Jasna Šamić: Odjel za vene, Biban, SARTR i Duško šćepanović

U ptice zaljubljen, Pozorište mladih

Ne pišemo zato što imamo, nego zato što želimo nešto reći. (Cioran)

U Klub književnika je svraćao ponekad i dr. Duško Šćepanović koji je važio kao jedan od najelegantnijih mladića u gradu. Visok, naočit, bio je i veliki zaljubljenik umjetnosti. Posebno književnosti i teatra. Imao je oduvijek rafiniran ukus. Ostali smo i danas prijatelji. Kao i nekad, on i sad voli da kritikuje moju plahovitost, i daje mi savjete, iako ja nikad nisam bila poslušan đak. On je na neki način moja savjest, i pokušava iz daljine gdje sada živi da denfuje moje uzavrelo pero. Sve što napišem, uglavnom, pošaljem njemu da kritikuje. Ja se prvo pobunim, a onda usvojim mnoge primjedbe. U svakom slučaju, tekst kasnije bude elegantniji.

U NAKŠIBENDIJSKOJ TEKIJI

A i sam je imao talenta za pisanje, rekla bih skoro kao i svaki Crnogorac, vrlo rječit i pismen. Postoji li genetski nadarene nacije za priču i pisanje? Treba upitati one koji vjeruju više u gene nego u kulturu i u vaspitanja. Nisam od tih. A ni naučnici nisu. Ali sam rijetko kad srela nerječitog, tačnije mutavog Crnogorca.
Duško je bio radoznao za mnoge kulturne pojave kod nas, pa i za istoriju. Više puta me je pratio na izlete po provinciji i po selima, gdje sam išla da proučavam derviše u Bosni, pa smo skupa gledali njihov ritual zvani zikr. Tako je bilo u Visokom, u Nakšibendijskoj tekiji, gdje smo prisustvovali zikru, a potom sam imala dug razgovor sa šejhom u njihovoj sobi za goste. Nekoliko puta me je Duško lagano ćušnuo kad je šejh pomenuo Nedžada Filipovića, a ja ga ispravila: Nenad Filipović.
Duško je čitao i moje tekstove o dervišima i pomogao mi oko pravljenja filma o Nakšibendijama koji sam radila za kongres posvećen ovom sufijskom redu, održanom potom u Strasbourgu 1987. Zahvaljujući tim mojim tekstovima o derviškim redovima i o sufizmu općenito, objavljenim uglavnom na francuskom i na engleskom jeziku, Duško Šćepanović je saznao da postoje i Bektašije, i Rifaije kao red. Ovi posljednji nisu bili nikad brojni u Sarajevu i Bosni, a bilo ih je mnogo u Makedoniji i na Kosovu. Ponavljajući bezbroj puta po jedno od Božijih imena, kojih u Kur’anu ima 99, a na stotine u sufizmu, s ciljem da “vide lice Boga”, da se “susretnu se s Njim” i osjete Ga u tački u srcu, zvanoj Suveyda, Rufaije se probadaju mačem za vrijeme svog zikra, ali se pri tome ne rane, ni kap krvi se ne pojavi i kad sebi probodu obraze.
Kao specijalista za krvne sudove, Duško je jedini koji mi je naučno objasnio zašto su Rifaije to u stanju: u ekstazi, koja je ogromna, kao rezultat velike koncentracije na Jedinog i velike emocije, krvni sudovi derviša se skupe do te mjere da je on u stanju potom da se probode, a da pri tome ne iskrvari. Ljubavni sokovi, endomorfini, množe se, a specifično disanje pri ponavljanju Božijih imena izaziva hiperventilaciju, koja dovodi do suženja svijesti. Na taj način nestaje sve drugo i postoji samo ON.
Da li se slično dešava i pri hirurškim operacijama? Tu se takođe umrtvljuju čula. Za razliku od bolesnika, derviš dolazi sam do umrtvljenja svojih čula. Paradoksalno, kod derviša se čula istovremeno i bude i umrtvljuju. Za njih je ovaj svijet San, a samo onostrano Realnost, Bog.
Duško Šćepanović se oduvijek družio s umjetnicima, glumcima, piscima, pjesnicima, književnim kritičarima. U Sarajevu, posebno na MESS-u, Festivalu malih i eksperimentalnih scena, vidio je sigurno skoro sve predstave, a onda znao o njima i da diskutuje. Jednom je svojoj prijateljici Nadi Rakić, koja je bila i teatarski kritičar, ispričao priču, inspirisanu svojim bolesnicama, koje je liječio u Institutu “Ernest Grin”, u okolini Sarajeva, i tad mu je prijateljica, kojoj se priča učinila zanimljivom, rekla da je napiše. On ju je napisao, i pokazao joj. Nadi Rakić se tad priča još više dopala, i odnijela je u Odjek, poznati list za kulturu i umjetnost, s kojim je sarađivala. Pokazala ju je uredniku, koji ju je odmah i objavio.
