Đurđa Knežević: O Sorelovom Zatvorskom dnevniku

Sanjin Sorel: Zatvorski dnevnik, roman, izd. Naklada Bošković, Split 2020.

Da je knjiga Zatvorski dnevnik napisana prije 30, 40 godina, vjerojatno bismo je klasificirali kao nadrealističko štivo, pomalo još i kao antiutopijsko, mada ne pretjerano mračno, mjestimično čak i duhovito. I mada bismo po svoj prilici ponešto i slutili kao opis moguće budućnosti, ne bismo vjerovali da je tako nešto realno ostvarivo. Ostala bi to tek mogućnost, za koju bismo bili uvjereni da se neće, ne može dogoditi. No kako je knjiga napisana danas, lako bismo je mogli smjestiti u tvrdi realizam, mada i to je preuranjeno i ne sasvim točno. Moramo dakle odmah reći da se knjigu Zatvorski dnevnik ne da klasificirati, još manje ju je moguće žanrovski odrediti.

To što čitamo, što je i kakav je junak romana, i što se s njim doista događa, odnosi se u manjoj ili većoj mjeri na sve nas. Jedino što ne možemo uskliknuti, Taj i taj, to smo svi mi!, što je  logično, jednostavno stoga što glavni junak nema imena. Uostalom, ime bi samo smetalo čitateljima u svojevrsnom  općem prepoznavanju. Osnova priče je veoma jednostavna i tim više zahtjevna. Trebalo je naime, na temelju jedva postojeće radnje, napisati roman a da ne bude dosadan, razvučen, ponavljajućih slika i razmišljanja. K tome, radnja, koliko je uopće ima, odvija se u zatvorenom, skučenom prostoru što ga ionako odlikuje minimalizam svakodnevnice, opreme, događanja, ljudskih interakcija i na koncu, pažljivo smišljena i organizirana rutina. Sorelu je, osim što mu je takav mizanscen bio nužan, to literarno itekako uspjelo.

Dakle, neimenovani junak dolazi u zatvor služiti kaznu, smiješta se, saznajemo o elementima koji čine zatvor; kakva je ćelija, kakvi su drugi zatvorenici, kapelan, upoznajemo uobičajene zatvorske životinjice (štakori, miševi, žohari), no jedva da se nešto događa. Veoma brzo shvaćamo da se radi o rutini kojom se autor ne namjerava primarno baviti, ona mu je tek okvir, skica za ono što nam želi pokazati, a to je ono što je u glavi, mislima, osjećajima neimenovanog junaka. U tom će prostoru,  međutim, razviti veoma bogatu, slojevitu sliku protagonista i društva, povezanih, kako u stvarnosti već i biva, u uzajamnosti. Pojedinac, zajedno s ostalim pojedincima, čine društvo, društvo pak formira pojedinca.

Ulazak u zatvor opisat će gotovo doslovno prateći Platonovu priču o Pećini; počinje opisom prizora koji mu se ukazuju na zidovima, nalik onima sa stijena prethistorijskih pećina, potom  pratimo kretanje duž dugog hodnika kojim ga vode, sve jako obasjano svjetlošću koja dolazi odnekud  odozgo. Platonova Pećina i pouke koje iz nje proizlaze dobro su poznate i autoru će one poslužiti da na njima gradi roman. Junak romana bit će zarobljenikom, naviknutim na nemogućnost kretanja, prihvatit će sjene, za koje vjeruje da su stvarne, prihvatit će svoju poziciju kao jedinu realnu jer nije u stanju, nije se spreman truditi kako bi na bolan način vidio stvarni svijet. Junak ovog romana zapravo s olakšanjem prihvaća svijet sjena, zarobljeništvo, u svim razmišljanjima i postupcima u skladu je s Platonovom, istina u romanu nenapisanom, ali itekako prisutnom misli, ništa drugo nije istina nego sjene predmetâ. Što je za njega zatvor, ili Pećina? Mjesto urednije i mnogo sigurnije, sterilnost i funkcionalnost prostora ne ometaju misli, zatvor je bolji jer ovdje ne mora raditi, zarađivati, plaćati račune, imati obitelj, stres je u zatvoru minimalan, zatvorska uprava misli o tebi, tvojoj ishrani, zdravlju, šetnjama, duhovnosti. Nakon početnog kolebanja, shvaća da je ovdje našao mir, i da je zatvor „neka vrsta zatvorenog resorta”, „u njima boravi određena društvena klijentela s posebnim interesima, znanjima, vještinama…”. Vrlo brzo saznajemo da je u Zatvor dospio iz Ludnice i veoma kratko traje nedoumica radi li se o zdravstvenog ustanovi, no ubrzo postaje jasno da se ipak radi o društvenom okolišu, točnije o državi. Slijedi upoznavanje sve karakterne raskoši „junaka našeg vremena”, upoznavanje s njegovim osobinama, stavovima, razmišljanjima o sebi (ponajviše o sebi) i o okolini.

