Jasna Šamić: O slikaru Mariju Mikuliću


Svaki portret je jednim dijelom i autoportret slikarev u smislu neke grafologije u kojoj se izražava slikar, u smislu izbora stava, jer svaki čovjek ima svoj stav i svoje držanje koje ga izvanredno određuju i razlikuju od drugih ljudi. Mnogi griješe, pogotovo fotografi kad namještaju čovjeka, izvještačuje ga… (Mario Mikulić)

Marijev sin, Goran Mikulić piše u svojoj knjizi o ocu (Moj otac Mario, Rabic, Sarajevo), da je Mario znao zaustaviti nekoga na ulici i reći mu da svrati kod njega jer mu se ta osoba dopada slikarski i želio bi je portretirati. Malo tko je izgleda ikad odbio da bude ovjekovječen na Marijevom platnu. Bilo je i puno onih koji su dolazili kod slikara, molili ga sami da ih portretira. Tako je bilo i s jednim bračnim parom, Marijevim poznanicima, koji su izrazili želju da slikar napravi portret supruge. Mario je pristao i naručio damu da dođe sutradan u njegov atelje. Mario nikad nije radio samo jedan portret, nego najmanje dva, jer bi jedan davao onome koji ga je poručio, a drugi ostavljao za sebe, ako bi mu se slikarski učinio zanimljivim, i onda bi ga dorađivao slikarski. Goran Mikulić kaže da Mario nije volio te «zalizane porodične portrete», pa je zato likovno obrađivao portret koji bi mu se učinio slikarski zanimljivim. Kad se supruga njegovog poznanika pojavila na vratima ateljea, Mario je bio zapanjen njenom preobrazbom, jedva je prepoznavši, zaprepašteno ju je upitao što je to učinila od sebe. A «to» je značilo da se počešljala po svome, našminkala, «sredila za slikanje» ! Žena mu je u tom smislu i odgovorila.
– Hajde ti, lijepa moja, kući, nemoj da te ja slikam. Nisi to ti, ja te takvu slikati ne mogu – rekao joj je Mario i vratio je kući.
Slikar je govorio da radi brzo, portret je bio gotovo već za sat, dva, jer je bio uvjeren da ima « dugogodišnje iskustvo u promatranju ljudi i osjećaj da brzo shvati što je važno da bi se neka ličnost potpunije iskazala»…
Ljudi koji bi izlazili u šetnju, svraćali bi kod slikara čim bi vidjeli svjetlo u njegovom ateljeu. Pjesnici, inženjeri, glumci, režiseri… Slikarev najbolji prijatelj, vjenčani kum, čovjek koga je sreo za vrijeme rata i koji ga je i potakao na slikanje, bio je Ismet Mujezinović. Smatrao je Marija najvećim portretistom kod nas, većim od njega samog. S njim je odlazio Mario i u kafane, a najviše izgleda u Hamam bar, kad je ovaj otvoren, u blizini Marijevog ateljea i Katedrale (danas Bošnjački institut).
Od slikara posebno je cijenio Goyu i Velazqueza, uvjeren da je svaki čovjek ličnost za sebe, «kao što je i otisak prsta jedinstven». O ovim velikim majstorima, Mario je rekao: «Veliki majstori portreta u koje ubrajam, prije svega, Goju i Velasqueza, premašili su pojam slike… Andrićev esej Razgovor s Gojom najdragocjeniji je prilog studiji o portretu, on je ušutkivanje svih kvazi-knjiških raspredanja. Portret, to je prevashodno ličnost autora. I kada raznim slikarima pozira ista ličnost, svaki portret je uvijek drukčiji, jer je svaki slikar unio u svoj rad vlastito uzbuđenje i dao mu svoj pečat.”
Marijev sin piše da je njegov otac bio sretan kad mu se pružila prilika da portretira Andrića koga je neizmjerno volio kao pisca. A slikao ga je u Hotel Evropi. Tom prilikom je Nobelovac povjerio Mariju da su slikari sretni ljudi i da žive mnogo duže od pisaca. «Zna i Gospod kome treba pomoćo», odvratio mu je Mario i šaljivo dodao: «A i kako stvoritelj da udijeli štogod piscima kad ne može razumjeti što oni škrabaju”. Na to mu je pisac-model vrlo ozbiljno uzvratio: “A sigurno razume ove modernističke mazarije od kojih bi i đavo okrenuo glavu.” Mario je tad trijumfalno zaključio da je «pisac na crnoj listi kod boga kako god okrene».