Riječ je o jednoj vrlo delikatnoj ljubavnoj pripovijesti, pod naslovom “Odjel za vene”. Istovremeno je to i drama i kritika tadašnjeg društva, koje nije odvajalo dovoljno sredstava za nauku i medicinu. Napisana u vidu kratkih, isprekidanih crtica, koje drže pažnju – iako u početku nisu sasvim razumljive – i čitalac je do kraja zainteresiran da otkrije enigmu. Glavna junakinja je mlada snaša koja dolazi kod elegantnog doktora da joj pregleda vene. On je u veoma čistom bijelom mantilu, iz čijeg gornjeg džepa viri rupčić, kakve inače nose svi elegantni muškarci. Ono što se možemo upitati jeste otkud našem doktoru Dušku, elegantnom građaninu svijeta, ova “seljačka tema”? Ono što znam, jeste da je radeći kao ljekar, upoznao i selo i seosku sredinu, koju nije ranije poznavao, i koja ga je na neki način fascinirala. Upoznao je tako naše seljake i njihove probleme, kako životne tako i zdravstvene.
Priča je pisana kao scenario, tačnije kao knjiga snimanja, sa kratkim scenama i raznim planovima. Prvi plan: selo, Drugi: kuća, Treći: interijer, mrak, žena i muškarac u krevetu, dječiji plač. Četvrta: doktor napušta taj ambijent, ne odgovara mu. Peta: ista žena, seljanka, u krevetu je s mužem koji hrče. Šesta: doktor u svom bolničkom mantilu, za vrijeme rutinskih pregleda, gdje se pojavljuje i glavna medicinska sestra. Napokon: ponovni susret s jedrom seljankom i njena priča koja se odvija samo u pogledu, i u jednoj riječi: Jesam.
Doktor iz priče je vispren, pogađa snašinu dramu. Iako vispren postaje naknadno. Priča je napisana moderno, kako bi rekli kritičari, i ne gubi na aktuelnosti.
Duško je slobodno mogao nastaviti pisati i dalje, ali je radije postao gledalac i čitalac. I to od onih korisnih čitalaca i gledalaca kakvi su potrebni svakoj umjetnosti. I kakvih je danas sve manje. Nikad se nije ustručavao da kaže stvarno šta misli o nečijem djelu, uvijek kritičan, ali i taktičan u kritici. Ipak taktičniji, rekla bih, prema muškarcima nego prema ženama. Nekad se činio i pretjerano radoznao, kao da njegova kritika i radoznalost prelaze u nešto što se na tren moglo nazvati i nedelikatnim, iako bi i tad, paradoksalno, ostajao u okvirima delikatnog, da, paradoksalno. Volio je da stavi drugome do znanja da je pogriješio, kao da je uživao povremeno u tome da ga uhvati u laži, da ga dovede na “mjesto zločina”.
Izgledao je uvijek zaljubljen. A ko kaže zaljubljenost, reći će i patnja. Jer šta je drugo strast i vatra u kojoj se prže i sufije, nego ona u kojoj bolno izgara i profani zaljubljenik, kao i mistički. A za svakog zaljubljenika i Zaljubljenika (Ašika) bol je sredstvo koje vodi do ljubavnih ekstaza. Duško Šćepanović je odavao utisak senzibilnog muškarca koji poput nekih osoba slabijeg pola voli do kraja da analizira i svoje i tuđe postupke, i veze, i sudbinu, povezujući sve ponekad sa istorijom, umjetnošću, politikom, književnošću… Zahvaljujući svojoj radoznalosti i za derviše, u koje sam ga inicirala, spasio je nogu jednom rifaijskom šejhu. Bio je jedan od rijetkih koji je gledao cijelo biće koje je liječio, a ne samo djeliće, ćelije, kako najčešće rade današnji liječnici, pa se pacijenti osjećaju kao pokusni pacovi. Ili predmeti.
Njegov ukus za literaturu, teatar, i uopšte za sve grane umjetnosti, odgovarao je i njegovoj figuri naočitog mladića, s gustim brkovima i razbarušenom kosom, kakav je bio onda kad sam ga upoznala u Klubu književnika. Duško je svraćao tu uglavnom nakon svog radnog vremena, poslije podne, kada bi u Klubu ostajali samo probrani i najizdržljiviji boemi. Oni koji se nisu bojali svojih žena i nisu morali trčati kući na ručak.
U Klubu sam voljela da popričam i sa Muhamedom Ćurovcem, koji je takođe jedno vrijeme radio iznad Kluba, kad je bio sekretar u časopisu Izraz. A i danas se rado vidim s njim, kad se ukaže prilika.
Duško je veoma volio i cijenio umjetnost Dubravka Bibanovića Bibana, koji mu je bio najbolji prijatelj, a moglo bi se reći i idol. Kao da je imao potrebu za nekim guruom, a Biban mu je to i ostao sve do Bibanaove ipak nagle smrti. Od tada se Duško počeo intenzivno družiti sa jednim drugim režiserom, takođe nekadašnjim Sarajlijom, Egonom Savinom, koji se naročito proslavio kao kazališni režiser u Beogradu.
Gledala sam prve Egonove predstave na MESS-u, sjećam se jedne napravljene od više Čehovljevih drama kao stilske vježbe, za koju je dobio nagradu na MESS-u. To je bio “fizički teatar”, gdje pored igre, glumci moraju da budu i u dobroj fizičkoj formi. Danas je Egon Savin jedan od najvećih režisera u cijeloj regiji. Ja sam nekoć drugovala sa njegovim bratom, violinistom Igorom, kolegom iz Muzičke, sve dok nisu odselili u Beograd. Njihov otac, poznati operski pjevač Makso, bas, bio je i dobar poznanik mog oca.