U zatvoru, kaže, hvata „volan svog života” u svoje ruke, vodi ga pritom briga o tijelu i duši. Redovno radi tjelovježbe, „nema zdravlja u duhu našeg naroda … to je stoga što se ne radi tjelovježba”,  reći će da i „bog ima svoju teretanu” što je razlog njegove dugovječnosti i snage. Opsjednut je funkcijama svojeg tijela, aktivan je koliko mu god to okolnosti dopuštaju.  Dušom je pak potpuno predan Bogu. Bezimeni junak je slabo, vrlo površno obrazovan, njegov svijet ideja satkan je od općeraširenih predrasuda, on vjeruje u ljude guštere, antivakser je, liječnici su uopće nepotrebni, uvjeren je da škole i cijeli obrazovni sustav treba ukinuti i tako omogućiti da obitelj bude što više zajedno, ne masturbira, mrzi pedere, liberale, telefonski razgovara s Gospom iz Međugorja (razgovor za sto kuna!), smatra da je njegov narod najbolji i da će jedini opstati, kaže tako,”Preuzevši na sebe sve grijehe svijeta, učimo naš narod ispravno živjeti: skromnost, poštenje, služenje.” O knjigama misli sve najgore, osim onih duhovnih, koje služe kao lijek protiv onih drugih, bogohulnih. Knjige po njemu sadrže čitavu skalu emocija koje umanjuju optimizam naroda. Kada se, govori tako, „kužna zaraza čitanja i razmišljanja o pročitanom proširi onda protiv te pandemije postoje samo dva lijeka. Prvi, brži i pouzdaniji je spaljivanje knjiga…”, i tako dalje i tome slično. Imajući u vidu sadašnje društvene norme, odnosno njihovo rastakanje i postupno nestajanje, glavni junak je sa svim tim sasvim dobro uklopljen, ne odudara od prosjeka, on je u tom smislu posve normalan, kao što je istovremeno i posve lud, međutim normalnost i ludilo uopće nisu u konfliktu, naprotiv! On je izdanak, čista forma, ekstrakt postojeće široke narodne kulture. Obuhvaća pritom sve karakteristike jednog zamišljenog prosječnog građanina neke, bilo koje, zemlje/naroda.  On nosi sve te odrednice (ogromne većine) građana, on jest jedan ali nije individuum, budući da je svojim karakteristikama istovremeno i svi, što na koncu znači da je – ništa. Obzirom na sve to, očekivalo bi se da je Sorelov „junak našeg doba” nekakav jednodimenzionalan lik, plakativni Frankenstein. Time bi kao lik bio neuvjerljiv, no to nije slučaj. On je veoma uvjerljiv, svaki dio, svaku nijansu u njegovim mislima, idejama, ponašanju prepoznajemo kao autentičnu i to je zastrašujuća spoznaja, da je lik s takvim obilježjima jedan sasvim realan lik; takve, napokon, dnevno susrećemo.

U rijetkim trenucima kad govori o svojoj zatvorskoj kazni, vrlo brzo vidimo da to za njega i nije kazna već logičan prelazak iz kaosa Ludnice (vanjskog svijeta koji će zbog svoje grešnosti nestati) u „kontrolirane uvjete demokracije”, kako je nazvao zatvor. Zatvor je metafora države, njegovi stanovnici su iza rešetaka ali one nisu tu da bi ih spriječile u bijegu, već da ih zaštite od neprijatelja. U opoziciji tih dvaju mjesta – zatvora i Ludnice – on će za sebe reći da je „svjesno odabrao biti zločinac u Ludnici, kako bi ispao nevin u zatvoru”. Prema kraju romana naći će i družicu, ženu koja mu se javila u zatvor nakon što je saznala o njemu u novinama dok se vodio proces protiv njega, i koja će ga redovito posjećivati. Također, postaje blizak suradnik upravitelja Zatvora, ovaj mu je isposlovao doživotnu kaznu a smiješi mu se i mogućnost da postane sljedeći upravitelj Zatvora. Sretan kraj.

Što nam je dakle donio roman prvijenac Sanjina Sorela? Štivo uzbudljivog tempa i mračnog sadržaja o nama, našim mentalitetima, o rasapu svih društvenih normi i standarda koje smo donedavno poznavali, ili nam se tako činilo, o anomiji društva, o nestanku individuuma. Totalitarno društvo temeljeno na pojednostavnjivanjima, neznanju, na lažnim vijestima (fake news), jedino što se sada društvo više ne naziva totalitarnim već „novim normalnim”. Također, donio nam je veoma lijepo napisanu knjigu; napokon, Sorel je pjesnik i to se itekako vidi i osjeća. Napisat će tako na jednom mjestu „Vrijeme teče unazad, lovi vlastiti rep. Ono što radim danas, a ne radim ništa, ili jedva nešto, prekjučer sam dovršio”. Sorel je široko obrazovan, ovo osobito ističemo jer u našem književnom okolišu i nismo baš na to navikli, pa je pravo zadovoljstvo u knjizi otkrivati reference, ponekad i citate, izvrsno uklopljene tako da, ako i izostane prepoznavanje, neće nimalo naškoditi čitanju. Autor je u pisanju gotovo zaigran, a istovremeno drži punu kontrolu nad stvaralačkom igrom.  Kad zatreba, kad je to u funkciji, poslužit će se nadrealizmom, poigrava se apsurdima i humorom, ponekad i alanfordovski. Tako mu u dijelu gdje glavni lik razmišlja o samoubojstvima, što je naravno smrtni grijeh, međutim njegova logika govori (i opravdava poticanje na samoubojstva) da, „Što je više samoubojica, to ih je manje”.

Rečeno je već da je knjigu teško, upravo nemoguće žanrovski klasificirati, a i zašto bi to uopće trebalo činiti? U njoj ima elemenata nadrealističkih, paradoks je važno oruđe pripovijedanja, mogla bi se shvatiti i kao anti-utopijska, mada je utopija koju opisuje već integralni dio sadašnjosti pa i ne može biti utopija; knjigu se može razumjeti i kao pamflet u najboljem obliku, ona je prožeta izvrsnim humorom, ali je i tragično ozbiljna. Ukratko, odlična knjiga kakve se u nas ne pišu. Slučajna sretna pojava za koju samo možemo jako priželjkivati da ju se uoči.