Vid S. Žigon: HOMMAGE RATNIKU PAORSKOG SRCA

Duboko me potresla vijest o Đoletovoj smrti, i naprosto moram napisati nekoliko riječi o njemu. Đorđe Balašević je bio vjerni pratilac na mom osobnom DJ putovanju. Redovno sam ga uključivao u svoje svakodnevne glazbene izbore jer sve što je rekao ili pjevao, direktno se odnosilo na moj život. To više govori o njemu nego što bi on mogao sam reči, iako priča o Prvoj ljubavi, nekim novim klincima, kako cirkus napušta naš mali dvorac, o vječnoj i nesretnoj ljubavnoj priči iz pjesme o Vasi Ladačkom, ili o Bogu, kafani, kako se nekad jelo pa itd.,Uz Đoleta sve sam ovo iskusio sam na svojoj koži.

Đole je znao prići svakom čovjeku. Obratiti se svima svojom ličnošću i osobnom pričom. Njegove stihove, posebno interpretacije u kojoj se bavio izvornim razmišljanjem, koje su se razlikovale od koncerta do koncerta, izražavaju posebnu toplinu i ljudskost. Đole je samo jedan i jedini. Originalan. Legenda. Baš kao i Bob Dylan, Leonard Cohen, Tom Waits ili Nick Cave, David Bowiei Prince. Ne moramo se uspoređivati s inostranstvom. Sjetimo se samo pokojnog Olivera Dragojevića, genijalnog Arsena Dedića i Kemala Crnogorca, živućeg Bore Čorbe i usamljenog psa Ibricu Jusića, Dade Topića, pa i tužnog Milana Mladenovića. Između svega navedenog, Balašević ima svoje posebno mjesto u mom glazbenom horizontu.

Ne sjećam se glazbenika koji bi pjevao uz ovako odabrane i odabrane riječi o položaju običnog čovjeka, njegovim turbulencijama i zabludama, o njegovim radosti i uspjesima. Zato mirno možemo reći da je on bio ratnik paorskog srca, a o čemu govori i istoimena pjesma. Njegova prva pjesma koja mi je upala u uho još osamdesetih godina dok sam peglao klupe osnovnjaka je Slow motion. Slijedila je ona elementarnog stiha ”Od Mure do Morave”, zatim Izvini Katrin, Mirka, imao sam strašnog pijetla, itd. Posebno značenje za mene ima cijeli album Naposletku, kojeg sam slušao krajem 90.-ih godina prošlog stoljeća kada sam doživio i proživio svoju prvu veliku ljubav. Đole je moj veliki prijatelj iako u životu nisam imao priliku da s njim uživo razgovaram. I to, ustvari, uopće nije bitno.

Bio sam na tri njegova koncerta, na jednom od njih je pjevao neke pjesme na slovenskom jeziku u odličnom prijevodu. Nažalost zaboravljeni slovenski pjesnik Jake Košir, objavio je svojedobno cijelu knjigu Đoletovih pjesama na slovenskom. Đole je uvijek je bio uz mene, i kad sam bio težak i kad sam bio sretan, a i onda kad sam bilo zaljubljen ili pak usamljen. Uvijek me je zgrabio svojom nježnom rukom i vodio na sigurno između zamki života. Mogu reći kako je on bio moj veliki duhovni učitelj koji to, možda, nikada nije ni želio biti. Uvijek je isticao da je jednostavna osoba. poput tebe i mene, maltene svakog. Samo je pričao ili pjevao svoje priče i sigurno je kako nisam jedini s kojim se tako duboko sprijateljio.

