Marijan Grakalić: Đorđe Balašević i Johnny Štulić – Posljednje ikone Jugoslavenske pop-kulture

Neki dan jugoslavenska pop kultura ostala je bez jednog od svojih najvećih idola Đorđa Balaševića. Autora koji je desetljećima stvarao originalne hitove koje s pravom i bez ikakve laži možemo nazvati jugoslavenskim, i koji su urasli u svijest gotovo u svakom kutku nekad zajedničke države propale zbog svakojakih nacionalista i šovinista. Zbog nepravde. U čmarnoj sadašnjosti ne vidi se i ne ističe nitko tko bi mogao popuniti Đoletovo mjesto.

Druga velika ikona pop-kulturnog podneblja bivše Juge, gotovo istog značenja, težine i širine, već godinama živi u samoprogonstvu od umjetnosti i u abdikaciji od nove (novih) stvarnosti. Ikonični Johnny Štulić odlazeći u svoj osobni azil u Nizozemsku, razočaran slomom i propašću generacije i stvarnosti propale pod zlim bremenom ratova i podjela poručio je: Sada ćete četrdeset godina slušati blejanje ovaca. Ta ironija možda se najmanje odnosila na umjetničku ili pop-kulturnu produkciju. Jer sada se, posve aposteriorno, stječe dojam da čitave generacije, kvartovi, gradovi, države i nacije samo bleje. Bleje u sunovratu iz jednog već dosegnutog nivoa povijesti u tamnu prošlost.

Đorđe Balašević je, za razliku od Štulića, bio karakterom pučka ikona popularne kulture. Imao je sve prerogative takve općenarodne kvalifikacije svojim djelima ne ciljajući niti na jednu posebnu društvenu skupinu, klasu ili temu. Ta širina mogla se poslušati u svim gradovima i selima od Banata do Brača, od Radoviša u Makedoniji do Mokrica u Sloveniji, uzduž i po preko vascele Jugoslavije. Naravno, i ona kada nje više nije bilo, kada je još postojala kao kulturna tradicija. Uz zvukove tambura, trubi i violina, uz šarm ravnice i oslobođenost kakvu posjeduje samo socijalistička hereditarnost Balašević je svojim stihovima i porukama prodirao u srca svih postajući tako zajedničkom pojavom i vrijednošću, daleko značajnijom od gulaša, sentimenta, melankolije ili puke zabave. On je proizveo identitet kojeg svi prihvaćaju kao nešto što je njihovo vlastito i dio njih samih, istodobno općenito ali i neponovljivo.

Johnny Štulić, iznikao isto osamdesetih i fala Bogu još živ, iako smješten u neki opskurni kazamat između stvarnosti i spleenova negdašnje stvarnosti i njezinih iluzija, sofisticirana je ikona jugoslavenske pop kulture. U svom izričaju, posve različitom od onog Balaševićevog, Štulić snagom temeljito urbanog pjesnika zagrebačkog i svakog drugog jugoslavenskog asfalta tka, gradi i donosi snažne priče i pjesme pobune protiv ustajalosti, neiskrenosti, svih vrsta devijacija, sranja i lažnog morala. Postaje ikona mladih koji teže oslobođenju od stega, ideologija, nacionalizama, pizdarija i gluposti ističući svoje vlastito iskustvo života, ujedno i gradskog života, kao sofisticirani prostor u kojem se treba reći i pjevati istina. To ne znači naravno, da Johnny nije slušao na selu. Slušao se svugdje, širom bivše zemlje, svugdje je prepoznat, i pjesme i motivi koje je isticao i stvarao bili su i jesu prihvaćeni pa su postali temelj memorije jugoslavenske, zajedničke i poslije rascijepljene kulture.

Od dva velika barda jugoslavenske pop-kulture jednog više nema, a drugi ne radi ništa, pa je isto kao da i njega više nema. Zato je ovaj tekst ustvari neka vrsta nekrologa, za tu dvojicu. Jednog pučkog i drugog, sofisticiranog pregaoca popularne kulture naših naroda i narodnosti. Ujedno i za tu kulturu koja kopni. Ipak, Narodi i narodnosti dakako, neće nestati, bit će i dalje tu i razumjeli će se međusobno dokle god budu razumjeli i shvaćali Balaševića i Štulića.