Velimir Visković: Pjesnik u slomu epohe

Posveta Balaševiću sinoć u Ilici. Foto: Sanjin Strukić PIXSELL

Osamdesetih Balašević me nije toliko doticao. Dobro, znao je u stihovima ispričati lijepu priču, pronaći dopadljive melodije, bio je duhovit, ali bio mi je malo presentimentalan, čak sladunjav, bliži šlageru i šansoni nego čvrstom roku kakav sam tada preferirao.
A onda su došle devedesete…
Pukla je zajednička država, raspala se u bratoubilačkom ratu, koji možemo zvati i agresorskim, ali to neće promijeniti na biti da su ratovali i ubijali se međusobno dojučerašnji “bratski narodi”. Savršena situacija u kojoj su se realizirali oni koji su “sanjali” godinama svoje samostalne i nezavisne države. I sad su ih dobili, i uz to dobili pravo da slobodno iskazuju mržnju i nesnošljivost prema susjedima, ali i dojučerašnjim sugrađanima.
Ali što s nama koji volimo svoje uže domovine (kako, uostalom, ne voljeti Hrvatsku ako si Hrvat, ili bar rođen u njoj?), ali nacionalistička mržnja, koja postaje dominantna u kodeksu javnoga života, dovodi nas u shizofrenu situaciju, jer nas prisiljava na amputiranje mnogih dojučerašnjih prijatelja, rodbinskih i profesionalnih veza? A mi baš želimo sačuvati taj jugoslavenski emocionalni prtljag u sebi trajno? Ne ga skrivati, ne ga se sramiti.
Balašević devedesetih postaje više od spretnog stihotvorca i sentimentalnog pjevača ljubavnih pjesama, a i pjesama o svakodnevnim zadovoljstvima, poput one gurmanski nenadmašne o tome kako se nekoć dobro jelo. .
On postaje bard, pjesnik i pjevač, onih koji su izgubili svoju širu domovinu, onih koji ne pristaju na mržnju kao normalno stanje, onih koji ismijavaju lokalne diktatore. Videokazete i cd-ovi s njegovim koncertima presnimavaju se i tajno slušaju i u Hrvatskoj. Godinama se organiziraju kolektivni odlasci na njegove koncerte u Sloveniji, u mjesta blizu granice. Putuje se zavjerenički, ali radost slušanja takvih koncerata utoliko je veća. Osobno nisam bio na tim koncertima, ali mnogi moji prijatelji jesu. I pričali su o ekstatičnoj atmosferi punoj pozitivnih emocija. Ljubavi. Nostalgije. Ne samo za državom, za jednom sretnom mladošću.
Dok ovo pišem, slušam Balaševićev koncert u pulskoj Areni na HTV-u 2 (svaka čast uredniku koji se odvažio). Nema, doduše, onih politički angažiranih i otvoreno jugonostalgičnih pjesama iz devedesetih. Je li ih urednik izrezao, ili ih je sam Balašević ispustio kako mu čuvari hrvatskog pravovjerja ne bi prigovarali?
Ali, svejedno, svi znamo kome se obraća Balašević, a kome Thompson.
Svaki stih mi je poznat, asocira me na moja ljetna putovanja autom sa sinom na more. Ne jednom smo cijelo putovanje preslušavali Balaševićeve cd-ove. Spontano bismo počeli pjevati, iako se ni jedan ni drugi ne odlikujemo baš pjevačkim umijeće. Ali pjevali smo iz srca, vlažnih očiju.
Da, Balašević je izvlačio emocije iz nas! Kao što rekoh, za mene je njegov golemi skladateljski i pjevački opus (ali i literarni i filmski), puno više od nečega što je nesumnjivo vrhunski izraz jugoslavenske popularne kulture na prijelazu iz dvadesetog u dvadeset i prvo stoljeće; to je ujedno i dramatično umjetničko svjedočanstvo o traumatičnom raspadu jedne kompleksne, ali lijepe države iz vizure nas povijesnih gubitnika.