Otišao je sada ali njegovim je pjesmama i dalje prirodno da se obraćaju nama kao i svim generacijama koje tek dolaze. Jer njegova tama nije proizvod Zeitgeista, nasuprot tome, vječni su stihovi koji pjevaju o ljubavi, sreći, prijateljstvu, ratnim strahotama, zavođenju, udvaranju, samoispitivanju… Ono što najviše volim kod njega je to što nikada nije prestao biti svoj. Zato je bio tako autentičan, originalan, jedinstven i jednostavan. Ta lojalnost slijedi ustvari onaj čuveni i drevni natpis na delfijskom proročanstvu: Gnothija Seautona (Upoznajte sebe),

Đole svojim djelom samo potvrđuje poznatu činjenicu da je najsubjektivnija, najosobnija i intimna istina istodobno najuniverzalnija, i da može dodirnuti svakog čovjeka. Đole je dirnuo sve, od kralja do palače, od liječnika do bolesnika, od bogatog do guštera, jer svi ovi ljudi su kroz njegove pjesme mogli osjetiti toplinu danas gotovo potpuno zanemarene ljudskosti.

Ratnik, borac, vitez, plemenitaš, cirkusant, pjesnik, bard, frajer, šarmer, džoker. Čovjek je otišao s velikim poštovanjem. Ne možemo reći da je Boba Dylana moguće ocijeniti po klasičnoj tablici vrijednosti, jer nam kroz vene teče njegova glazbena krv. Tako i za Đoleta ne možemo reći je li bio dobar ili loš, a da ne pogledamo sebe u ogledalu i ne izmjerimo krvni pritisak. Bard je sada otišao iako će vječno ostati u mom srcu. Miješa mi se spektar doživljaja njegovih tuga i radosti s vrtnjom mog vlastitog života. Nedostajat će mi vedrina njegovih live koncertnih izvedbi gdje je svoju pjesmu znao staviti u kontekst životnog puta, pa su čak i njegovi komentari i priče bili izvorna poetika sama po sebi. Nema ništa preko Đoleta, pa nek svatko priča što hoće. Samo je on mogao pjevati ovakve priče i pričati takve pjesme. Ta drevna rapsodija trube i naravi sjevernih barda stvorila je izražavanje koje neće zaustaviti njegova smrt. Trajat će dok bude ljudi u našem svijetu, ili tog našeg svijeta. Sretno prijatelju poezije, moja si Velika Anima poezija, moj senzor i sufilozof.

Razmišljam koju bih pjesmu pustio sada na kraju ove ploče. Svirajte mi jesen stiže Dunjo moja? Ne lomite mi bagrenje? Ćaletova pjesma? Život je more?, da spomenem samo najveće hitove. Ne znam. Nije važno. Trenutno puštam Regrutersku sa spomenutog albuma Naposletku, i već se pripisujem i za prvu njegovu pjesmu koju sam čuo, za već spomenuti Slow motion. Zapisujem njegove sljedeće riječi: ′′Ne igram dvostruko, sve to nije praktično, znam to, pa malo izmišljam i briljiram.” I na kraju: ”Možda nisam neki biser, ali barem sam svoj režiser, mislim na komplikacije i kraj za sebe koristeći glavnu tehniku lakova, slow motion.” Da. Taj usporeni pokret, koji je polagan, širok i u meandru, tako je, ustvari, blizu mene i neprolazan.

Predlažem da svatko od vas sastavi svoju priču iz njegovih pjesama. Vjerujem kako će te uskoro shvatiti da Đole uopće nije otišao i da i dalje, u stvari, živi u svakom od nas.

Zbogom nezaboravni majstore, ja već žurim da razgovaram s tobom u svojoj unutrašnjoj sobi, gdje kao relikvije hranim sve koji su me dotakli i nešto mi značili jer su mi cijelim Bićem govorili svoje istine. Tako je, da upotrebim izraz mog pjesnika i pisca Roberta Titana Felixa, u dubini mog postojanja. Tu mi se Đole iskreno nasmije, tu vidim kako ga nose neki njegovi čilaši, kaže zasviram gitaru i ispratim ga na putu svojom pjesmom. Tu mu se mi družimo i tu smo gdje god on da pošao i gdje god da se vratio.

Duboki počast njegovom radu i ugodno slušanje njegovih balada.