Pored tog što je Duško posjećivao Klub književnika, on je bio i stalni gost Sloge, gdje su se održavale ne samo plesne večeri subotom nego i prve avangardne predstave u Sarajevu i Bosni. Iz Sloge su kasnije izrasli brojni poznati režiseri, neki od njih su studirali režiju u Beogradu, kao Dubravko Bibanović, a neki u Sarajevu, na Filozofskom fakultetu, kao Željko Hajndl, zvani Žole.
U Klubu Sloga sastajali su se svi amateri pozorišne umjetnosti, pa i moj budući životni pratilac Valentin Vanja Čip, koji je volio umjetnost, i pozorište, a bio je često i majstor svjetla za Žoletove predstave. Gledala sam tamo mnoge predstave, naročito Žoletove i Bibanove, iako nisam bila čest gost ove važne ustanove za bosanski teatar. Izvrsne scenografije pravili su Emir Geljo i Bobo Perišić.
U sjećanju mi se zadržala, između ostalih, Žoletova jedna Beckettova drama: crno ogromno platno i nekoliko lica rasuto po platnu koja vire, a glavno “lice”, usred platna na zidu – Žoletovo. Lica su pravila različite grimase, dok je Žole ispuštao čudne zvuke i uzdahe. Glas off bio je Zoran Bečić. Žole je bio izvrstan, a i to lice na crnom platnu, toliko plastično i prisutno scenski da mi ga je nemoguće zaboraviti i poslije toliko godina. Ne samo u Beckettovoj predstavi koju je Žole nazvao “Nekad”, što je bio podnaslov predstave čiji je originalni naslov Krapp’s last tape.
Vidjela sam još nekoliko Žoletovih predstava koje je kasnije režirao i za Kamerni teatar, kao i one u kojima je igrao i svaki put sam bila fascinirana njime, glumcem iako su mu i predstave bile dobre. Žole će kasnije svoj život dijeliti dugo godina, sve do svoje nagle i prerane smrti, sa mladom glumicom Dejanom, koja mi je, otkako su došli u Pariz, bila i ostala veoma draga osoba i draga prijateljica.
Šta radite od jutra do večeri ? – Podnosim sebe.
Cioran
I Dubravko Bibanović Biban bio je čest gost Kluba književnika u Svjetlosti. Ali njegovo pravo “stanište” bila je Sloga. I kad je pravio predstave, i kad je igrao do besvijesti šaha, i kad je samo pio tu, reklo bi se, od jutra do sutra, uvijek s jednom vrstom orijentalnog šala oko vrata čije su rese visile na sakou, uvijek s bradom i dugom kosom, i uvijek s istim šarmerskim osmijehom na licu, od koga su mnoge žene gubile i dah i glavu. Ali ne samo žene. Koliko god je očaravao djevojke, toliko, ako ne i više, očaravao je i jači pol.
Imao je svoje paževe koji su ga pratili u svemu, slavili njegove predstave, njegovu umjetnost, poštovali njegovu riječ, slušali njegovu kritiku. Ili ga samo “pili očima”. Tako je bilo sve do kraja Bibanovog kratkog života. Najviše predstava Biban je napravio u “svojoj” Slogi, a jedna od najljepših inače bila je njegova dječija predstava, u Pozorištu za mlade, “Pinokio”. Bio je jedan od rijetkih autora koji je već krajem sedamdesetih upoznao predstave Roberta Boba Wilsona, i može se slobodno reći da je obožavao tog umjetnika i da mu je on bio uzor. U Bibanovim avangardnim predstavama bilo je odjeka, iako tek dalekog eha, čuvenog američkog umjetnika, nekadašnjeg arhitekte, čestog gosta pariških scena, poznatog po izvrsnim svjetlima u predstavama, i preciznim scenskim pokretima glumaca, ali i hladnoćom kojom odišu sve te predstave, a koja je očarala Parižane.
Biban je završio filozofiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a potom studirao režiju u Beogradu. Bio je vrlo inteligentan, vispren, obrazovan, volio je veoma poeziju, i meni ju je često recitovao, najčešće stihove ruskih pjesnika, i to je znao izvrsno da radi. Evo jedne od njih, od M. Cvetaeve koju je skoro prošaptao: Ništa mi oteto nije/ Osećam rastanka slast/ Ljubim vas i preko sviju/ Vrsta između nas…/ Nikad vam niko vam nije/ Nežniji poslao glas … /Ljubim vas i preko sviju/ Godina između nas…
Da je htio, pored toga što je bio veliki zavodnik, Biban je svakako mogao biti izvrstan glumac. A uz sve bih rekla, da je Biban bio i manipulant, iako izuzetno šarmantan manipulant. Jedno vrijeme je radio i u beogradskim pozorištima, kao režiser prije rata devedesetih, a za vrijeme rata osnovao je SARTR, skraćenica za Sarajevski ratni teatar, vrlo duhovit naziv koji naravno podsjeća na slavnog francuskog pisca i filozofa, teatar čija je prva predstava bila “Sklonište”. Tu je jednu od uloga imao i Zoran Bečić, koji je decembra 1986. igrao i u mojoj predstavi “U ptice zaljubljen” princa. Izvrsnu koreografiju – scenski pokret – pravio je Zlatko Mikulić, sa plesačima Tefedom Abazović i Stefanom Bagiuom. Odličan plakat napravio je Čede Kostovića. Na sceni sam bila i ja, Princeza u crnom.