Ovom slikaru su smetale priče o lijepim djelima, njegovo mišljenje bilo je da je šutnja najbolja kritika. Kad bi se otvarale njegove izložbe, znao je dometnuti naglas : «Pusti to, reci da je otvorena izložba i gotovo!»
Po svemu izgleda da su ga žene kao modeli posebno zanimale. Goran Mikulić je zapisao da postoji «sjajan portret supruge Vefika Hadžismajlovića, pa Jasne Šamić, Vere Šahinagić, portret bake Ljubice, bake Bose, moje rodice Gordane Nikolić, Kadinice, nane njenog muža, moje majke Nade, sestre Bojane… Nepoznata žena u zelenom nastala je tako što je gledao s prozora ateljea na autobuskoj stanici kod Katedrale… Pa čistačice Milke!»

Slika živi onoliko dugo koliko se puta da gleda, muzika sluša, literatura čita. To je moja definicija umjetnosti. (Mario Mikulić)

Ne sjećam se gdje sam točno upoznala slikara Maria Mikulića. Moguće je da je to bilo kao što se dešavalo i s nekim drugim njegovim prijateljima i modelima: u ulici Vase Miskina, današnjoj Ferhadiji. Mislim da me je upravo u Marijevoj ulici upoznao sa slikarom Josip Osti, i da je tad odmah Mario izrazio želju da me portretira. I prije toga sam ga sretala često blizu Katedrale, i ja sam bila jedan od onih bezbrojnih šetača ovom pješačkom ulicom. A već sam znala da je ovaj slikar pravio portrete mojih prijatelja Josipa Ostija, zvanog Pepi, i njegove supruge, Duške Perišić Osti.
Nije prošlo mnogo vremena kad sam se našla u Marijevom ateljeu, pravoj čaroliji prepunoj boja, praznih ili već naslikanih velikih i malih platana. Istina je da je ovaj izuzetno simpatični i duhoviti umjetnik, slikao brzo. Kod njega nije bilo prilike da se čovjek, prijatelj ili model umori ili dosađuje dok sjedi na fotelji, stolici ili stoji pozirajući. Mario je usput pričao razne anegdote. A nekad bi samo šutio. Uperio bi u mene kao mač svoj kist, napravio usta u obliku slova O, kao da mu se cijelo lice pretvaralo u jedno ogromno O, a onda bi stravičnom brzinom povlačio poteze. Kao da je ulazio u moju dušu svojim kistom. Moj utisak je stvarno bio kao da taj kist ogroman, kao dugačka motka, koja me svu razotkriva dok sjedim prilično udaljeno od slikara. Nekad je tražio, dakle, i da stojim. A onda opet da sjednem. Napravio je veoma mnogo mojih portreta, i mene cijele, i moga poprsja, i mene sprijeda i iz profila, i samo moje lice. U znak zahvalnosti, poklonio mi je jedan manji portret mog lica en face. Meni se tada najviše sviđao, a i danas mi se najviše dopada portret koji je umjetnik inicijalno nazvao Žena u ljubičastom. Sjećam se da me je slikao ubrzo nakon mog povratka s prve stipendije u Parizu, gdje sam boravila radi izrade doktorata. Imala sam na sebi dugu suknju ljubičaste boje, i roza-ljubičastu bluzu. Ta slika odaje nostalgiju, kao i spokoj, kakav ja rijetko možda nosim u sebi, romantičnu osobu iz poluprofila, u romantičnoj odjeći, s volanima na sve strane, ali i melankoliju modela što zuri ispred sebe kao u provaliju. Moguće je da tu ne ličim na sebe, što ni meni niti ikome tko je vidio portret to uopće nije važno. Likovno je slika stvarno čarobna. Mene najviše svojom melankolijom i spokojem, kao i romantikom kojom zrači, podsjeća na sliku Johna Williama Waterhousea, Sveta Cecilija: dama tamne kose drijema na fotelji smirenog izraza lica, u smiraj dana; na crvenom tepihu ispred nje je crvena ruža, ispred tepiha su dva anđela koji sviraju na violini, njeni dvojnici, iste boje krila i kose kao što je i kosa Svete Cecilije, kao što je i boja krošnji drveća u njenoj bašti; u daljini, more i čempresi! Na Marijevoj slici Žena u ljubičastom, nema anđela koji sviraju boginji muzike na violini, nema ruža, nema u daljini mora i čempresa kao kod engleskog majstora iz 19. stoljeća, ali kao da se sve to vidi, a posebno se vidi san, u koji je Marijev model kao potonuo, i u koji vjeruje.
