Bosiljko Domazet: Biti drugi

Na prvom javnom predstavljanju Manjinskog društva pisaca podsjetio sam na knjigu, prevedenu ovdje pod naslovom „U ime identiteta“, iako bi prema francuskom izvorniku (Amin Maalouf, Les Identités meurtrières) moglo biti “smrtni, ili ubojiti identiteti”.

Evo jednog odgovora autora na pitanje o identitetu: „Kada me pitaju što sam „u dnu duše“ to onda znači da ‘u dnu duše’ svakoga čovjeka postoji jedna jedina pripadnost koja se poima kao ‘njegova duboka istina’, na neki način, njegova ‘bit’, jednom zauvijek određena rođenjem i koja se neće promijeniti. Kao da ostalo, sve ostalo – njegov životni put slobodna čovjeka, njegova stečena uvjerenja, njegove sklonosti, ukratko, njegov život – uopće nisu važni. I kada naše suvremenike potiču da ‘potvrde svoj identitet’, kao što danas često čujemo, time im govore da u dnu svoje duše moraju pronaći tu tobožnju temeljnu pripadnost, koja je često vjerska, ili nacionalna, ili rasna, ili etnička, i da ponosno s njom mašu pred licima drugih. Tko god ustrajava na složenosti identiteta, ostaje na margini.“

Osnovali smo ovo društvo (MDP) kao platformu za otvaranje razgovora i poticaj umijećima, vještinama i darovitostima. Naša zadaća ili misija, ako hoćete, jest i u tome da naučimo slušati druge. Naučiti slušati druge i poštovati ono što oni jesu, dosta je težak zadak. Mi ćemo na tome nastojati, pokušat ćemo poticati vještine, umijeća i darovitost, kod mladih ljudi i sve do onih koji su negdje zaboravljeni.

Zanimljiva se rasprava začela na mreži gdje je osnivanje Manjinskog društva pisaca (MDP) u jednom komentaru imenovano kao „društvo drugih“, u drugom kao „društvo manjinskih pisaca“. Prije toga, možda i među prvima, osvanuo je komentar „naziv baš glupo zvuči“. Naravno, o tome također možemo razgovarati i naći pravu ravnotežu i suglasje koje zrači civilizacijskim kontekstom, duhom vremena.

A prvi, baš su se fino smjestili i dobro im ide. S onima koje su sami imenovali drugima da bi ih ‘iz milošte’ mogli tapšati po ramenu i dati im folklorni zabran gdje će čuvati i njegovati identitet, jezik i kulturu svoje manjine.

U nekim će prigodama vlasti, ovisno o opciji koja trenutačno predsjeda dubokom, zapravo tihom koalicijom naoko sučeljenih stranaka i njihovih satelita, s manje ili više empatije pljeskati na priredbama manjina. Manjine su tako uvijek prigodne.

Biti drugi u metaforičkom smislu može biti i status iz kojega ‘drugi’ gleda kako će proći ‘prvi’. Drugi u tom smislu je onaj oprezniji, možda i moralno dvojben, jer ne usudi se biti prvi.

„Tri su se … mogućnosti uvijek nalazile pred čovjekom kada se susreo s Drugim: mogao je započeti rat, mogao se izolirati ili je mogao započeti dijalog“, reći će Ryszard Kapuściński u svojem predavanju prilikom preuzimanja titule doktora honoris causa Jagielonskog sveučilišta u Krakowu, 1. listopada 2004. godine. („Drugi“, izdavač Tim press iz Zagreba, 2021.).

Kako će reći Kapuściński, slabost svih kultura jest u poteškoćama pri razumijevanju drugih, druge kulture, jer je susret s drugim oduvijek bilo univerzalno, fundamentalno iskustvo naše vrste.

No, čuvajmo se velikih riječi, na nama je tek otvaranje razgovora, razmjena ideja i otvaranje vrata i mostova prema prvima, drugima i trećima i inima koji će tek doći.

Kako je to lijepo rekao Enes Kišević: „što znači biti prvi u svojoj zemlji, u svome narodu/prvi pjesnik, prvi domoljub, prvi na sto metara/meni su puno vrjedniji od mene drugi ljudi/druge zemlje, drugi narodi/kad gledam more, kad gledam zvijezde u noći/meni je smiješno ovo moje ja“.

mdp