PREDSTAVA KNJIGE

Imala sam sreće da mi tadašnji direktor Pozorišta za mlade, Mačkić, dopusti da umjesto obične promocije knjige “Iz bilježaka Babur Šaha”, napravim kazališni, multimedijalni spektakl kakve nisu tada pravili, mogu slobodno reći, nigdje, ili gotovo nigdje u svijetu. Nazvala sam to “Predstava knjige”, “U ptice zaljubljen”. I knjiga i predstava su bile inspirisane sufizmom, ali a-sufijske, kao daleki odjek prave sufijske poezije, dok sam kao muziku uzela Beethovena. Time sam željela podvući mogući suživot Istoka i Zapada.
Na kraju predstave moji bliski prijatelji su govorili o knjizi, svako iz svog ugla i svoje profesije, pa i Duško Šćepanović kao liječnik o poplavi ljubavnih osjećanja kod pjesnika i kod derviša, Duška Perišić Osti kao filozof, Zdravko Đuričić kao pravnik – on je donio “presudu” – i Josip Osti kao pjesnik i kritičar. Od vrste ministarstava za kulturu, zvane SIZ sam i dobila subvencije za tu predstavu. Predloženo nam je da s njom konkurišemo za teatarski festival MESS, trebalo ju je odigrati pred “ministrima” i selektorom, ali je meni u isto vrijeme štampan doktorat u Francuskoj i zakazan isti dan kad i predstava, promocija u Parizu, sa mnogim poznatim profesorima, tako da sam morala odustati od MESS-a.
Kasnije su se tom mojom predstavom i idejom nadahnuli mnogi autori, i oni koji to nisu bili, pa je Zlatko Mikulić i njima bio koreograf.
Zlatko je bio jedan od najvećih naših koreografa, a od rata živi u Japanu gdje, skupa sa suprugom, pravi isto tako odlične predstave kao i ranije.