Ima i drugih Marijevih slika koje me podsjećaju na pomenutog engleskog slikara, koji je najviše portretirao žene iz grčke mitologije, slikajući ih u preraphaelitskom stilu, nadahnut sličnim temama koje su zaokupljale i Williama Shakespearea. Lica portreta ovog umjetnika su uvijek pomalo misteriozna, nikad obična, figure su im gracilne, a oko njih je gotovo isključivo cvijeće. Iako Mario Mikulić ima brži potez, i ne tako « gladak », i čist kao engleski majstor, iako je mnogo moderniji, kako bi rekli kritičari, ipak i kod njega ima slične nostalgije i misterije i na portretima. A možda i na nekim pejzažima ? Marijeve crteže i slike lako je prepoznati, pa je i zato on veliki umjetnik.
Istinski sam uživala u svakom trenutku provedenom s čovjekom koji je već tada bio legenda, i u njegovom slikama koje mi je pokazivao, bilo prije rada na mom portretu, bilo nakon toga. Ženu u ljubičastom je izlagao više puta, kao i neke druge moje portrete. Odlazila sam na otvaranje tih izložbi gdje je uvijek bilo puno svijeta. Neke od njih su bile upriličene i u Domu Armije. Na jednoj takvoj izložbi u JNA, bio je izložen i pomenuti portret, Žena u ljubičastom. Primijetila sam tada da skoro svi portreti žena, pa i moji, obavezno imaju u nazivu samo riječ « Žena ». Kao dodatak naslovu, stajao bi opis da je ona u ljubičastom, crnom, i slično. Što se muških portreta tiče, oni, ne samo da su nosili imena i prezimena modela, nego i njihovu profesiju. Nisam odoljela a da to naglas ne primijetim i slikaru, pola u šali, pola u zbilji: « Kod vas muškarci imaju i ime i prezime i profesiju, a žene su samo ženski spol.” Mislim da ga je to jako dirnulo, napravio je usta u slovo O kao kad slika, a kasnije je dodao uz sve moje portrete i moje ime, pa i to da sam pjesnikinja. Ne bi mi smetalo ni da nisam, ali bolje da sam i ja imala još neki identitet, a tad sam već bila objavila neke zbirke poezije, bila sam asistent, a ubrzo potom i docent na fakultetu. U tom periodu Mario me je slikao, s njim sam se sprijateljila, pored tog što sam mu bila drag model, kako mi je sam tvrdio. Ponavljao je da imam široko lice koje se da lijepo slikati. A ja bih najviše voljela da nisam imala takvo lice, iako se i ne dalo uopće slikati. Možda mi ništa gore nije mogao reći. Na jednoj slici mi je čak proširio sve crte lica, kakve nije pokazao ni jedan fotografski aparat do tada. Svejedno, i ta skica mi je veoma draga.
Kad bismo se našli sa zajedničkim prijateljima, neprestano je isticao kako voli da me slika. Ne znam koje je moje slike prodao, ali nikad nije htio da proda one koje su se meni najviše dopadale, nikome. Ja nisam bila mušterija, ali jeste moja tetka ginekolog, koja je bezbroj puta pokušala da kupi Ženu u ljubičastom, i ne samo nju, ali Mario nije htio ni da čuje da je proda. Jednom prilikom mi se hvalio da mnogi stranci traže od njega slike s mojim portretima, ali da ih on ne da nikome. Pa čak ih nije htio prodati ni jednom francuskom grofu, koji je izgleda najviše insistirao na tome. “Pa ako mu niste htjeli prodati « moje » like, što me barem niste upoznali s grofom?”, pitala sam ga kroz smijeh. Bila sam radoznala da vidim tko je bio taj Francuz od čije aristokracije je pretpostavljam ostala samo ona partikula « de » i ništa više. Bilo je i za to kasno.
Ubrzo sam ponovo otišla na duži boravak u Pariz. I kako je vrijeme prolazilo, a ja sve više bila na putovanjima, sve manje sam viđala Marija, jer sam rijetko boravila u Sarajevu.
Uvijek se za nostalgijom sjetim slikara i pjesnika Marija Mikulića. Sjećam se njegove poezije na slikama i u njegovoj duši. Rat nas je rastavio s mnogima. A Marijeve slike su mi sve draže kako vrijeme prolazi. Jednu vrlo lijepu knjigu napisao je Goran Mikulić o svom ocu, koju sam na neki način gore više predstavila.
