te simbolike pogotovu kada je posrijedi lokacija kolodvora na kojoj se motiv kofera sam po sebi nameće, a u kontkestu deportacije jasno je da ga se veže uz bol i patnju. To najbolje znaju pravi istraživači, osobito povjesničari umjetnosti starijih povijesnih razdoblja, jer se do sličnih ikonografskih, kompozicijskih i stilskih rješenja kroz povijest dolazilo različitim putevima, direktnim i indirektnim. Da bi se na taj način, znanstveno, a ne senzacionalistički pristupilo problemu, mora postojati nepristranost kao temeljni kriterij istrage u kojoj će jednak tretman imati svi umjetnički akteri koji se dovode u međusobnu vezu. Svakome tko ima tu vrstu nepristranosti jasno je da ni Maurijeva instalacija kao ni ona u Gdanjsku nisu nastale same od sebe, već su također nečim inspirirane, možda baš kao i Stošićeva filmom “Schiendlerova lista”. Druga nedosljednost takvoga propitivanja je što se u istu ravan stavljaju dva realizirana umjetnička rada i jedan nerealiziran za koji postoji samo maketa. Suditi o djelu koje nije viđeno u kontekstu vizualne umjetnosti i prosuđivati ga samo na konceptualnoj razini, bez uvažavanja činjenice da se ovdje ne radi o ready made instalaciji i da je koncept samo jedan aspekt ove kiparske instalacije, ukazuje na profesionalni diletantizam. Jer ako djelo ne progovara i ne živi u svom direktnom susretu s promatračem, već je dovoljno upoznati njegov koncept, onda nam više nisu potrebni ni muzeji ni galerije. Mišljenje koje kritičar konstituira svojim kritičkim okom i vlastitim istraživanjima ne karakterizira takva diskriminatornost u pristupu. Svaki profesionalan kritičar dobro zna da kada govorimo o umjetničkom djelu govorimo u isti mah o sebi, o svojim vlastitim kapacitetima čitanja i imaginacije. Postoji još jedna razina razumijevanja spomenika Dalibora Stošića koju ili imaš ili nemaš. U navedenim kritikama posve je izostao taj dublji sloj razumijevanja. Ovaj spomenik nema ambiciju raspravljati o povijesti i biti rad na povijesnoj istini. On se ne obrača intelektu, već srcu. I sam žrtva holokausta kao dijete te producent “Schiendlerove liste” za koju je dobio Oscara, predsjednik ocjenjivačkog suda Branko Lustig upoznavši Dalibora Stošića i čestitavši mu na osvojenoj prvoj nagradi kazao je: “Mladiću, dirnuli ste me ravno u srce“. Razlog ovog spomenika, bar iz pozicije autora, je da potakne svakoga od nas danas i ovdje da si pomoću jednog svakodnevnog predmeta kao što je kofer predočimo engzistencijalnu patnju žrtava rasnih zakona koju su na kolodvoru svjedočili upravo Zagrepčani, što je preduvjet da se na osobnoj razini otvorimo empatiji koja je pretpostavka razvoju tolerancije u društvu. Ne vjerujem da se društvo može mijenjati, a da se mi sami kao individue ne mijenjamo, rastvarujući svoje predrasude prema drugim i drugačijim, etnički, rasno, vjerski ili ideološki. To je susret sa bezdanom između sebe i svijeta koji su uvjetovala kriva gledišta. U tom bezdanu nastala su sva zla za koje smo čuli ili ih znamo. Ovaj spomenik obraća se upravo tim malim, a velikim koracima u sebi i to na posve jednostavan način: „Umjetničko djelo čiji je polazni motiv svakodnevni, univerzalni ljudski predmet obraća se onome što je u vremenu koje obilježava najviše zatajilo: ljudskosti.“ (dopredsjednik ocjenjivačkog suda M. Hržić) Čini se da je i danas ta ljudskost itekako na testu. Ovaj puta ne zbog rasnih zakona, već zbog ambicije i prljave političke borbe uoči lokalnih izbora koja senzacionalizmom truje i razara svaki pokušaj senzibilizacije društva na rasnu mržnju kao što je to u slučaju podizanja spomenika žrtvama holokausta. Pa makar mu i naslov u natječaju bio krivo odabran. I eto, baš prigodno, pred nama je Veliki tjedan koji bi, bez obzira bili kršćani ili ne, mogao biti poticaj da promislimo o svojim sudovima i njihovim posljedicama.