Edit Glavurtić: BILJEŠKA O SREĆI (POVODOM DANA SREĆE)

Fotografija: Sanja Šantak

Da nasumce izaberete deset ljudi i upitate ih što za njih znači sreća, od svakog biste dobili drugačiji odgovor, jer sreća mijenja lica i oblike, i koliko je na svijetu ljudi, toliko je i priča o sreći. Prilično sam rano primijetila da se polovica sreće krije u čekanju na nju. Možda zato jer mladost uvijek zamišlja i očekuje velike stvari a u vrijeme mog odrastanja život je šetao laganim koracima između škole, svakodnevnih obaveza i prepirki s bakom, a sreće zaokružene crvenim kružićima u kalendaru prolazile su u trenu, pa sam pamtila njihove okuse jednako kao i sanjarenja i iščekivanja koja su im prethodila.
Još uvijek mi taj dio predstavlja radost, ali za razliku od vremena kad sam vezano uz pojam sreće zamišljala neke spektakularne stvari i velike događaje, zrelost je donijela smirenje u kojem se sretni trenuci množe na jedan sasvim drugačiji način. Danas mi moje srećice namiguju iz dobrih knjiga, šalica s kavom, tanjura s kolačima, dobrih razgovora, Adrianovog glasa kad kaže “baka, baka”, bijelih oblaka, čiste posteljine, sjenica u prozorima i bluza na kojima uspijevam zakopčati dugmad, a nisam se nadala. Nije zanemarivo ni to da su moje sreće danas čvrsto povezane s protokom vremena, kojeg je svakim danom manje, pa su njegovi darovi slađi, i bolje ih uočavam.
Osim toga, tu je i iskustvo: koliko god teških dana i godina imala, u njima je uvijek bilo i malih prilika za radost, jednako kao što su u velikim veseljima bile i sjene briga, i sve je uvijek bilo pomiješano. I nekako mi se čini da sreću, za koju volimo misliti da je slijepa, lakše pronalaze srčani i otvoreni, nego oni sumnjičavi i oprezni. Ovi drugi kao da su između sebe i svijeta podigli zid, pa iza njega previše mrve i previše misle, stalno se od nečeg brane i uvijek nešto očekuju.
A za sreću treba malo povjerenja i bezazlenosti, malo smjelosti i drskosti. Ponekad i odbijanja da je se čeka i nestrpljenja da se za njom krene u potragu. Otkrivanja gdje bi mogla biti. I pokušaja da je sami nekako stvorimo i prizovemo. To ne ide lako, a nije ni jednostavno, ali puno mijenja trenutak kad umjesto sreće za sebe, počnemo tražiti sreću za drugog. Kad počnemo misliti čime bismo mogli nekog obradovati. Možda nekom praktično pomoći, možda time što ćemo nekome nešto odnijeti ili donijeti? Nekoga nekom preporučiti, pohvaliti nečiji rad, otvoriti nekom neka vrata? Stati svojim imenom iza nekoga, u nečemu što smatramo vrijednim i dobrim? Tko na taj način razmišlja, ne treba brinuti o sreći, jer takav čovjek mijenja predznake stvarima, prolazi kroz zidove a djetelinu s četiri lista pronalazi na mjestima na kojima joj se ni u snu nije nadao.