O Mariju su pisali i mnogi drugi autori, kritičari, stari i novi pisci. Neki su između ostalog raspravljali o tome čije je slikar Mario Mikulić, je li bosanski, hrvatski, iako izgleda u Zagrebu nema njegovih slika, a Hrvati ga ne priznaju kao Hrvata. Žalosno bi bilo u jednu tako malu fioku smjestiti ovog slikara, jer njegovo slikarstvo, pa i portreti lokalnih pisaca, umjetnika, intelektualaca, premašuju lokalne granice. Nažalost, ovo prebrojavanje je postalo obavezno, i uz ime svakog velikog slikara, i ne samo slikara bivše Jugoslavije, danas moramo istaći njegovu religiju-naciju. Marijevi modeli su umjetnički uspješni, na njihovim portretima ne stoji ta famozna nacionalna pripadnost, oni su « samo » pisci, « samo » pjesnici, slikari, režiseri, slikari, samo prolaznici. Ili samo Tito. I na jednoj istoj slici su različiti, kad je više puta gledaš. Jedan Marijev portret postaje svaki put neki drugi i drukčiji portret. I ja sama sam žena s bezbroj lica i naravi na Marijevim portretima, i uvijek se iznenadim kad vidim kako me je ovaj pjesnik vidio. Pjesnik koji je o pjesnicima inače zapisao sljedeće:
«Pjesnici Jedne večeri, dok sam u tišini svog ateljea radio portret jednog inženjera, ušao je, sasvim nenadano, moj prijatelj, pjesnik Branko V. Radičević, polupijan, i sjeo. Počeo je zatim da kazuje svoje misli. Bila je to poezija koja je odjednom porušila sve naše zidove i ograde, i čudesno zašla u beskrajne prostore mašte.
Mi danas živimo po gradovima, u kasetiranim prostorima, omeđeni zidovima, prozorima – staklima i ponekim vratima, poklopljeni plafonima.
Neki pjesnici otvarali su moje samostalne izložbe. Neki od njih napisali su i posvetili mi svoje tekstove uz kataloge za te izložbe. Neki su mi posvetili stihove. Neke njihove tekstove
o mojim portretima citirala je štampa. Neki od njih kazali su tekstom o onom nevidljivom što obilazi moj posao, govorili o suštini mog poziva i pojedine slike, o radostima i padovima, o žetvi posijanog. Imao sam to zadovoljstvo, rekao bih, i privilegiju da mnoge portretiram još za života. Tako su nastali portreti Isaka, Sarajlića, Hromadžića, Meše, Andrića, Maka, Ćamila, Bulajića, Noge, Josipa Ostija, Jasne Šamić, Kaštelana i drugih…”
Ovaj slikar je, nažalost, živio u zemlji i gradu koji je doživio nesreću i potpuno transformaciju. Da je ostalo ono davno, širokogrudo Sarajevo, sigurno bi Mario Mikulić imao svoj muzej danas u njemu. On ga svakako zaslužuje, i bilo bi lijepo kad bi neki od novokomponiranih parajlija sjetio se i otvorio takav jedan muzej, umjesto onih šerbe restorana koje niču na sve strane. Ali što očekivati od takvih kad ni muzeji nemaju novaca za plate svojim uposlenicima plate, a Galerija BiH jedva opstaje. Naravno da takvi nisu čitali ni Churchilla niti išta o njemu, ne znaju da on nije nikad htio da smanji budžet za kulturu u Velikoj Britaniji, jer je od toga, smatrao je, zavisila sudbina njegove zemlje. (Kad su Nijemci počeli bombardiranje Londona, premijer Churchill je pozvao ministre da vide što da rade, gdje naći sredstva za obranu zemlje. Jedan ministar je predložio da se funte namijenjene za kulturu prebace za ratni budžet. „A što ćemo, onda, braniti?”, povikao je Churchill.)
Oni koji vode Bosnu ne znaju čak ni koliko novaca “njihov predsjednik” Erdogan, u kog se zaklinju, odvaja za kulturu. Znaju da “nema institucija”, za koje su uvijek krivi oni drugi.
Bosna je za neke i brod luđaka, i brod koji je samo što ne odnese “oluja”, koja traje više već tri decenije. Zato mnogi putnici, čim su to u stanju, napuštaju brod koji tone.